Zavod Mjedenica – škola, prijatelji, ljekari i dom

Osmijesi djece i susretljivi zaposlenici centra pokazuju kako se i ovoj osjetljivoj kategoriji može pomoći (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Mi nismo socijalni slučajevi i ne tražimo socijalnu pomoć, mi tražimo sistemska rješenja problema jer nisu djeca prostor za eksperimentisanje”, ističu iz sarajevskog Zavoda za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica.

Zaista, kada prođete hodnicima ove ustanove, uđete u ozračene i uređene učionice, trpezarije, radionice, vrtiće ove ustanove, vidite kako je riječ o veoma organiziranoj i uređenoj instituciji, koja pod ovim nazivom djeluje već sedam decenija.

Široki osmjesi

Mjedenica je ustanova koja u svom sastavu ima pet osnovnih segmenata rada i to: osnovnu školu, vrtić, produženi boravak, internat i radionice za radnu okupaciju

Osmijesi djece, njihova iskrena ruka prijateljstva i susretljive zaposlenice i zaposlenici ovog centra pokazuju kako se i ovoj osjetljivoj kategoriji može pomoći, a njihovi radovi pokazuju njihov napredak.

“Dobra su ovo djeca, slušaju, rade. Treba im malo veća pomoć, ali smo mi zato tu”, govore učiteljice tokom posjete Al Jazeere.

Direktor Selmir Hadžić upoznao nas je s nekoliko dječaka i djevojčica koji su učenici ovog zavoda. On kaže kako bi rado povećali broj korisnika jer je, nažalost, sve veći broj djece koja imaju poteškoće u razvoju.

“U poređenju sa prethodnim vremenima suočavamo se sa sve više izazova, a najveći broj njih vezan je za specifične potrebe djece, jer one nisu uvijek iste. U ovom poslu sam preko deset godina, ali i u tako relativno kratkom roku vidi se kako se povećava broj izazova, ponajviše zbog potreba samih korisnika. Da se samo malo bolje djeluje zajednički, a prije svega da nadležni reaguju, ti izazovi mogli bi se kvalitetnije rješavati”, ističe on.

Osim struke, nadležnih ministarstava, u procesu odgoja i obrazovanja djece s teškoćama u razvoju jako je bitna i saradnja roditelja, dodaje. Možda najveća potreba jest stvaranje strategije na državnom nivou te međuresorna saradnja (obrazovanje, zdravstvo, socijalni rad).

Najteže bilo u ratu

Pod ovim imenom Zavod Mjedenica djeluje od 1947. i radi s osobama s intelektualnim poteškoćama. Nakon Prvog svjetskog rata bio je dom za ratnu siročad, poslije su ga pretvorili u dom za djecu s mentalnom retardacijom da bi prije 70 godina dobio karakter kakav ima i dan-danas.

“To je duga tradicija i Zavod je prošao mnoge izazove. Znam po pričama starijih kolega i dokumentaciji, koju sam zaista proučio. Stvarno je bilo izazova. Sadašnji su bili prisutni i 70-ih, 80-ih, ali su okolnosti drugačije. Prije su bili razni nivoi organizacija koji su pomagali rješavanje, a sada je sužen taj način rješavanja i često čujemo ‘Mi nismo nadležni za to'”, govori Hadžić.

Dodaje kako je jedan od najizazovnijih bio ratni period, kada je 50-ero djece bilo u Mjedenici i na kraju su je napustili nakon rata.

“Ako se nastavi ovaj trend, bojim se kako samostalno, kao Zavod, nećemo moći rješavati probleme bez pomoći svih nivoa vlasti. U ovoj problematici ne smijemo biti rigidni već maksimalno fleksibilni zbog same činjenice da se i samo stanje i potrebe naše djece stalno mijenjaju”, ističe Hadžić.

Posjeta jednoj od učionica pokazala nam je kako se to stanje mijenja. Iako je jučer, kako kaže učiteljica, “bio dobar i slušao”, jedan dječak samo je ležao i odbijao ustati. Učiteljica je stalno bila uz njega, pričala mu smirenim tonom, dok je druga kolegica bila s preostalom trojicom dječaka iz grupe.

Granatiranje, zima, glad…

Medicinska sestra Mevlida Ahmagić u Mjedenici je počela raditi 1990. godine. Cijeli rat radila je u Zavodu, a i sama je bila majka malog djeteta, tako da je sve traume dvostruko proživljavala.

“Na početku rata imali smo 128-ero djece, puna tri boravka. Neka od njih otišla su kućama jer je bio Bajram, a 80-ak ih je ostalo, od čega je 38 bilo sa epilepsijom”, govori ona za Al Jazeeru.

Nakon prvih granatiranja djeca su izmještena u sklonište na Marindvoru, gdje su u strašnim uvjetima provela pola godine. Spavala su na drvenim paletama, metalnim policama i dekama koje su dali vojnici UNPROFOR-a, prisjeća se Ahmagić.

“Radili smo po sedam dana. Jednom sam u komadu radila tri mjeseca, nikako nisam išla kući. Svuda pometnja, ne znate šta vas je to snašlo. Stalni napadi, povrede, temperature, a imate i svoje dijete, koje nekad povedete sa sobom… Mlađi sada ne shvataju kada im kažem: ‘Ne dao Bog da ste radili kada je bio rat’. Odeš na posao, vratiš se nakon nekoliko mjeseci, a tvoje dijete poraslo da ga ne prepoznaš”, govori sa suzama u očima.

Nakon šest mjeseci u skloništu (gdje su se okolni stanari zgražavali zbog djece, gurali ih u jedan ćošak, kaže naša sagovornica) štićenici Mjedenice vratili su se u svoju zgradu.

“Tada smo radili po sedam dana. Dobili od UNPROFOR-a vreće za spavanje – nema vode, nema struje, ušli u zimu, palete donosili i cijepali, vodu donosili, tako četiri godine… Nema terapije, lijekova, hrane… Ljeti i nekako, zima grozna, a djeca su gotovo uvijek imala doručak, ručak i večeru.”

Na pitanje kako joj je sada raditi Mevlida odgovara: “Iako imam godina, sada je divno raditi.”

“Dovoljno mi je da se samo na tren prisjetim rata i šta smo sve prošli – odmah mi svi sadašnji problemi izgledaju kao ništa”, dodaje.

Roditelji: ‘Ovdje od ničega prave nešto’

Roditelji čija djeca idu u Mjedenicu u razgovoru za Al Jazeeru kažu kako nadležni nemaju sluha za potrebe ove djece i ovog Zavoda te kako za sve moraju “moljakati”.

“Moj sin je sedmi razred, a krenuo je od prvog, nije išao u vrtić. Dijagnosticiran mu je autizam i kada smo trebali u školu, nisam znala da li će moći ići ovdje. Loša mu je bila pažnja, nije govorio, ali je razumio… Kada je krenuo u školu, smirio se i mi smo obućavani i postepeno je naučio pisati, čitati, govoriti, sve što treba može reći i to je napredak. Prezadovoljna sam”, govori jedna majka i dodaje:

“Mjedenici treba ljudi i prostora. Samo se krpe rupe u Ministarstvu, nema podrške i razumijevanja. Činjenica je kako dolaze sve zahtjevnija djeca za rad, gdje mora imati pomoć ako želimo da napreduju. Ne treba nama da neko čuva djecu, ali treba napredak.”

Druga majka, čiji je sin također autističan, navodi kako ljudi iz Mjedenice “od ničega prave nešto”.

“Moj sin je od 4 i po godine ovdje i sada ide u osnovnu školu. Sa svih strana se reže i za djecu u regularnom obrazovanju, a kamoli ovdje. Bilo kakva podrška dobro je došla, šta god mogu, ali oni ništa… Za sve moramo moljakati, odlično znaju situaciju, sistem je nam čudan…”

I ona kaže kako u svojih 27 godina rada svjedoči sve težim stanjima djece u Mjedenici.

“Ovakva djeca nisu bila kada sam ja počela raditi. Bila je tada sve laka mentalna retardacija ili neki zapušteni slučajevi, no svi su funkcionisali. Djeca su imala izlaz do 9 sati, po desetak ih je bilo u razredu, mnogi su pomagali u radu. Sada je sve teže i gore stanje.”

Sve je teže

Zumreta Jeina, pedagoginja u Zavodu Mjedenica od 1999. do danas, potvrđuje ove navode.

“Tačno je kako je reč o težim slučajevima koji trebaju više podrške. Kod nas su deca kojoj treba svakodnevni stručni rad. Mi se jako zalažemo za podizanje svesnosti i prihvaćenosti i dece i porodice i prijatelja jer niko od ovog nije zaštićen. Nama je najveći problem jer nije sve sistemski rešeno za pomoć deci, roditeljima… Sve više je dece i roditelja koji traže našu pomoć, a nas je toliko koliko nas je. Najviše nas tišti to što ima dosta dece kojoj ne možemo pomoći”, ističe ona.

Na pitanje kako joj je gotovo 20 godina raditi u jednom ovakvom okruženju odgovara kako ima predivna iskustva uprkos mnogim teškoćama.

“Najteže je ostati potpuno profesionalan u baš teškim situacijama da pomognete, a biti i empatičan i pružiti moralnu psihološku podršku. Najveća zamka jest dati roditeljima lažnu nadu ili ne dati dovoljno uslova da se dete dovoljno razvije”, govori, a na upit šta treba za bolju budućnost Mjedenice odgovara:

“Treba više zaposlenika, veće ulaganje u obrazovanje, u profesionalno usavršavanje ljudi. Treba nam prostora još, nemamo gde više da se širimo… Treba uređeni sistem i zakonski akti, to su osnovne stvari. Takođe treba i edukacija uopšte stanovništva i profesionalaca da se na vreme utvrdi stanje kako bi se na vreme moglo reagovati.”

Mnogi su mišljenja da se u drugim zemljama bolje radi s ovom djecom, no u Mjedenici se ne slažu, ali ukazuju na potrebu međuresornog djelovanja.

“Ni u jednom dijelu ovog procesa specijalnog obrazovanja ne zaostajemo u odnosu na regiju. Negdje smo i bolji. Ono što jedino nedostaje jeste kontinuirana podrška svim tim aktivnostima i tu odudaramo od nekih država. U regionu je prisutno međuresorno djelovanje u ovakvim ustanovama i to nama fali. Naprimjer, Zavod Mjedenica ima stomatološku ambulantu, ali nema mogućnost angažiranja stomatologa. Također, imamo medicinsko osoblje i fizioterapeute, koji bi trebali biti dio Ministarstva zdravstva. Tako je i u drugim centrima”, navodi direktor Hadžić.

Ističe kako je i u drugim institucijama problematična situacija, pa je tako, npr., u Sarajevu teško naći logopeda za dijete.

“Svaki dom zdravlja trebao bi imati logopedsku službu, kao i predškolske ustanove, a osnovne škole kompletirane stručne timove, u kojima bi pored pedagoga, psihologa, bili i defektolozi (logopedi, oligofrenolozi i drugi) jer za tim postoji opravdana potreba. Ako se sa djecom ne radi na vrijeme, onda su kasniji koraci u u edukaciji i rehabilitaciji sve teži.”

Svaki korisni prostor Mjedenice pretvoren je u funkcionalni kutak, pa su tako zbornica i kancelarija direktora izmješteni u daleko manje prostorije nego što je to inače slučaj. “Ma, neka nas i na hodniku samo neka djeca imaju bolje uslove”, uz osmijeh govori Hadžić.

Mjedenica je ustanova koja u svom sastavu ima pet osnovnih segmenata rada: osnovnu školu, vrtić, produženi boravak, internat i radionice za radnu okupaciju. Trenutno ima 200 korisnika od ranog djetinstva pa do 40-ih godina i gotovo svakodnevno raste potreba za većim kapacitetima, i prostorno i kadrovski.

Stalna njega i pomoć

“Standardni proces zapošljavanja kroz konkurse ne prati potrebe koje imamo, jer kod nas djeca dolaze tokom cijele godine, a i njihovo stanje se mijenja. U septembru možete imati dovoljan broj osoblja, a već krajem oktobra fale tri edukatora ili asistenta. Ono što to diktira jesu potrebe djece i mi polazimo od činjenice da svako dijete ima pravo na edukaciju i rehabilitaciju i ne smije se nijedno ostavljati postrani”, ističe Hadžić i nastavlja:

“Nekada se radilo bez problema u učionicama sa 10-15 učenika, koji su i samostalno izlazili u grad, šetali, kupovali… Sada sa četiri učenika trebate dva čovjeka jer su djeca potpuno nesamostalna. Svaki nalaz i mišljenje kaže kako dijete treba stalnu njegu i pomoć drugog lica, te, kao takvo, treba stalnu pomoć u svakodnevnim aktivnostima. Tu je najveći problem potreba za prilagođavanjem. Naprimjer, imamo razrede ili odgojne grupe u kojima imamo 6-7 učenika, a gotovo svi imaju razne zdravstvene probleme i potrebu za stalnom pomoći edukatora, kao i medicinskom pomoći.”

Nadležni su ove godine imali sluha za potrebe Mjedenice, pa su im odobrili rad 12 pripravnika. Direktor Zavoda ukazuje na još jednu stvar, a to je pogrešno prikazivanje da nema kvalitetnog i stručnog kadra.

Trenutno ima 200 korisnika od ranog djetinstva pa do 40-ih godina

“Apsolutno ima! Mi se možemo pohvaliti multidisciplinarnim pristupom, pa su nam potrebni razni profili defektologa, nastavnika i profesora. Imamo određen broj defektologa na birou, a također ne vidim problem da i mladi ljudi dođu iz drugih kantona ovdje da rade. Samo sistem treba da prati sve veće potrebe i mora biti fleksibilnosti”, rekao je Hadžić.

Kroz razgovor sa direktorom i zaposlenicima, te ranije s roditeljima i nadležnima proteže se jedna od bitnih stavki priče, a to je kako se ovakve ustanove ne smiju gledati samo kroz skupo finansiranje.

“Specijalno školstvo više košta sistem od drugih škola i sve će više koštati. Nažalost, zbog svojih specifičnih teškoća, vrlo često nije cilj da naši učenici nakon završetka obrazovanja pišu ili čitaju, već da budu samostalne osobe za život i rad, neko zaposlenje, da, kad roditelja ne bude, ne ode u ustanovu zatvorenog tipa nego da samostalno funkcionišu u svojoj lokalnoj zajednici”, objašnjava Hadžić.

Veliki je broj roditelja koji se ne mogu boriti za svoje dijete zbog imovinskog stanja ili drugih okolnosti. Također, postoji i veliki broj djece koja nemaju roditelje, a koja trebaju ovakvo obrazovanje.

Igre sa generacijama

“Inkluzija se ne smije posmatrati usko i samo kroz obrazovnu inkluziju. To nije samo uključenje djece u redovni sistem obrazovanja, već u društvo i svakodnevni život. Ona podrazumijeva podršku djetetu i njegovoj porodici od rođenja, pa do odrasle dobi, jedan kvalitetan i ravnopravan odnos društva prema svakom pojedincu, pa tako i prema djeci sa teškoćama”, kaže direktor Mjedenice.

“Po zakonu, na svakih 16 uposlenika mora se uposliti jedna sa invaliditetom… Djeca nisu prostor za manipulisanje, ne smiju postojati rješenja ‘hajmo probat’. Ne smijemo se igrati sa generacijama djece. Treba prvo osigurati sistemska rješenja, pa onda uključiti djecu u te procese. Ako im nismo zaposlili i podržali roditelje, ako im nismo osigurali društvo u kojem neće doživljavati segregaciju na svakom koraku, onda nema inkluzije.”

Roditeljima je posebno teško, a oni su druga karika u samom procesu: dijete-roditelji-stručnjaci.

“Društvo može i mora učiniti više, od razumijevanja potreba roditelja i djeteta, pa nadalje. Imate roditelje koji su zaista iscrpljeni, kojima treba više razumijevanja, da ih se sasluša, pomogne… Apelujem na sve koji imaju nekoga u široj porodici ko ima dijete sa teškoćama da im pomognu. Niko ne razumije roditelje ove djece sem drugih roditelja djece s teškoćama.

Samo rođenje djeteta jest izazov, neki roditelji napustili su poslove, a neki rade duple poslove kako bi sve stigli. A šta je sa nepotpunim porodicama i onima gdje dođe do razvoda? Jesmo dio sistema i ne prihvatam formulacije pojedinaca kako ne postoji sistem u Kantonu Sarajevo. On postoji. Ima prostora za unapređenje i svi zajedno moramo težiti unapređenju, uvijek može bolje”, kaže na kraju direktor Hadžić.

Zavod Mjedenica posebno je mjesto za posebne ljude. Oni ne žele biti socijalni slučajevi kad odrastu već dio društva, koje bi ih trebalo manje osuđivati, a više razumjeti i pomagati šansama za rad, razvoj i radost.

Izvor: Al Jazeera