Oglasi

Željko Grahovac: Našu epohu obilježava socijalna smrt poezije

Sve ovo što se zbiva u tzv. književnom životu, na tzv. književnoj sceni – jedan je opskurni igrokaz malih ljudskih sujeta, kaže Željko Grahovac, bh. pjesnik i profesor filozofskih i socioloških disciplina.
Pjesništvo je posvećeništvo u jeziku, služba u jeziku, nema tu nikakvog poziva u smislu zanimanj, kaže GrahovacUstupljeno Al Jazeeri

Željko Grahovac, pjesnik, profesor filozofskih i socioloških disciplina, rođen je u Zenici 10. jula 1955. godine. Diplomirao je na katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1979. godine. Prve eseje i prikaze objavio je u časopisu "Dijalog" (1980/1981). Prvu knjigu poezije pod naslovom Sveto rastrojstvo objavio je 1986. godine u IK ,,Veselin Masleša'' u Sarajevu. Od 1988. bio je član Udruženja književnika BiH, a od 1998. član Društva pisaca u BiH. Časopis Društva pisaca ,,Život'' uređivao je u razdoblju od 2003. do 2007. godine. U razdoblju od 2009. do 2011. bio je glavni urednik časopisa ,,Bosanska vila''. Autor je književnokritičkih studija, eseja i kritika, te Panorame najnovije bh. poezije pod naslovom Ponestaje prostora (Bihać, 2000.) Objavio je pet zbirki pjesama, a posljednja je objavljena prije tri mjeseca.

  • Rođeni ste u Bosni, u Zenici, tu završili osnovno i sednje obrazovanje, a potom se otisnuli u svijet umjetnosti koji je obilježio Vaš akademski vijek. Kada ste i kako iskusili prve dodire sa poezijom i šta ona, kao duhovni poziv, znači u Vašem životu?

Poezija nije bila u žiži mog interesovanja, mogu reći sve do kasnih dvadesetih godina života. U srednjoj školi sam najviše volio fiziku: godine 1972. sam bio drugi na republičkom takmičenju iz fizike. Međutim, čitao sam jako puno, već od 14-te godine; dosta toga sam preskočio, od tzv. dječje i omladinske književnosti – ali sam, recimo, već sa 20 godina znao argumantovati zašto je Narcis i Zlatousti najbolji Heseov roman. Prvi snažan „udar“ kad je riječ o poeziji imao sam sa Miljkovićevim pjesništvom – i nadalje su me više od drugih obuzimali „tamni“ pjesnici (metafizičari, esencijalisti); valjda i zato što sam studirao filozofiju. Puno sam čitao Eliota, Ungaretija, Celana, Česlava Miloša, Herberta, Staneskua, Pesou, Ruževiča. Ali, kasno me je to zaista spopalo; zapravo tek krajem 30-tih godina života – računam negdje uz rat, kad sam ispisao drugu svoju knjigu Bol, boja Božje milosti. Tek otad bih se, i opet uslovno, mogao nazvati pjesnikom. A, kao poziv, u smislu zanimanje, pjesnika ne postoji: pjesništvo je posvećeništvo u jeziku, služba u jeziku; nema tu nikakvog poziva (u smislu zanimanja). To je posvećeništvo, iskušeništvo bez ostatka, bez ikakve nadoknade, bez ikakvih statusnih, materijalnih i egzistencijalnih „povlastica“, dobiti, koristi, pluseva. Pjesnik je zanimanje – koliko je zanimanje i ljubavnik, koliko je zanimanje sufija. Nema pjesnika (kao osobe, kao ličnosti, kao ega) – ima samo poezija.

  • Trenutno radite na nekoliko projekata i priređujete prevode, bolje rečeno prepjeve u sopstvenom izrazu, djela koja su nastala u najdubljoj prošlosti ljudske civilizacije. Nakon izbora i jezičke prilagodbe Maretićevih prevoda Ilijade i Odiseje došao je na red Ep o Gilgamešu. Šta Vas je potaklo da se posvetite tome?

Žarko Milenić, književnik i prevodilac s ruskog i engleskog jezika za potrebe ovog izdanja (izdavač je IK „Vrijeme“ iz Zenice) uradio je novi prevod Epa o Gilgamešu, koristeći dva novija engleska izdanja (s prevodom i redakturom Maureen Gallery Kovacs, iz 1998. godine i s prevodom i redakturom Andrew Georgea, iz 1999. godine) – konsultirajući još i među povjesničarima i komparatistima drevnih književnosti veoma cijenjen prevod/prepjev na ruski (onaj I.M. Djakonova, iz 1961. godine). Njegov je cilj bio ostvariti što vjerniji prevod, a moj je zadatak bio tu „suhu“ verziju upjevati – u poetičkom kodu epskog pjesništva i u duhu našeg jezika.

Prevod/ prepjev Stanislava Prepreka dugo je bio jedini integralan prevod na našem jeziku, ali se u posljednje dvije decenije pojavilo još pet-šest izdanja – među kojima je ono izdanje u redakciji i s prevodom profesora Marka Višića najreprezentativnije i najznačajnije („Draganić“, Beograd, 2006.). Među znalcima je predložak koji je koristio Preprek (njemačko izdanje iz 1936.) ocijenjen kao loš – te je u tom smislu upravo Višić iznio niz zamjerki na taj prepjev, između ostalog ukazujući i na materijalnu grešku u vezi sa spominjanjem vina (umjesto piva, koje je u izvorniku navedeno kao korišteno piće). Takođe je, nakon višedecenijskih polemika, usaglašeno među znalcima mišljenje da izvorni Ep o Gilgamešu nema 12 nego 11 pjevanja: 12. pjevanje je zapravo varijacija još starije epske pjesme Bilgameš i vrba, te je kao takvo naknadno ubačeno i ne predstavlja organski dio epa.

Ja sam u pristupu odabrao ritamsku „kajdu“ koja mi se po sluhu učinila najprimjerenijom: 13 slogova za svaki stih (ponegdje samo može biti i 14). Heksametar je inače „baždaren“ na 13 do 16 slogova po stihu (samo izuzetno i 17) – a s obzirom na to da je Ep o Gilgamešu obimom i radnjom tri, pa i četiri puta manji od ostalih klasičnih epova (približno 3.000 stihova), logično je da bude i manji broj slogova po jednom stihu. Cilj mi je bio postići tečnost, prohodnost priče – ali i sročnost, melodijski sklad pjeva, istovremeno; sa što je moguće manje proizvoljnosti, pritom, i sa što konzistentnijom sintaksom i što većom pjevnošću.

Neka ključna mjesta u tekstu epa (posebno u drugom, četvrtom i petom pjevanju) ostala su „prazna“ – jer su na tim dionicama teksta ploče oštećene; rekonstrukcija tih mjesta gdjegdje je nemoguća (pa se zato te „praznine“ obilježavaju nizom tačaka) – ali ima mjesta gdje je naprosto neophodno „nadovezati“ prekinuti tok: naprimjer, u opisu prvog susreta Gilgameša i Enkidua, kada su se potukli  njih dvojica. Stvar redaktora i „upjevatelja“ je da, vrlo oprezno, u duhu logike samog teksta, „popuni“ (nekad sa par riječi, nekad sa par stihova) te praznine – tako da sve bude u skladu sa očitovanjem likova. Upravo zato i jest Ep o Gilgamešu baština svjetske kulture, od neprocjenjive vrijednosti – jer se svako novo izdanje, bar u ponečem, razlikuje od prethodnih, svako daje svoj obol i svoj doprinos očuvanju i baštinjenju tog djela.

  • Objavili ste nekoliko zbirki pjesama, posljednju i predstavili u Zenici ove godine, ali ste autor i nekih kapitalnih djela o kojima se malo zna u književnoj kritici i javnosti uopće. Možete li nam reći nešto više o njima?

U dvije godine objavio sam dvije knjige poezije: Dva lica jednine (2018) i Zarez, sam (2019). Čini mi se da sam time učinio konzistentnijim svoj duhovno-poetički postav i primaknuo se tome što bi trebalo da bude nekakvo zaokruženje (uslovno rečeno) svog pjesničkog djela. Međutim, svjestan sam da našu epohu, između ostalog, obilježava socijalna smrt poezije: sve ovo što se okolo zbiva u tzv. književnom životu, na tzv. književnoj sceni – jedan je opskurni igrokaz malih ljudskih sujeta, jedan simulakrum u kom tzv. autorstvo glumi samo sebe (glumi i ne prestaje). Poezija je danas nešto kao alhemija prije 500 godina, ezoterija, čisti višak: nema ona više apsolutno nikakve „socijalne funkcije“. Pjesnik je onaj koji živi svoju smrt i o tom ostavlja traga u jeziku; koji bi se tzv. normalan i tzv. ozbiljan čovjek danas za takvo šta zanimao...!? Da neko danas pročita (i iščitava) pjesmu (mislim na dobru pjesmu) – to je isto takvo i isto toliko čudo, kao i da je neko nasriče, napiše.

Upravo zbog toga sebe i sve ono što sam objavio dosad (pet knjiga poezije i pet knjiga eseja i kritika) uopšte ne smatram prisutnim ni živim („autorski“): u rasponu od 35 godina, kad su tih deset knjiga bile objavljivane, doživio sam da je o njima napisano ukupno pet-šest tekstova (od toga samo jedan ozbiljan hermeneutički tekst: Milana Garića). I ne opterećujem se time; to što radim, ne radim zato da bih bio tu, da bih se pokazao.

Najbolja ilustracija ovog što govorim je sudbina moje Panorame najnovije bh. poezije (Ponestaje prostora): tu sam napravio, po antologičarski strogim kriterijima, izbor iz opusa (za razdoblje 1985. – 2000.) ukupno 72 bh. pjesnika (i o svakom od njih napisao mikroesej, od jedne i po do dvije kartice, i objavio njihove bibliografije). Ta knjiga uopšte ne postoji u našem javnom i kulturnom prostoru; u Sloveniji je integralno prevedena (Zmanjkuje prostora) – i to ni jednim jedinim retkom teksta, nigdje, nije ni konstatovano u BiH. Jedan tekstić o tome napisao je Željko Ivanković, prilično pristojno i pismeno sažimljući svrhu i značaj ovakvog jednog izbora – ali ni on nije odolio, pred kraj tog teksta, potrebi da tih 72 mikroeseja nazove „esejčićima“ (ne davši pritom nikakvu ocjenu njihovog kvaliteta). Dakle, najsavršenija taktika je – prešućivanje: ako te nigdje ne spomenemo, nema te, i nema ni tog što radiš ni tog što si uradio.

Zato sam došao na to – da smisao svog posvećeništva u jeziku tražim i pronalazim u davanju: uradio sam desetak vrlo teških i vrijednih redaktorsko-lektorskih prerada i prilagodbi prevoda nekih značajnih knjiga (Peruc Noću ispod Kamenog mosta, Blixen Zimske priče; P. Hoeg U istoj noći; A. Strindberg Crvena soba; Enkvist Ljekar u posjeti dvoru; K. Abdolah Duga plovidba praznih flaša; H. Soderberg Doktor Glas; Homerova Ilijada i Odiseja, sa izborom i jezičkom prilagodbom...) – a uradio sam i upjevavanje (po prevodu Ž. Milenića) Epa o Gilgamešu. Sad upjevavam stari Maretićev prevod Eneide (Vergilijeve), i upravo sam pred kraj tog posla... To su stvari koje vas sigurno ne mogu „proslaviti“ – ali meni je dosta da sve te knjige ne bi ni blizu tako izgledale, da nisam dobro poradio na njima.

Recimo, napisao sam (prvi u BiH, i prvi uopšte) i 1999. godine objavio književnokritičku monografsku studiju o književnom opusu Vitomira Lukića (Staništa i prominuća svjetlosti): to je knjiga od 150 strana, u kojoj sam esejistički obradio i promišljao sva njegova za života objavljena djela. Pokojni Tvrtko Kulenović je govorio studentima da je to najbolje što je o Lukiću napisano; Srećko Džaja je Lukićevoj udovici rekao da bi Vitomir Lukić bio zadovoljan i ponosan, da je imao prilike pročitati to što sam o njegovom djelu napisao. Ali, niko (niko!) i nigdje (nigdje!) nije napisao ni objavio tekst o tome. 

  • Za kraj, jedno neizostavno pitanje. Koji su izazovi sa kojima se poezija, umjetnost kao takva, suočava u društvu kakvo je danas naše i da li ona korespondira sa vrijednosnim sistemom uspostavljenim u našoj recentnoj prošlosti?

Poezija je mrtva, socijalno i stvarnosno; to međutim ne znači da je nema. Poezija jest i uvijek će biti; poezija ide ad hominem – na čovjeka (jednog, uvijek na jednog: i kad se piše, i kad se čita). Kad se čita najbolja poezija pred stotinu posjetilaca književne večeri – muk poslije pročitanog je potvrda da je to prava poezija. Muk. I kad je sriče i čita, i kad je nakon toga piše – pjesnik je sam. Sam! I zauvijek ostaje sam; čak, sa ispisivanjem velike poezije, postaje i suvišan, kao lik, kao figura, kao osoba.

To, naravno, ne znači da nema pjesnika među nama, i oko nas: ima dobrih, pa i izvrsnih pjesnika (odnosno knjiga poezije), koji pripadaju ovom jeziku, što ga zovem našim jezikom. Vrijednosti koje, uslovno rečeno, afirmira prava poezija uvijek su i svuda iste: vrijednosti posvećeništva, vrijednosti sveobnovljivog duha i humanuma – koji se uvijek iznova rađaju, i onda kad umiru ili kad nam se čini da nestaju. Naročito tada. U poeziji samoj se sabiru svi izazovi, jer je ona, hajde da to tako nazovem, medij spasenja humanuma: ako takvo šta postoji – onda je poezija upravo to.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.