Zašto žele da se nastavi uništavanje Sirije

Izvori bliski britanskoj Vladi govore o odbijanju ideje o naoružavanju pobunjenika bilo kakvom vrstom oružja (AP)

Piše: Yasser Zaatreh

Već nekoliko mjeseci snage sirijskog režima ostvaruju izvjestan napredak u različitim područjima, počevši od onih koja bi osigurala prilaze za eventualnu “alevitsku državicu” (i područja koja većinom naseljavaju aleviti) koja bi im bila posljednje opcija, ali i onih u prijestolnici u kojoj su pobunjenici relativno nazadovali zbog toga što su se snage sistema koncentrirale na nju, pokušavajući tako pobunjenike i one koji ih podržavaju lišiti ideje da se približava nekakva odlučujuća bitka.

Naravno, time ne poričem izvjestan napredak pobunjenika u područjima poput Halepa. Međutim, izgleda da im ukupan tok bitke ne ide na ruku, bez obzira što ni snage režima nisu u stanju vratiti gotovo dvije trećine teritorije države, koliko revolucionari drže pod kontrolom, bar ne u neko dogledno vrijeme.

I dok mediji pričaju iluzornu priču o donošenju međunarodne (zapadne) odluke koje nalaže da se uravnoteže odnosi snaga na terenu kako bi se pripremio teren za održavanje Druge ženevske konferencije o rješavanju sirijske krize, na tom planu se u praktičnom smislu nazaduje.

Postaje jasno da su neki odlučno i zadovoljno prihvatili činjenicu da će se borba nastaviti unedogled.

Odbijanje naoružavanja

Tako izvori bliski britanskoj Vladi govore o odbijanju ideje o naoružavanju pobunjenika bilo kakvom vrstom oružja. I to nije sve. Čak spominju mogućnost da Bashar al-Assad na vlasti ostane još niz godina, dodavši da se ženevska konferencija neće održati ove godine, ako se uopće održi.

Amerika se ne protivi ni takvom razvoju događaja, jer bi tako i Rusija bila oslabljena, prešutni sporazum o nastavku rušenja Sirije postaje činjenica.

Činjenica je da britanski stav više nije samo odraz američkog stava, što je u osjetljivim pitanjima inače bio. Isto tako, svima je jasno da američki stavovi o Bliskom istoku više nisu samo odraz želja Izraela, koji u nastavku i produženju sukoba vidi historijsku šansu da Siriju isključi iz izraelsko-arapskog sukoba, budući da bi Sirija bila uništena i prisiljena da se pozabavi sobom u narednim decenijama.

Osim toga, i neke druge sile, poput Irana, Hezbollaha i Turske, bi bile iscrpljene, te bi bio zadan udarac Arapskom proljeću i otvoren šiitsko-sunitski sukob.

Ako tome dodamo činjenicu da se Amerika ne protivi ni takvom razvoju događaja, jer bi tako i Rusija bila oslabljena, prešutni sporazum o nastavku rušenja Sirije postaje činjenica.

Dokaz tome je negativan američki stav o naoružavanju sirijskih pobunjenika bilo kakvim oružjem, i izričit stav o nenaoružavanju sofisticiranim oružjem koje bi im pomoglo da sukob riješe u svoju korist ili da makar značajnije  promijene odnos snaga na terenu u svoju korist.

Pogrešne ruke

Kao opravdanje za nenaoružavanje pobunjenika se navode džihadisti i strah da bi to oružje moglo njima pasti u ruke. Međutim, realnost je da to više ne može služiti kao izgovor za neetičan stav prema sirijskom narodu, budući da je svima jasno da pobjeda pobunjenika neće značiti kontrolu samo jedne grupe nad zemljom, makar ona prošla kroz period nestabilnosti.

Problem za pobunjenike nije samo pomenuti stav Zapada, nego i stavovi arapskih zemalja koje naizgled podržavaju revoluciju, a koje su činile tzv. “umjereni blok” u arapskom svijetu, izuzev Egipta, čiji se svrgnuti predsjednik spremao da zauzme odlučniji stav, ali ga je u tome spriječio vojni udar.

Ovaj blok koji je podržao vojni udar u Egiptu je pretjerano oprezan prema Arapskom proljeću i po svaku cijenu ga želi osujetiti. Iako smatra da je neophodno spriječiti Iran da trijumfira u sirijskom sukobu, ni nastavak njegovog, a i Hezbollahovog, slabljenja kroz rat, mu ne izgleda loše.

Ukoliko ne dođe do nekih iznenađenja od strane sistema, najvjerovatnije će iscrpljivanje države biti nastavljeno unedogled.

Stoga se stav tih zemalja podudara sa stavom koji nalaže nastavak uništavanja Sirije, naročito zbog toga što kao takav brine džihadiste, i što je još važnije, Muslimansku braću, koja je u očima ovog bloka zakleti neprijatelj.

Iako se ne čini da su naročito prisutni u sirijskom pitanju, oni su se priklonili Saudijskoj Arabiji i na koncu podržali čovjeka kojeg je Saudijska Arabija željela na čelu Sirijske nacionalne koalicije.

Uspjeh revolucije

Iz toga proizilazi da su jedine dvije zemlje koje po svaku cijenu žele uspjeh revolucije Turska i Katar.

Međutim, prvu od njih sputava NATO, pored unutrašnjih problema s kojima se Erdogan počinje suočavati, među kojima je i strah od narušavanja historijskog sporazuma s Kurdima zbog iranske upletenosti u isti, dok je druga u nezgodnom položaju nakon procesa primopredaje vlasti kao i zbog nastojanja da se ne ulazi u konflikt, naročito ne sa najvećim zaljevskim susjedom.

Stoga pomoć tih dviju zemalja, bez obzira kolika bila, nije dovoljna za okončanje sukoba, naročito zbog toga što unutrašnje nesuglasice pobunjenika, kao i one proizašle iz neslaganja njihovih pomagača i njihovog miješanja u samu revoluciju, ne pružaju odgovarajuću atmosferu za neku odlučujuću akciju, ako se ima u vidu ogromna finansijska, vojna, politička i pomoć u ljudstvu koju režimu pružaju Iran, Hezbollah i Rusija.

Kada se sve to uzme u obzir, situacija izgleda krajnje komplicirano. Ukoliko ne dođe do nekih iznenađenja od strane sistema, najvjerovatnije će iscrpljivanje države biti nastavljeno u nedogled. Ne treba sumnjati da konačan rezultat neće podrazumijevati ostanak Bashara al-Assada i njegove klike na vlasti nakon tolikog krvoprolića i sektaških tenzija kao odraza općeg stanja u državi.

‘Balkanizacija’ Sirije

Tako list New York Times navodi mogućnost “balkanizacije” Sirije koja nije tako daleko od spomenutog scenarija nastavka dugotrajnog iscrpljivanja zemlje ratom. Zapravo je ona samo pojašnjenje tog scenarija.

Naime, režim bi imao kontrolu nad prijestolnicom i većinom velikih gradova u zemlji, dok bi oružane grupe imale kontrolu nad ogromnim ruralnim prostranstvima, s tim da bi se međusobno borile za izvore finansija, oružje i dobrovoljce.

Kurdi bi imali kontrolu nad svojim područjima i borili se protiv militanata koji pokušaju prodrijeti u njihova područja, kao što je to bio slučaj u gradu Ra's al-Ayn.

Prema pisanju tog lista, 60 posto stanovništva živi na područjima koja bi bila pod kontrolom režima, a pod kontrolom militanata bi bilo od 60 do 70 posto teritorije države.

Tako  bi ostalo sve dok se situacija ne bi razvila u smjeru u kojem bi došlo do okončanja sukoba. Pri tome ne treba isključiti ni opciju podjele zemlje u slučaju da se režim odluči za “alevitsku državicu”, nakon što prethodno osigura prilaze do nje, uvjeren da je revolucija iscrpljena i da ga nije u stanju goniti na teritorijama te državice.

Pesimistična mogućnost

Ta mogućnost u velikoj mjeri izgleda pesimističnom. Međutim, to je analiza koja izgleda nije lišena autorovih želja i nadanja.

Nju bi mogao promijeniti drugačiji stav Turske i Katara – tako što bi se pobunio protiv američkih i zapadnih pritisaka i uvjerio ostale zemlje “umjerenog bloka”, ako se još uvijek tako mogu nazvati, da je prevršena svaka mjera i da se  mora poduzeti odlučniji stav po pitanju naoružavanja i direktno intervenirati kako bi se spriječilo stvaranje frakcija kod pobunjenika, i to tako da se među njima obavezno uspostavi koordinacija na terenu dok se ne ostvari kontinuirani napredak, počevši od Damaska pa sve do okončanja sukoba.

Ostaje još mogućnost koja se tiče cionističkih interesa i bojazni da bi haos u Siriji mogao dovesti do velikih sigurnosnih problema, zbog čega bi oni mogli tražiti neku vrstu zapadne intervencije kojom bi sukob bio okončan u korist tzv. umjerenih pobunjenika.

No, ta mogućnost je malo vjerovatna. Naročito zbog toga što opcija nastavka uništavanja Sirije izgleda puno bolje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera