Zbogom francuskoj kulturi diskrecije

Piše: Agnes Poirier

Bivša prva dama Francuske Valerie Trierweiler nije mogla poželjeti šokantniji književni debi.

Knjiga Merci Pour Ce Moment (Hvala za ovaj trenutak), njeni memoari o vezi s francuskim predsjednikom Francoisom Hollandeom, uključujući i 18 mjeseci koje je provela u Elizejskoj palači, predstavlja prvu ovakvu intimnu priču ikada objavljenu u Francuskoj.

Samo to je dovoljno izuzetna činjenica, posebno u državi koja je poznata u svijetu po kurtizanama, od Madame de Pompadour do Marguerite Stenheil, koja je bila u naručju francuskog predsjednika Felixa Faurea u Elizejskoj palači kada je on preminuo usljed srčanog udara 1899. godine.

Libertenska književnost i francuski roman uopće u protekla tri stoljeća se možda jesu bavili ovom temom na razne načine, ali uvijek u formi fikcije, ne reportaže, svjedočanstva očevica, što Trieweilerova na naslovnici tvrdi da njena knjiga jeste.

U prvom romanu francuskg filozofa Diderota Bijoux Indiscrets (Indiskretni dragulji) iz 1748. godine autor zamišlja da je Louis XV imao tajne moći nad ženama… Ovo je bio erotski, ali i kritički pamflet protiv francuskog dvora u Versaju. Ne tako davno, 1984. godine, velika dama francuske štampe Francoise Giroud objavila je Le Bon Plaisir, priču o francuskom predsjedniku i njegovoj mnogo mlađoj ljubavnici i njihovoj kćerci. Po ovoj priči je potom snimljen i film s Catherine Deneuve. Mnogi su znali da je model bio Francois Mitterrand, ali te teme se niko nikada nije dotakao u intervjuima ili u kritikama. Javnost se nije za to zanimala sve dok Mitterand nije sam progovorio o svojoj drugoj porodici 1994. godine, godinu dana prije nego se povukao iz politike, sa 79 godina i dijagnozom raka u poodmaklom stadiju.

Mitterandov model

Dvojica predsjednika, Mitterrand i Hollande, iako su obojica socijaliste, potpuno su se različito postavili prema svom privatnom životu u javnosti. Mitterrand je iskoristio jednu sasvim drugačiju kulturu, kulturu poštovanja institucija, ili bilo koga ko je izabran da ih predstavlja. Dominantni Mitterand je od novca francuskih poreskih obveznika plaćao stan i zaštitu svojoj drugoj porodici, a indiskretne reportere je držao pod kontrolom pomoću prirodne kombinacije autoriteta i šarma.

Na konferenciji za novinare upitali su ga za komentar u vezi pretpostavki da ima kćerku, a on je ljutito odgovorio: “Et alors?” (Pa šta?). I to je bilo to. Sam je odlučio kako, kada i gdje će svojim sunarodnjacima otkriti da ima kćerku Mazarine, koju je dobio s ljubavnicom Anne Pinegot. Predsjednik je odabrao časopis Paris Match, koji je objavio tu priču, kako su objasnile novinarke Le Mondea Ariane Chemin i Geraldine Catalano u istrazi pod nazivom Une Famille au Secret (Tajna porodica), koja je objavljena deset godina nakon Mitterandove smrti.

A sada naprijed do predsjednika Hollandea, koji je vjerovatno i naivno mislio da će ga Mitterandov duh zaštiti od paparazza. Načinio je političku grešku time što je zamišljao da se Francuska može vratiti u prošlost.

Ludorije Nicolasa Sarkozyja s drugom suprugom Cecilijom, a zatim s trećom suprugom Carlom Bruni, i skandal s Dominiqueom Straussom-Kahnom promijenili su Francusku i njenu kulturu diskrecije. Povratka nema, pozdravljali mi to ili osuđivali.

Zahvaljujući njemačkim i britanskim medijskim grupama, Francuska sada ima veoma popularne listove koji pišu o slavnim ličnostima. Časopisi Voici, Closer i sada već stari Paris Match ne tretiraju političare, uključujući i predsjednika, drugačije od ostalih slavnih ličnosti. Niko više u Francuskoj nije iznad ispitivačkih pogleda i voajerizma.

Čini se da je tradicionalno poštovanje za institucionalne uloge političara u potpunosti nestalo. Nevjerovatno je kako Hollande nije imao nikakvu kontrolu nad time kako je njegova afera s glumicom Julie Gayet predstavljena na naslovnicama svih novina u svijetu u januaru.

Još je nevjerovatnije to što je Hollande otkrio da je njegova bivša partnerica napisala memoare kad i mi. On o tome nije ništa znao, a nismo ni mi.

Prezir prema siromašnima

Ova činjenica je vjerovatno još više poražavajuća u političkom smislu od onoga što Trierweiler otkriva o njegovom navodnom preziru prema siromašnima. Ona kaže da je Hollade jednom pogrdno pričao o siromašnima, nazvavši ih “bezubima”. Opisuje ga kao hladnog, dalekog, ciničnog, ovisnog o moći i odsječenog od stvarnosti.

Mnogo kritičara je istaklo da ovo možda više govori o autoricinom kompleksu inferiornosti i prirodi njihovog intimnog odnosa nego o istinskom predsjednikovom karakteru.

Iako se knjiga izuzetno dobro prodaje, 15.000 primjeraka u prvih nekoliko sati, bolje nego Pedeset nijansi sive u Francuskoj, ipak je mnogi Francuzi doživljavaju onakvom kakva i jeste: gorak i osvetnički napad, a ne nepristrasna reportaža.

Pa ipak, štetu koju nanosi predsjedniku, kao čovjeku i kao instituciji, ne treba umanjivati. Ovi memoari su književna bomba. Mi, francuska javnost, nikada ranije nismo bili upućeni u intimne scene koje se odvijaju u kupatilu Elizejske palače i spavaćoj sobi našeg predsjednika.

Uzimajući u obzir da najnovije ankete pokazuju kako Hollande ima veoma nizak rejting odobravanja javnosti, svega 13 posto, poštovanje prema predsjedniku je u slobodnom padu.

Trierweiler je željela izmiriti račune s bivšim ljubavnikom i u tome je sigurno uspjela, ali je usput također nanijela štetu francuskoj demokratiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera