Zašto umiru sportisti: Defibrilator kao jedina šansa

Od tog 26. juna 2003. godine, svijet sporta nije isti.

Milioni gledalaca na tribinama i pored malih ekrana, pratili su dramu koja se odvijala na stadionu Gerland u Lyonu tokom utakmice polufinala FIFA-inog Kupa konfederacija između Kameruna i Kolumbije.

Pogled na nepomično tijelo kamerunskog fudbalera Marka-Viviena Foea, izazvao je šok u svijetu, koji je s nevjericom svjedočio tragediji kakva se rijetko viđala na sportskim terenima. Teška bitka ljekara i prirode trala je 45 minuta, da bi na kraju bilo objavljeno da je kamerunski reprezentativac preminuo usljed hipertrofične kardiomiopatije.

Foeova smrt izazvala je planetarnu žalost, ali i šok, jer, nije se baš tako često dešavalo da se vrhunski sportista, naizgled, bez ikakvog razloga, samo sruši mrtav na teren, no, ispostavilo se da će slučaj nesretnog Kamerunca biti samo početna karika u nepreglednom lancu iznenadnih smrti sportista. 

Smrt više ne bira godine

Jer, uslijedili su brojni drugi slični slučajevi – fudbaler Benfice Miklas Feher, Brazilac Serginho, član Sevillin Antonio Puerta, zvijezda Fiorentine Davide Astori…, no, da smrt više ne bira niti stanje niti godine, potvrđuju i sve češći slučajevi u kojima svijet napuštaju izuzetno mladi fudbaleri čije karijere tek trebaju početi.

Prvi simptom je najčešće – iznenadna srčana smrt!

Koliko je ovaj problem ozbiljan, najbolje pokazuju rezultati istraživanja u Italiji. HDSM navodi da je italijansko iskustvo pokazalo da preventivni pregledi koji se sastoje samo od anamneze i kliničkog statusa nisu dovoljno osjetljivi u ranom otkrivanju srčanih bolesti. Prema jednoj studiji iz SAD-a, samo 3 posto!

„Razlog leži u činjenici da je prvi simptom, odnosno, prvi klinički pokazatelj srčane bolesti, nažalost, najčešće – iznenadna srčana smrt!“, navodi HDSM.

Iz ovog društva naglašavaju da sistematski pregledi koji uključuju 12-kanalni EKG mogu promijeniti situaciju, jer povećavaju osjetljivost preventivnog pregleda do čak 66 posto, jer se pomoću njega mogu otkriti različite srčane bolesti poput kardiomiopatije, kanalopatije…  

I naravno, smrt ne obilazi niti prostore našeg regiona. Nedavno, stigla je Stefana Todorovića, 19-godišnjeg člana nižerazrednog fudbalskog kluba Juhor iz Srbije, a prije njega, zabilježeni su i drugi slučajevi u Hrvatskoj i BiH. Pitanje koje je samo od sebe nameće je – kako i zašto se to dešava?

Stručnjaci koji su uključeni u sportsku medicinu, kao i kardiolozi, složni su u poražavajućoj ocjeni – borba protiv iznenadne srčane smrti sportiste, u praksi ne daje mnogo rezultata, jer, osim preventivnih pregleda, koji ne moraju nužno otkriti nikakve kardiološke anomalije, te sekundarne prevencije u vidu automatskog vanjskog defibrilatora za oživljavanje, malo je toga što može preduhitriti smrt od iznenadnog prestanka rada srca.

Šta onda ljekarima preostaje?

Doktor Reuf Karabeg, koji je dugi niz godina angažovan u fudbalskoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine i FK Sarajevo, mišljenja je da preventivni dio treba biti detaljniji.

„Sastavni dio sistematskih pregleda profesionalnih fudbalera koji se obavljaju prije svake polusezone, iako nije predloženo smjernicama, trebao bi da bude uz obavezni EKG i ultrazvuk srca. Ako pacijent ima patološki EKG, treba uraditi i elektrofiziologiju i magnetnu rezonancu srca. Ono na čemu treba insistirati u profesionalnom sportu je redovan pregled testom opterećenjam uz obavezan EKG, ali i na ostaloj dijagnostici, ako se pokaže da je potrebno, kao što je holter EKG-a, ultrazvuk srca i slično“, kaže Karabeg.

Ekstremni napor modernog sporta

Uz to, kako kaže internist kardiolog Jasmin Čaluk, sportisti bi se povremeno, ili po potrebi, trebali podvrgnuti cijelom nizu drugih testova.  

„Nažalost, u mnogim slučajevima iznenadna smrt nastupi bez ikakvih prethodnih tegoba. Stoga su neophodne povremene preventivne posjete doktoru. Treba obratiti pažnju na podatke o nelagodi u prsima, kratkoći daha, gubitku svijesti ili smanjenju performansi tokom takmičenja. Važna je i familijarna historija iznenadne smrti, preuranjenih kardiovaskularnih bolesti ili stanja vezanih za restrikciju sportskih aktivnosti. Potrebno je raditi fokusirane kardiovaskularne preglede. Obavezno treba snimati EKG (elektrokardiogram), a povremeno raditi i ultrazvuk srca (ehokardiografiju). Ako se na ovim pretragama posumnja da nešto nije uredu, sportaša treba uputiti na magnetnu rezonancu srca, ergometriju (test opterećenja), holter-monitoring srčanog ritma najmanje 24 sata, a nekad i višednevni, a povremeno i na genetsko testiranje“.

Prije nekoliko decenija, smrt sportiste na terenu bila je nezamisliva, ali danas, ona predstavlja stalni rizik. Na pitanje zašto se, kako vrijeme odmiče, slučajevi smrti na terenu postaju sve češći i, ima li to veze sa sve većim naporima koje zahtijeva današnji sport, Karabeg kaže:

„Masovniji sport, odnosno, više sportista  i više utakmica i takmičenja dovode do ektremnijih napora. Isti napori mogu inducirati tahikardiju koja može dovesti do prestanka rada srca zbog fibrilacije kada samo uz pomoć defibrilatora pacijent može biti spašen“.

Koji su sportisti najugroženiji?

Tamnoputi su podložniji od bijelaca

Kako kaže Čaluk, muškarci su češće pogođeni iznenadnom smrću na sportskom terenu (1 na 37.790) u odnosu na žene (1 na 121.593), a zanimljivo je da su joj podložniji tamnoputi sportisti, uprkos tome što prema mnnogim parametrima imaju bolje predispozicije za vrhunski sport.

Kobni udarac u prsa

Iz HDSM-a navode da se ne smije zanemariti još jedan neugodni incident koji se može dogoditi tokom sportske aktivnosti, a koji može izazvati smrtonosnu aritmiju srca kod potpuno zdravog sportiste.

„Iznenadna srčana smrt, nažalost, može nastupiti i nakon naizgled običnog, tupog udarca u prsni koš, recimo prilikom sudara dva igrača (commotio cordis). Takav udarac mora imati točno određene karakteristike koje potom mogu izazvati nastanak ventrikularne fibrilacije“, navodi HDSM.

„Nije svejedno koje je rase sportista, jer su tamnoputi u najvećem riziku – 1 na 21.491, dok je kod bijelaca učestalost 1 na 68.354. Interesantno je da su tamnopute osobe inače u većem riziku od bijelaca kada su u pitanju dijabetes, hipertenzija, infarkt miokarda, moždani udar i ateroskleroza općenito“, tvrdi Čaluk.

Mada se stiče dojam da je slučajeva smrti fudbalera mnogo više u odnosu na druge sportove, dr. Čaluk kaže da statistika, ipak, najmanje ide u prilog košarci.

„Statistika govori da su kolaps i iznenadna smrt na sportskom terenu, u procentima, relativno konstantne učestalosti: 1:40.000 do 1:80.000 sportista godišnje. U muškom nogometu rizik za iznenadnu smrt je 1 na 23.689, ali u košarci je znatno veći – 1 na 8.978. Ovo se objašnjava time da bi se košarka mogla smatrati napornijim i eksplozivnijm sportom sa fazama iznenadnog i visokointenzivnog sprinta, sa puno skokova i sa aktivnošću koja uključuje držanje ruku visoko iznad glave, a sve je to veoma naporno. Košarkaškom povećanom riziku, međutim, doprinosi i činjenica da su košarkaši u pravilu visoki iznad prosjeka, što znači da dio njih ima tzv. Marfanov sindrom – slabost vezivnog tkiva (tkivne „armature“ u organizmu), pa je među njima povećana učestalost aortne disekcije, tj. rascjepa zida aorte“.

Kursevi reanimacije

Kada nastupi iznenadna smrt, sportisti spas može biti samo defibrilator. Kako tvrde u Hrvatskom društvu za sportsku medicinu (HDSM) studije u SAD-u dokazale su veću stopu preživljavanja nakon srčanog aresta ako se odmah na terenu počelo s mjerama oživljavanja i ako je primijenjen defibrilator. Stoga, Čaluk kaže da ti aparati moraju biti dostupniji sportistima.

„Iako rijetka, iznenadna smrt sportaša je traumatičan događaj koji ima velik utjecaj na društvo. Učestalost ovakvih tragedija varira u ovisnosti o populaciji sportaša. Ipak, malo je vjerovatno da bilo kakav skrining program može biti efektivan u ranom otkrivanju baš svih sportaša koji su u riziku od iznenadne srčane smrti. Stoga bi bilo dobro osigurati bolju dostupnost automatiziranih defibrilatora, uređaja koji udarom struje konvertiraju opasnu aritmiju u normalan ritam i tako spase život, i na sportskim terenima, uz kurseve reanimacije (oživljavanja) za trenere i same sportiste, pa i opštu populaciju“, navodi Čaluk.

Izvor: Al Jazeera