Zašto umjetnici iz regije biraju baš Sarajevo?

Piše: Mladen Obrenović

Mladom beogradskom baritonu Marku Kalajanoviću, koji ovih dana nastupa u obnovljenoj operi „Ero s onoga svijeta“ u Narodnom pozorištu Sarajevo, nezahvalnim se učinilo uspoređivati uvjete rada u različitim umjetničkim kućama u regiji. Na ponovljeno pitanje zbog čega je baš Sarajevo njegov izbor, kratko je odgovorio: „Zbog ljudi“.

Uz njegovo ime na plakatu kojim se najavljuje „Ero“ stoji oznaka „k.g.“ (kao gost). Isto je i na onim plakatima kojima se najavljuju i druge operne, baletne i dramske predstave što znači da u Sarajevu vrlo često imaju goste, bilo da su to umjetnici koji izlaze na pozornicu, bilo da su to redatelji ili svi oni koji stoje u sjeni reflektora.

Upravo Marko Kalajanović, sa sedam realiziranih produkcija u Sarajevu, ima dovoljno iskustva da s puno argumenata govori o regionalnoj suradnji u umjetnosti, ali i o tome zašto umjetnici – operni pjevači, baletni umjetnici, glumci dolaze upravo u Sarajevo.

„Nezahvalnim mi se čini upoređivanje uslova u različitim kućama zato što ne raspolažu sve umetničke kuće istim budžetima. Uslove jedne umetničke kuće isključivo možete da posmatrate kroz sredstva kojima raspolažu i njima mogu da prave produkcije. Na celom Balkanu nije ružičasta situacija, ali svi zaista izvlače maksimum sa onim što raspolažu“, kaže Kalajanović.

Skromni budžeti i visoki kvalitet

U tom kontekstu, govori o primjerima beogradske i sarajevske opere, za koje kaže kako „fantastično izlaze na kraj s kompletnim budžetom koji imaju na raspolaganju i uspevaju da naprave maksimum koji mogu“.

I zbog toga, ali i nekih drugih razloga odabrao je Sarajevo. No, za sarajevske daske koje život znače, ali i samo Sarajevo kaže da su njegov izbor ponajprije – „zbog ljudi“.

Kakvi su Bosanci na sceni

Za glumce s područja bivše Jugoslavije redateljica Nina Kleflin kaže kako su „jako talentirani“, a za bosanske glumce tvrdi da su „pretalentirani za komediju, jer Bosanci imaju reputaciju kao izuzetno duhoviti ljudi“.

„Ima to i svojih loših strana. Njihova razbarušenost, boemština, duhovitost nekada se stostruko isplate na sceni, jer daje čarobne rezultate, ali nekada mogu izluditi čovjeka nedisciplinom, rastegnutim pojmom vremena i toga šta treba napraviti“, slikovita je Kleflin.

Bariton Marko Kalajanović priznaje, pak, da mu Sarajevo, kao što mu je Beograd, može biti baza u koju će se vraćati i osjećati kao kod kuće.

„Opera je jedna internacionalna umetnost i zahvaljujući njoj zapravo sam građanin sveta. I sama promena scena daje draž ovom poslu, jer vam nikada nije dosadno. Uvek otkrivate nešto novo i novim se iznenađujete, a kad se naviknete na jednu sredinu morate da je promenite i to je sjajno jer nema osećaja kolotečine“, objašnjava Kalajanović.

„Ljudi ovde još uvek imaju jedan, iz davnina sačuvan, topli međuljudski odnos, neposredniji su, iskreniji i, ono što jako mnogo cenim u Sarajevu, ovo nije sredina u kojoj na svako pitanje prvo dobijate negativan odgovor. Naprotiv. U najgorem slučaju dobićete odgovor ‘možda’, ali se posle potrude da daju svoj maksimum. Mnogo je lakše raditi u sredini u kojoj se osećate kao kod kuće, u kojoj niste došli nešto da odradite, što se na Zapadu dešava i gde ljudi dođu, odrade svoj posao, pokupe stvari i samo nestanu“, prepričava Kalajanović.

Po njemu, sve to „nije presudno i toliko važno u profesionalnom smislu, ali jeste u ličnom“. „U odnosu na to kako se lično osećate, vi ćete dati svoj maksimum. Ako se osećate realizovano ne samo kao profesionalac, nego i kao čovek, sigurno ćete da budete bolji kao profesionalac. E, to je ono zbog čega jako mnogo cenim Sarajevo i mentalitet Sarajeva“, objašnjava.

Šarm i ljepota Sarajeva

Iako nema toliko „sarajevsko iskustvo“ kao Kalajanović, jer je tek posljednja dva mjeseca u Sarajevu, zagrebačka redateljica Nina Kleflin priznaje kako je „dugo priželjkivala“ poziv iz glavnog grada BiH. Prethodno je radila u Tuzli, potom i u Mostaru te Zenici, pa joj je angažman na predstavi „Jedan čovjek dva šefa“, koja će uskoro premijerno biti izvedena, kruna dosadašnjeg rada u Bosni i Hercegovini.

„Svako kazalište, samo po sebi, ima određenu privlačnost, za mene najveću jer jako ljubim svoj posao i da se mogu sto puta ponovo roditi željela bih biti redateljica. Znam često sjediti u mraku gledališta i misliti kako je moj život prekrasan, jer bih radila ovo i da za to nisam plaćena“, priznaje Kleflin.

Za Sarajevo kaže kako ima „jedan veliki šarm i svoju ljepotu“, ali je za taj grad posebno vežu prijatelji koje je stekla i prije dolaska u Sarajevo.

„Ima tu puno i sentimentalnih razloga, jer sam u Sarajevu stekla jako dobru prijateljicu – Amelu Vilić, pokojnu kostimografkinju uz koju sam bila u najtežim trenucima. Ostala je u mom srcu i jedan je od velikih razloga što sam ovdje i radim predstavu u njenoj matičnoj kući“, priča Kleflin.

Žalosti je činjenica da i BiH, kao i Hrvatska, uostalom i sve države u regiji, jako malo izdvajaju za kulturu, pa je „jako teško raditi velike predstave i u početku ili samom razmišljanju o nekom projektu – rade se kompromisi“. „Sve je to šteta, jer novaca u kulturi ima, ali je uvijek problem raspodjele, organizacije i promišljanja“, ukazuje.

Balet podignut iz pepela

Svjesna je financijskih, ali i kadrovskih problema i Edina Papo, umjetnička direktorica Baleta u Narodnom pozorištu Sarajevo. Do posljednjeg rata sarajevski balet brojao je 50-ak članova, u sve manjem broju vježbali su i nastupali i pod granatama tijekom opsade, a onda se ansambl, u jesen 1996. godine, sveo na samo šestero umjetnika. Preostalo je podići balet doslovno iz pepela.

Kad nastupaš uz najveće…

Bez obzira dolaze li iz operne, baletne ili dramske umjetnosti, svi se slažu kako je razmjena umjetnika – sjajna stvar. Pogotovo im znači kad dobiju priliku nastupiti uz velike zvijezde.

„Kad se nađete uz mnogo veće i kvalitetnije od vas, to je fantastičan podsticaj i uvek mi se dešavalo da dajem maksimum kada pevam sa nekim ko ima veliku internacionalnu karijeru podržanu velikim umetničkim kvalitetom“, priznaje Marko Kalajanović.

Redateljica Nina Kleflin pozdravlja takvu praksu i razmjenu ideja, ne samo između izvođača, nego i na relaciji glumci – redatelj. „Od svojih glumaca uvijek dobivam, od njih učim, a nadam se da i oni uče od mene. Iz svakog takvog susreta izlazimo kao bolji umjetnici. Treba to promotriti i kao trajno usavršavanje, jer nikad ne smijemo prestati raditi na sebi“, ukazuje.

I Edina Papo, umjetnička ravnateljica sarajevskog Baleta, trudi se za velike klasične predstave pozvati u Sarajevo prvake baleta iz drugih sredina jer to smatra „ogromnim motivom za mladog igrača“.

„Kad dođe neko od gostiju, donese neki novi zrak, propuše baletnu dvoranu svojom dušom i emocijama i to je tako važno za mlade igrače, pogotovo za igrače koji nikad nisu bili vani i koji za to nemaju prilike“, navodi Papo.

„Malo pomalo razvijali smo se tako što su u Sarajevo dolazili gostujući igrači. Imali smo ili imamo umjetnike iz Makedonije, Srbije, Hrvatske, Rumunije, Rusije, Italije, Austrije, čak i iz Japana. Ponosna sam na takvu šarolikost, jer su to male Ujedinjene nacije u baletnoj dvorani. Danas brojimo 26 igrača, od čega 22-oje izlazi na scenu u dobroj formi baletskog igrača“, priča Papo.

Ukazuje i na probleme s kojima se suočava u razgovorima s gostujućim igračima koji dolaze u Sarajevo, jer u pravilu pitaju za tri stvari – plaća, repertoar i broj predstava.

„Skromno smo plaćeni, repertoar u neku ruku zadovolji, jer imamo i suvremeni, i klasični balet, ali imamo malo predstava. Svi igrači koji se školuju i prođu audiciju, kad se zaposle žele da što više igraju, da što više izlaze na scenu. Ipak, igrači dođu i na skroman broj predstava – četiri, tri, nekad se desi i po jednu mjesečno“, nastavlja.

Hvali baletni ansambl koji, iako relativno mali, jako puno radi, a svaka su mu podjela ili predstava – događaj. U tom smislu Papo ukazuje na „veliku ponudu baletnih kompanija i predstava u svijetu, čak i vrlo jeftine baletne umjetnosti u svijetu“.

„Danas se sve naziva baletom i treba biti sposoban prepoznati šta je to dobro, a šta se to prodaje pod nešto što nije dobro, a zove se balet – suvremeni ili klasični. Zato uvijek pazim da to bude kvalitetan projekat i kvalitetni ljudi koji dolaze ovdje, jer publika ne oprašta greške. Kvaliteta je bitna zbog mladih ljudi koji mogu da nauče nešto od onih koji dolaze u Sarajevo, jer zadaća umjetnosti baleta, kao i svake umjetnosti, je razvoj, sloboda uma i učenje, razlog zašto postojimo i ostavljamo budućim generacijama to što se zove umjetnost“, dodaje Papo.

Honorari koji kasne

Dok redateljica Nina Kleflin najavljuje kako će se u Sarajevo osobno vraćati „zbog dragih ljudi, prijatelja i samog grada“, a profesionalno, kako u šali kaže, u ovisnosti „o tome koliko će biti dobra njena predstava“, bariton Marko Kalajanović ne bi zamijenio „hladne gradove“ Zapada za toplinu ljudi u Sarajevu, Beogradu ili bilo kom „našem“ gradu.

Ipak, da bi se oni i njihove bh. kolege dobro osjećale nužna je financijska podrška koja često zna „zaškripati“. I to je ono „što ponekad ljuti“ i direktoricu Baleta Edinu Papo, ali i njene kolege.

„Ponekad su ti umjetnici na autorsko-izvođačkom ugovoru, dakle rade za honorar do rješavanja statusa i u tom periodu, a to zna da potraje i po pola godine, honorari im zbog sporosti administracije – kasne. Oni od toga žive i zato me ponekad rastužuje da ova sredina nema razumijevanja da ti ljudi nastupaju, ostavljaju svoje tijelo i dio historije. To se mora promijeniti“, zaključuje Edina Papo.

Izvor: Al Jazeera