Zašto životi muslimana nisu bitni

Činjenice su u SAD-u dovele do neporecivog zaključka da muslimanski životi nisu bitni (EPA)

Pišu: Nadia El-Zein Tonova i Khaled A Beydoun

Bez obzira na grupna oplakivanja, transparente ili izraze sa oznakom hashtag, životi muslimana u Sjedinjenim Američkim Državama nisu bitni. Posljedice ubistva tri američka studenta u Chapel Hillu i njen širi kontekst, potvrđuju ovu brutalnu istinu.

Tri žrtve – Deah Barakat (23), njegova supruga Yusor Mohammad (21) i njena sestra Razan Mohammad Abu-Salha (19), ubijeni su u utorak oko 17:11. Identitet ubice, Craig Stephen Hicks (46), otkriven je sedam sati kasnije.

Uprkos objavi tih činjenica i dokazima da su ubistva počinjena iz mržnje, državni mediji su šutili. Historija potvrđuje da bi obrnuti rasni i religijski identitet – arapski i muslimanski zločinci, a bijelci žrtve – izazvali trenutačnu pažnju medija, kako na nacionalnom tako i na globalnom nivou. Međutim, obzirom da su Barakat i sestre Abu-Salha Arapi i muslimani, mediji su zakasnili sa izvještavanjem priče.

Između medijskog lažnog prikazivanja i zanemarivanja i organiziranog nadzora i medijskog gušenja muslimana, činjenice su u SAD-u dovele do neporecivog zaključka da muslimanski životi nisu bitni.

Osim što su mediji umanjili vrijednost života muslimana, politika vlade usmjerena prema američkim muslimanima potvrđuje spajanje muslimanskog identiteta i terorističke prijetnje. Institucionalna politika u obliku praćenja, strategija za profiliranje i borbu protiv radikalizacije, povezivanje muslimanskog identiteta sa sumnjom i korupcijom, potiče obične građane poput Hicksa na nasilje iz mržnje.

Između medijskog lažnog prikazivanja i zanemarivanja i organiziranog nadzora i medijskog gušenja muslimana, činjenice su u SAD-u dovele do neporecivog zaključka da muslimanski životi nisu bitni.

‘Muslimanski zločinci’

Možda je nemoguće očekivati da se isti mediji koji su u više navrata pogrešno prikazivali muslimane sada brzo okrenu i potrče da izvještavaju o svojim žrtvama. Napad na list Charlie Hebdo početkom januara, i niz napada u kojima su učestvovali muslimanski kriminalci prije toga, potvrđuje mišljenje da su „muslimanski životi vrijedni izvještavanja samo kada su oni ti koji se nalaze iza pištolja. A ne ispred njega“.

Međutim, „tri žrtve su američki građani“ govorili su građani koji se suosjećaju sa žrtvama plačući. Ili, „uspješni studenti sa čistim dosjeom ispred kojih se nalazi svijetla budućnost“. Dvoje od njih, Deah i Yusor, bili su mladenci, razdvojeni samo četiri mjeseca nakon vjenčanja. Razmišljali su budućem zajedničkom životu sa djecom i bijelom drvenom ogradom.

Muslimanski životi su bitni samo kada su oni zločinci. A ne žrtve. To se potvrđuje u vijestima i iskrivljenim izvještajima u kojima se govori da je „svađa oko parking mjesta“ glavni motiv ubistva a ne mržnja.

Ni njihovo državljanstvo ni postignuća nisu sačuvale žrtve od mržnje. Oni su muslimani. To obilježje je bilo najvažniji. Muslimanski identitet je nadmašio i zasjenio amerikanstvo tri žrtve.

Njihova religija također je bila najvažnija za američke medije, koji su zakasnili sa izvještavanjem incidenta.
CNN, Fox News i MSNBC konačno su objavili priču o ubistvima u srijedu ujutro: više od 12 sati nakon što je ubijeno troje mladih ljudi ostavljajući muslimane da se pitaju: Da su žrtve bijelci i nemuslimani, a napadač musliman, da li bi glavni mediji tako sporo reagovali?

Ne bi. Muslimanski životi su bitni samo kada su oni zločinci. A ne žrtve. To se potvrđuje u vijestima i iskrivljenim izvještajima u kojima se govori da je „svađa oko parking mjesta“ glavni motiv ubistva a ne mržnja.

Kada državna politika pokreće mala nasilja

Strategije koje provodi država i koje ciljaju muslimane obilježavaju pripadnike te demografske grupe kao sumnjive. Strategije Nacionalne sigurnosne agencije za nadzor i borbu protiv ekstremizma, PATRIOT i strategije izvještaja o Izvještavanju sumnjivih aktivnosti, oblikuju se unutra zidova Vlade. Ali te politike također oblikuju stereotipe i potiču nasilje izvan njih.

Ove sveobuhvatne strategije, koje su usklađene i raširene, izgrađene su na starim predodžabama o muslimanima kao „neprijateljskim borcima“, „rizicima za nacionalnu sigurnost“ i „ljudima koji se ne mogu asimilirati“.

Prošli zakoni koji su ograničili asimilaciju muslimana izgrađeni su na rasističkoj i orijentalističkoj retorici.

Međutim, državna politika koja danas profilira i progoni još uvijek se temelji na tim istim osnovama.

Osim što omogućuju diskriminirajuće taktike, antimuslimanski zakoni dopuštaju raširene stereotipe o muslimanima kao nasilnim i neobuzdanim, opasnim i antiameričkim ljudima. Podržavanjem tih stereotipa, ova mreža antimuslimanskih zakona i strategija potiče građane, poput Hicksa, da uzmu pravdu u svoje ruke.

Zlostavljanje „američkih muslimana“ sa državnim pečatom odobrenja potiče islamofobiju i motiviše neopisivo nasilje.

Greška bi bila otpisati antimuslimanske zakone i politiku kao nešto što potiče islamofobiju i antiarapsku kulturu. Umjesto toga, ti zakoni i politika potvrđuju već postojeću psihozu, koja je povećana subjektivnim izvještavanjem i pogrešnim filmskim prikazima, koje jasno možemo vidjeti u filmovima kao što je Snajperist.

Međutim, ti zakoni i strategije nisu proizvod holivudskog studija. Niti ih donose voditelji CNN-a i Fox Newsa. Njih oblikuju i donose dužnosnici unutar praznih dvorana Vlade.

Zlostavljanje „američkih muslimana“ sa državnim pečatom odobrenja potiče islamofobiju i motiviše neopisivo nasilje.

Stajalište države je da su životi muslimana bitni kada su oni subjekti nadgledanja ili mete borbe protiv ekstremizma; ne kada su direktne ili indirektne žrtve te politike.

‘Otpor mržnji’

Mediji zaostaju i državni zakoni jasno pokazuju da životi muslimana nisu bitni. Međutim, američki muslimani ne mogu priuštiti da mirno stoje sa strane.

Kampanja „Otpor mržnji“, koju vodi Nacionalna mreža arapsko-američkih zajednica, projekt ACCESS-a, radi sa zajednicama širom zemlje u organiziranju molitvenih bdijenja, edukacijskih radionica i organiziranju unutar zajednica gdje su američkih Arapi i muslimani najviše izloženi.

Ako dvoranama američke moći često odjekuju riječi da muslimanski životi nisu bitni, najsnažniji otpor mora doći od samih američkih muslimana.

Od Kalifornije, New Yorka, Michigana do Floride, građani se okupljaju u svojim lokalnim zajednicama kako bi, ne samo oplakivali tragično izgubljene živote, nego i koordinirali planove kako uzvratiti na vladino profiliranje, diskriminaciju i nasilje.

Ako dvoranama američke moći često odjekuju riječi da muslimanski životi nisu bitni, najsnažniji otpor mora doći od samih američkih muslimana. Otpor koje prevazilazi jecaje, transparente i hashtagove. Otpor koji se promoviše održivim akcijama i en mass mobilizacijom protiv dvorana moći koje sistematski umanjuju vrijednost muslimanskog života.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeere