Zbog krize ‘velikih’, Živi zid izgleda uvjerljivo

Živi zid, barem prema posljednjem istraživanju Crobarometra, sa 9,5 posto njemu naklonjenih birača preskočio je Most i trenutačno je treća politička snaga u Hrvatskoj, nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora.

Dok se Hrvatska demokratska zajednica i Most bave brojnim izazovima koje sa sobom donosi vlast, ali i međusobnim partnerskim odnosima, HDZ i Socijaldemokratska partija zaokupljeni su i unutarnjim problemima.

Za to vrijeme predstavnik Živog zida iz redova Abecede demokracije, Ivan Pernar – na zgražanje profesora, ravnatelja i pravobraniteljice za djecu – upada u škole, ometa nastavu, fotografira se s učenicima i javno objavljuje fotografije, pa odnedavno te njegove “aktivnosti” istražuje i DORH.

Protestna stranka s elementima populizma

Također, nedavno je Pernara i predsjednika Živog zida Ivana Vilibora Sinčića saborska straža na rukama iznijela iz sabornice nakon što predsjedavajući potpredsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner nije uspio istrpjeti Pernarovo ponašanje i provokacije. Unatoč tome, Živi je zid trenutačno, po ovom istraživanju, treća po jačini stranka u Hrvatskoj.

Svojim, u najmanju ruku, osebujnim stilom i nekonvencionalnim političkim djelovanjem Pernar naglašava specifični politički ton Živog zida, ali ga iz istih razloga neki smatraju populistom koji ukazuje na svima poznate probleme i “istine”, ali ne nudi nikakva rješenja.

Lagodna oporbena situacija

Oporbena situacija, kaže Čular, pruža Živom zidu pristup parlamentu bez odgovornosti i ograda koje u suprotnome nastaju.

U tome je, navodi, bitna razlika između Živog zida i još jedne stranke koja je, ističe, počela kao oblik protestne stranke – Mosta, koji je, ušavši u Vladu, izgubio mogućnost protestnog djelovanja.

“Sve ono što vidite u Mostu jeste borba između te napetosti – dakle, načelno tih protestnih početaka, gdje su 20 ili 25 godina živjeli u ‘dvostranačkom mraku’ – to su njihove interpretacije – da bi sada kao dijelovi establišmenta uvijek bili na toj vagi. Živi zid u tom smislu ima puno čistiju poziciju.”

Politolog Goran Čular, ističući da su uzorci u anketama premali da se sa sigurnošću može reći je li situacija doista realno takva ili nije, kaže kako se kod Živog zida svakako mogu prepoznati elementi radikalnog lijevog socijalnog populizma, primjerice, u označavanju cijelog jednog segmenta društva – bankarskog sektora – neprijateljem svih ostalih.

No, on djelovanje Pernara i Živog zida ipak ne bi nazvao populizmom, već je tu, po njegovu mišljenju, riječ prvenstveno o protestnoj stranci.

“Ne znači populizam to da se koristiš raznim egzibicionizmom, jer to je više jedan tip Pernarova egzibicionizma nego što je riječ o populizmu. Ja smatram da Živi zid ima puno više u sebi od protesta negoli od populizma. Premda nesumnjivo on ima i tu osnovnu populističku crtu u onom smislu u kojem se postavlja kao netko tko u ime naroda radi protiv korumpirane i zle političke elite, kod koje su svi jednaki i isti. Njegova osnovna potka jest populizam, ali u samom svom djelovanju Živi zid je zapravo puno više protestna stranka”, kaže Čular.

Bez rješenja 

To se, kaže, može vidjeti po tome što su nastali vezani uz pokret ili organizaciju građanskog neposluha, iz čega proizlazi i njihov sadašnji način djelovanja.

“Tu mislim na njihova suprotstavljanja deložacijama, koja su bila čisti oblik građanskog neposluha – znači, ljudi koji svjesno krše zakon i prihvaćaju kazne koje iz kršenja zakona proizlaze – i, naravno, s druge strane, njihovog osebujnog načina djelovanja. To se više može povezati s protestom negoli s populizmom.”

A glavna ideja protestnih stranaka, ističe, nije da nude nekakav tip alternativnih rješenja konkretnih problema s kojima se društvo i država suočavaju već da radikalnim tipom kritike postojećeg sustava ukazuju na njegove probleme.

Čular stoga ne očekuje da će Živi zid bilo što u tom smislu mijenjati – njihove inicijative u smislu zakonskih pozitivnih prijedloga ostale su neprihvaćene od većine u Saboru te smatra da se u tom smjeru neće posebno truditi.

Ostaje protest, ali i pitanje zašto građani daju podršku političkoj opciji koja po svojem političkom karakteru ne artikulira u većoj mjeri konkretne politike kao prijedloge rješavanja konkretnih problema.  

Problem je, smatra Čular, u tome što mainstream politička scena, misleći tu prvenstveno na HDZ i SDP, ali i ostale stranke koje su kroz proteklo razdoblje predstavljale stabilan dio stranačkog sustava u Hrvatskoj, nema dovoljan, pa ni minimalni autoritet među građanima.

Građani ne vide razliku

“I onda takvi nastupi mogu kod građana izazvati podršku upravo zbog toga što oni ne primjećuju veliku razliku između ridikuliziranja jednog Pernara i ridikuloznosti tzv. ozbiljne političke scene. To je glavni problem, on leži u mainstream politici, a ne u tim protestnim pokretima ili strankama… Ako građani podržavaju Pernara i Živi zid, oni to rade zbog toga što na neki način ne smatraju to ničim gorim od onoga što se događa u samom vrhu mainstream politike. To je problem. I zato Pernar i Živi zid izgledaju uvjerljivo”, kaže Čular, dodavši kako ipak treba imati na umu da protestne stranke imaju određeni “vijek trajanja” i ne mogu dugoročno na tome profitirati.

Prema Čularu, da bi mainstream politička elita, odnosno stranke odvratile pozornost birača od Živog zida i ponovno je usmjerile na sebe, moraju razmisliti o alternativnim načinima uključenja građana u politiku, koji ne bi rezultirali upravo načinom na koji su građani mobilizirani od protestnih stranaka.

Tih načina, kaže, ima. No, isto tako smatra da u tim strankama ne postoji dovoljno sposobnosti, vizije i hrabrosti da se u to uključe.

Velike stranke slabe na društvenim mrežama

Da bi velike stranke ponovno privukle pažnju na sebe i način na koji probleme nastoje rješavati, kaže Letica, moraju shvatiti da način vođenja politike i odnosa s javnošću koji je vrijedio u doba dominacije dviju najvećih stranaka više ne vrijedi te moraju poboljšati svoj sustav komunikacije s građanima.

“Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u kampanji je koristila društvene mreže i alternativnu gerilsku promidžbu kao metodu koja je bila uspješna i pobijedila je na izborima. Ne vidim da to koriste velike stranke i one su na neki način male stranke – one su po svojem tehnološkom kapacitetu, po vladavini modernih tehnologija, društvenim mrežama, informacijskim i komunikacijskim tehnologijama inferiorne, tako da imate apsurdnu situaciju da, recimo, video predsjednika Vlade pogledat će dvije-tri tisuće ljudi, a video Ivana Pernara pogledat će 250-300 tisuća ljudi. To je, svakako, ozbiljni hendikep etabliranih stranaka i etabliranih političara.”

HDZ je trenutačno, objašnjava, na vlasti, pa nije u poziciji eksperimentirati s bilo čime. No, SDP je nakon deset godina promijenio vodstvo, izgubili su izbore i sami istaknuli da je, pogotovo u posljednje vrijeme, bilo pogrešaka.

Prema njegovu mišljenju, ta je stranka u povoljnoj situaciji da pokuša mobilizirati građane ili barem svoje pristaše i one na čiju bi podršku mogla računati u participativnim modelima posve druge vrste od onih koje prakticira Živi zid.

“Konkretno, SDP bi si mogao dati u zadatak da napravi novi politički program i da to napravi uz pomoć svojih sadašnjih i možda budućih članova na način da ih uključi u kreiranje tog programa. Recimo, to je jedan način da se pokuša, da tako kažem, alternativno ponuditi ipak nekakva ozbiljnija platforma, ali platforma u kojoj građani imaju direktan utjecaj i, naravno, onda da se to ozbiljno uzima u obzir”, zaključuje Čular. 

Kriza ‘velikih’ 

Uspon svih antiestablišmentskih stranaka, ne samo u Hrvatskoj nego u EU-u, pa i SAD-u, navodi, pak, politički analitičar Slaven Letica, posljedica je krize velikih, “stožernih” stranaka, u ovom slučaju SDP-a i HDZ-a.

U konkretnom slučaju, kaže, riječ je o protestnom konceptu – Živi zid u Saboru radi ono što je nekada radio na ulicama, njihov se modus vivendi nije promijenio, a snaga im izvire s povećanjem broja zastupnika.

“Dok je bio samo Ivan Vilibor Sinčić, onda je on bio neka vrsta ‘usamljenog jahača’ u okruženju velikih stranaka i koalicija, a sada gore postoji već, ne znam, desetak, 15, 20 saborskih zastupnika koji imaju sličan mentalni sklop. Oni nisu za nego su naprosto protiv i nemaju čak ni ambiciju da bi se u sagledivoj perspektivi bavili politikom u tom pozitivnom smislu.”

Vladajući HDZ i Most, kaže, sada imaju dodatnu odgovornost da pokažu i dokažu da su spremni rješavati ključne probleme koji muče većinu stanovništva.

“Sva odgovornost još uvijek je na velikim strankama. Ono što će biti dramatično jest da, ako na sljedećim lokalnim izborima u Hrvatskoj predstavnici tih stranaka osvoje desetak, 15 gradonačelničkih, načelničkih mjesta, mjesta župana itd., onda će se oni suočiti sami sa sobom, znači, više neće moći kritizirati nego će morati nešto praktički raditi i možda će se onda stavovi biračkog tijela, javnosti i građana prema njima mijenjati”, zaključuje Letica.

Izvor: Al Jazeera