Žele li Zagrepčani ‘ćaću’ Bandića po šesti put

Milan Bandić suvereno drma hrvatskom metropolom već desetljećima (Arhiva)

Piše: Damir Petranović

Kako narod na našim prostorima najčešće voli “velike vođe”, “ćaće”, “gazde” i razne druge oblike roditelja ili staratelja nad društvom valjda nabolje svjedoči primjer Zagreba i njegovog gradonačelnika Milana Bandića. Nema te sramote, mutljavine i bedastoće koju on nije napravio a da ga stanovnici uljuđene i silno napredne Mitteleurope – kako sami Zagrepčani vole doživljavati svoj grad – nisu opet i iznova birali.

Njima kao da stvarno treba neki mali lokalni “ćaća”, pa su ga projicirali baš u Bandiću. Menadžer-političar iz hercegovačke Pogane Vlake suvereno drma hrvatskom metropolom već desetljećima, a sva je prilika da će to nastaviti i dalje: svakih nekoliko godina dogode se izbori, na kojima on jednostavno pomete konkurenciju, pa onda slijedi red žalopojki i red ozbiljnih, ali mahom nesuvislih analiza.

Menadžer-političar iz hercegovačke Pogane Vlake suvereno drma hrvatskom metropolom već desetljećima.

Zbilja, zašto Zagrepčani k'o blesavi jedan za drugim ustrajno zaokružuju Bandićevo ime? Nemam pojma, niti imam pretenzija objasniti taj fenomen. Mogu tek nagađati da se radi o nekom obliku stockholmskog sindroma, one pojave kada se žrtve otmice u jednom trenutku odluče solidarizirati s vlastitim otmičarima, pa još i opravdavati njihove postupke.

Prijave na dnu ladica

Uglavnom, ovih dana Zagrebu se pripremaju novi izbori: nakon što je krajem prošle godine priveden i optužen za nekakve sitne malverzacije, u svakom slučaju beznačajne u odnosu na sve ono što mu se pripisivalo i sve što piše u stotinama kaznenih prijava, koje tužitelji ustrajno guraju u dno svojih ladica, Bandić je pušten da se brani sa slobode. Ali, s jednim uvjetom – da se kloni svoje funkcije gradonačelnika.

I izdržao je mjesec-dva, a onda se počeo opet gurati pred kamere. Čovjek je shvatio da bi ga vrijeme brzo pregazilo i da bi vrlo skoro Zagrepčani mogli shvatiti da se snijeg može očistiti i bez njega, da će tramvaji i dalje uredno voziti, a sunce izlaziti na istoku. I da će neki dobri ljudi i dalje prazniti njihove kontejnere. Gle čuda, grad može funkcionirati i bez da nad njim bdije dežurni gazda s onim svojim umornim pogledom, patničkom pozom i pripadajućim dramatičnim, ponekad bolno iskarikiranim samoljubljem.

Poluge moći gradonačelniku su upravo ovih dana počele vidljivo ispadati iz ruku i rasipati se na sve strane.

Ako ćemo ozbiljno, priča o političkom povratku donedavno prekriženog Bandićaima ima dublju dimenziju od običnog vlastohleplja, ali i razloge šire od običnog kaprica. Poluge moći, naime, njemu su upravo ovih dana počele vidljivo ispadati iz ruku i rasipati se na sve strane. Najveći komad zgrabila je Sandra Švaljek, njegova donedavna zamjenica, koja se vlasti u Zagrebu dohvatila kad joj je šef završio u zatvoru.

Bio je to zbilja zanimljiv trenutak: ugledna ekonomistica, za koju su se ozbiljni ljudi od samog starta pitali kojeg vraga uopće radi s Bandićem, vidljivo blijedog lica i drhtavog glasa, pred kamerama je tek uspjela izgovoriti da će “grad i dalje funkcionirati” i pozvala zimske službe da očiste veliki snijeg, koji se upravo u to vrijeme očekivao. Kakva je to promjena bila u odnosu na zatvorenog “ćaću”, koji se u sličnim prilikama javno zaklinjao da će osobno pojesti svaku pahulju koja se drzne obrušiti na grad…

Bolesno veliki krediti

Uglavnom, naizgled zbunjena Sandra Švaljek vlo brzo je pohvatala konce i pokazala se dosta operativnom: malo galami i paradira, a radi sasvim solidno. Hrvatska metropola, sa svojim proračunom od skoro milijardu eura godišnje, možda izgleda jednostavno za voditi, ali kompleksan je to sustav – pogotovo nakon punih pet Bandićevih mandata, za vrijeme kojih je razvijena vidljiva i nevidljiva klijentelističko-sljedbenička mreža, gdje nikad ne znaš s kojeg boka možeš očekivati udarac i kakve će se sve otvoriti rupe u koje je dotad curio javni novac.

A tek Zagrebački holding, to je posebna priča: sve komunalne tvrtke prije desetak godina Bandić je stopio u jedno gigantsko poduzeće – navodno zbog racionalnijeg upravljanja, a u stvarnosti zbog lakšeg uvaljivanja u bolesno velike kredite, koji će Zagrepčanima tek doći na naplatu. Još uvijek aktualni gradonačelnik tim je poduzećem i njegovim proračunom (odnosno, još jednom milijardom eura) mahom gospodario po rodijačko-poslušničkoj shemi, dok je Sandra Švaljek režirala gotovo nevjerojatan obrat.

Bandić je Zagrebačkim holdingom i njegovim proračunom (milijarda eura) mahom gospodario po rodijačko-poslušničkoj shemi.

Angažirala je “head hunting” agencije koje su tragale za uspješnim menadžerima u stanju voditi tako kompliciran sustav. To je rezultiralo činjenicom da je proveden jedan javni natječaj koji po svim karakteristikama izgledao i kao javni i kao natječaj, a ne uobičajeni smokvin list za namještanje posla i “uhljebljivanje” rođaka i partijskih drugova, toliko puta viđen u jadnoj hrvatskoj klijentelističkoj stvarnosti.

I tako, mic po mic, Sandra Švaljek pokazala se kao “opaka” igračica. A Bandiću vrijeme curi: ako bi u ovakvom položaju dočekao 2. lipnja, odnosno polovicu mandata, nove izbore više ne bi ni mogao isprovocirati, već bi njegova zamjenica imala još pune dvije godine da “pojede” sav snijeg, počisti sve kontejnere i uvede novi, civiliziraniji način upravljanja Zagrebom.

Koja je razlika?

A to mu, dakako, ne bi odgovaralo, jer tko zna kakve bi sve kanale javnog financiranja ona prekinula i s kakvim bi se sve projektima podičila. Pa je sam gradonačelnik – premda i dalje sa službenom sudskom zabranom obavljanja vlastite dužnosti – vrlo ozbiljno najavio da će podnijeti ostavku i isprovocirati nove izbore. Na kojima, zahvaljujući nepreciznim zakonima i tužnoj hrvatskoj praksi, ipak može sudjelovati.

Iako i dalje ne bi mogao biti gradonačelnik, barem ako se u njegovim pravosudnim putešestvijama nešto dramatično ne promijeni. Bio bi to vrlo zanimljiv scenarij kojim bi Zagrepčani, umjesto gradonačelnika, de facto birali zamjenika gradonačelnika. Onoga koji bi bio neka nova Sandra Švaljek, samo malo manje samostalan i malo više poslušan velikom optuženom “ćaći”, formalno izgnanim sa svog prirodnog položaja i javne dužnosti.

Bio bi to vrlo zanimljiv scenarij kojim bi Zagrepčani, umjesto gradonačelnika, de facto birali zamjenika gradonačelnika.

Situacija će vjerojatno ući u udžbenike za sociologiju, makar je svojim izborima Zagreb to već odavno zaslužio. Birati Bandića pet ili šest puta zaredom, zbilja, koja je razlika?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera