Zbogom nuklearno oružje

Ronald Reagan (lijevo) i Mikhail Gorbachev (desno) počeli su borbu za nuklearno razoružanje (EPA)

Prije dvadeset pet godina, sjedio sam preko puta Ronalda Reagana u Rejkjaviku, na Islandu i pregovarao o aranžmanu kojim bi se smanjili i eliminirali do 2000. zastrašujući arsenali nuklearnog oružja Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza.

Uprkos svim našim razlikama, Reagan i ja smo imali isto jako ubjeđenje da civilizirane zemlje takvo divljačko oružje ne trebaju praviti okosnicom svoje sigurnosti. Iako nismo uspjeli dostići naše najviše ciljeve u Rejkjaviku, susret je bio, prema riječima mog bivšeg suparnika, „velika prekretnica u potrazi za sigurnijim i bezbjednijim svijetom“.

U slijedećih nekoliko godina vjerovatno ćemo saznati hoće li se ostvariti naš zajednički san otklanjanja nuklearnog oružja iz cijelog svijeta.

Kritičari predstavljaju nuklearno razoružanje kao nerealistično u najboljem slučaju, a u najgorem kao utopijski san. Ukazuju na „dugotrajni mir“ Hladnog rata kao dokaz da je nuklearno zastrašivanje jedini način da se izbjegne veliki rat.

Kao neko ko je upravljao ovim oružjem, uopće se ne slažem. Nuklearno zastrašivanje je uvijek bila teška i krkha garancija za mir. Ne uspijevajući predložiti ubjedljiv plan za nuklearno razoružanje, Sjedinjene Države, Rusija i preostale nuklearne sile mirovanjem promoviraju budućnost u kojoj će se korištenje nuklearnog oružja biti neizbježno. Tu katastrofu moramo preduhitriti.

Kao što sam ja, zajedno sa George P. Shultzom, William J. Perryjem, Henry A. Kissingerom, Sam Nunnom i drugima, istakao prije pet godina, nuklearno zastrašivanje postaje manje pouzdano i riskantnije dok se povećava broj država sa nuklearnim naoružanjem. Osim preemptivnog rata (koji se dokazao kao kontraproduktivan) ili efikasnih sankcija (koje su se dosad pokazale kao neefikasne), samo iskreni koraci prema nuklearnom razoružanju mogu garantirati zajedničku sigurnost potrebnu za postizanje teških kompromisa oko kontrole oružja.

Povjerenje i razumijevanje postignuto u Rejkjaviku utabalo je put za dva historijska dogovora. Dogovorom o nuklearnom oružju srednjeg ranga iz 1987. uništene su strašne brzopotezne rakete koje su tada prijetile evropskom miru. A 1991., prvim Sporazumom o strateškom smanjivanju naoružanja (START I), naduti američki i sovjetski nuklearni arsenali smanjeni su za 80 posto tokom jedne decenije.

Ali prognoze za kontrolu oružja su sve lošije u nedostatku kredibilnog pokreta za nuklearno razoružanje. Tokom ta dva duga dana u Rejkjaviku, naučio sam da pregovori o razoružanju mogu biti konstruktivni, ali i mučni. Spajanjem niza povezanih tema, Reagan i ja izgradili smo povjerenje i razumijevanje potrebno da se zauzda nuklearna utrka nad kojom smo izgubili kontrolu.

Manjak smjelosti

Osvrćući se na ovaj period, kraj Hladnog rata najavio je dolazak neurednijeg poretka globalne moći i uvjeravanja. Nuklearne sile trebaju se držati zahtjeva Ugovora o neširenju nuklearnog oružja iz 1968. i dobronamjerno nastaviti pregovore o razoružanju. Ovim bi se povećao diplomatski i moralni kapital dostupan diplomatima dok teže da zauzdaju nuklearno širenje u svijetu gdje je više zemalja nego ikad sposobno da napravi nuklearnu bombu.

Ono što nam naizgled danas nedostaje su lideri sa smjelošću i vizijom koji će izgraditi povjerenje potrebno da bi se nuklearno razoružanje ponovo predstavilo kao okosnica mirovnog svjetskog poretka.

Samo ozbiljan program univerzalnog nuklearnog razoružanja može omogućiti kredibilitet potreban za globalni koncenzus da je nuklearno zastrašivanje mrtva dogma. Više ne možemo priuštiti, politički ili finansijski, diskriminatornu prirodu trenutnog sistema onih koji imaju ili nemaju nuklearno oružje.

U Rejkjaviku je dokazano da se smjelost nagrađuje. Uvjeti su bili daleko od povoljnih za sporazum o razoružanju 1986. Prije nego što sam postao sovjetski lider 1985., odnosi između supersila Hladnog rata dostigle su samo dno. Bez obzira na to, Reagan i ja smo uspjeli izgraditi rezervoar konstruktivnog duha kroz konstantan razgovor i interakciju „licem u lice“.

Ono što nam naizgled danas nedostaje su lideri sa smjelošću i vizijom koji će izgraditi povjerenje potrebno da bi se nuklearno razoružanje ponovo predstavilo kao okosnica mirovnog svjetskog poretka. Ekonomska kriza i katastrofa u Černobilju pomogli su nam da se aktiviramo. Zašto Velika depresija i katastrofa u Fukušimi Daiči u Japanu danas nisu izazvale slične reakcije?

Američki primjer

Kao prvo, Sjedinjene Države bi konačno trebale potpisati Sporazum o sveobuhvatnoj zabrani testiranja (CTBT) iz 1996. Predsjednik Barack Obama pozdravio je ovaj sporazum kao ključni faktor za sprečavanje nuklearnog širenja i izbjegavanje nuklearnog rata. Vrijeme je da Obama ispuni obećanje koje je dao u Pragu 2009., ogrne se Reaganovim plaštom Velikog Pregovarača, te ubijedi američki Senat da i službeno potvrdi američku odanost CTBT-u.

Ovim bi i preostale zemlje koje pružaju otpor – Kina, Egipat, Indija, Indonezija, Iran, Izrael, Sjeverna Koreja i Pakistan – također bile primorane da ponovo razmisle o CTBT-u. Tako bi se približili globalnoj zabrani nuklearnog testiranja u bilo kojoj okolini – atmosferi, pod morem, u svemiru ili pod zemljom.

Drugi potreban korak je da Sjedinjene Države i Rusija ispune uvjete Novog START sporazuma i unište više oružja, pogotovo taktičnog i rezervnog oružja, koje ne služi ničemu, gubitak je novca i prijeti sigurnosti. Ovaj korak mora biti povezan sa ograničenjem raketnog odbrambenog naoružanja, što je jedna od ključnih tema koja je narušila susret u Rejkjaviku.

Sporazum o ukidanju materijala za izgradnju nuklearnog oružja i eksploziva (FMCT), koji dugo stagnira u multilateralnim pregovorima u Ženevi, kao i uspješan drugi Samit o nuklearnoj sigurnosti u Seulu, pomoći će pri osiguravanju opasnih nuklearnih materija. Također je potrebno da se Globalno partnerstvo iz 2002., koje je posvećeno osiguravanju i eliminaciji svog oružja masovnog uništenja – nuklearnog, kemijskog i biološkog – obnovi i proširi kada se slijedeće godine sastane u Sjedinjenim Državama.

Prevelike vojske

Naš svijet je i dalje previše militariziran. U današnjim ekonomskim uvjetima, nuklearno oružje ravno je omrzlim jamama novca. Ako se, po svoj prilici, nastave ekonomske nevolje, Sjedinjene Države, Rusija i druge nuklearne sile trebaju iskoristiti trenutak da ostvare multilateralne redukcije oružja kroz nove ili postojeće kanale, poput UN-ove Konferencije o razoružanju. Ovakvim dogovorom postigli bi veću sigurnost za manje novca.

Ali također se moramo osvrnuti i na razvoj oružanih snaga – koje uglavnom podstiče ogromna američka vojna sila raspoređena po cijelom svijetu. Dok se trudimo da unaprijedimo naš dogovor o Konvencionalnim snagama u Evropi (CFE), moramo ozbiljno razmisliti o smanjivanju tereta globalnih vojnih budžeta i snaga.

Američki predsjednik John F. Kennedy jednom je upozorio da „svaki čovjek, žena i dijete živi pod nuklearnim Damoklovim mačem, koji visi na najtanjem koncu, koji se može prekinuti svakog trenutka.“ Više od 50 godina, čovječanstvo oprezno baca pogled na to smrtonosno klatno dok državnici debatiraju kako zakrpiti njegove izlizane niti. Primjer Rejkjavika treba nas podsjetiti da polumjere nisu dovoljne. Naši napori od prije 25 godina će biti opravdani samo onda kada Bomba završi pored robovlasnikovog okova i bojnog otrova Prvog svjetskog rata u muzeju zastarjelog divljaštva.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Ovaj članak prvobitno je objavio Project Syndicate.