Zašto Trump treba ‘biti oprezan’ u svom verbalnom ratu sa Iranom

Tweet američkog predsjednika Donalda Trumpa, pisan velikim slovima, koji upozorava iranskog predsjednika Hassana Rouhanija na katastrofalni rat i da „BUDE OPREZAN!“, bio je tipični trampovski ispad, i slično ponašanje kao u slučaju sjevernokorejskog predsjednika Kim Jong-una, koje je na kraju dovelo do prijateljskog susreta.

I zaista samo nekoliko dana nakon što je obavijestio Iran da „NIKADA I ZAISTA NIKADA NE SMIJE PRIJETITI SAD-u“, američki predsjednik je napravio zaokret u ponašanju koje postaje tipično u Trumpovoj vanjskopolitičkoj igri, i ponudio je da se sretne sa Rouhanijem, bez uslova.

Ipak, američko-iranski verbalni rat je drugačiji od onog što se desilo između Kima i Trumpa. Na prvom mjestu, ovaj odnos je rječit i toksičan već godinama, od 1979, kada je Islamska Republika došla na vlast nakon pada šaha i držala Amerikance kao taoce. Drugo, za razliku od ostalih njegovih vanjskopolitičkih stavova, Trump je prema Iranu dosljedan, stalno huška retoriku dok osuđuje nuklearni sporazum (JCPOA) za koji kaže da nije bolji od papira na kojem je napisan, i iz kojeg se povukao u maju, nametnuvši nove sankcije Iranu. Važno je istaknuti da za razliku od sjevernokorejskih tvitova o „raketašu“, njegove salve podržavaju snažne izjave državnog sekretara Mikea Pompea i direktora za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, što ukazuje na postojanje strategije iza bombastičnog nastupa.

Koja je strategija?

Trump je prvobitno pričao o pregovaranju za bolji sporazum, taktika dizajnirana da poriče naslijeđe predsjednika Obame i da odbaci Iran zbog podrivanja „duha“ sporazuma. Iran je odgovorio blago i kada se Trump povukao iz JCPOA, Iran je zadržao svoj kurs, uživajući u neočekivanoj situaciji da ga drugi potpisnici vide kao žrtvu nepouzdane američke akcije.

Dok se Trump približavao Saudijskoj Arabiji i Izraelu, podigao je temperaturu uvreda i optužbi protiv Irana, referirajući se rjeđe na novi sporazum. Sve veći pritisak je u konačnici potaknuo Rouhanija i vrhovnog vođu ajatolaha Khameneija da odgovore prijetnjama da će zatvoriti Hormuški prolaz i upozorenjima da se ne „igra sa lavljim repom“, što je retorika osmišljena da se suprotstavi SAD-u i da sačuva obraz u kompleksnim slojevima iranske politike koja se razlikuje od vladavine jednog čovjeka u Sjevernoj Koreji. Iako su neki doživjeli Rouhanijev govor koji definira mir sa Iranom kao „majku svakog mira“ i rat sa Iranom kao „majku svih ratova“ kao poziv da razgovara s Washintonom, Trump je jasno dao do znanja da on to nije tako pročitao.

Njegova strategija nije bila suzbijanje već konfrontacija, s namjerom da dovede do promjene režima, ili prisiljavanjem klerika da promijene ponašanje režima i destabiliziranjem države tako da ljudi sami promijene režim. Ovdje je Trump slijedio strategiju svojih savjetnika, koji su napravili duge liste uslova koji, ako ne budu zadovoljeni, znače bombardovanje radije nego sklapanje sporazuma.

Da li to znači da je moguć rat a SAD-om kao predvodnicom? Vjerovatno ne. Trumpova Amerika je isuviše usamljena. Razloga je tri: Evropa, Rusija i Sirija.

SAD se više ne može osloniti na Evropu

Dok je na vlasti bio Bush Junior, i dijelom za vrijeme Obame, rat je bio u opciji. Ali to je bilo prije nuklearnog sporazuma iz 2015. koji je sve promijenio. Tu je prepoznato da sankcije nisu dovoljne i rehabilitovale su Islamsku Republiku, obavezavši potpisnice na partnerstvo sa režimom sve dok se povinuje odredbama nuklearnog sporazuma. Američko povlačenje iz sporazuma destabiliziralo je njen odnos sa evropskim saveznicima, koji je dodatno propao sa Trumpovim prijetnjama trgovinskim ratom i načinom na koji se on odnosi prema NATO-u.

Ne iznenađuje da se sumnjičavi Rouhani, pred Trumpovom ponudom za susret, okrenuo Evropljanima, pozvavši ih da proglase da se SAD „ilegalno“ povukao iz sporazuma, i izjavivši da je lopta na njihovom terenu.

SAD se stoga ne može više osloniti na svoje stare partnere u Evropi da bi strategija sukobljavanja s Iranom bila efikasna. Umjesto tog, Trumpova administracija se obraća Rijadu i Jerusalemu, najbližim prijateljima danas i nada se maloj pomoći od Moskve.

Rusija nema interesa za rat južno od svoje granice

Ali Rusija je u usponu i nije raspoložena da igra igru Washingtona, kako je pokazao susret između predsjednika Vladimira Putina i Trumpa. Dok su Trumpa napadali kod kuće jer se prodao Rusiji, Putin je poslao visokog izaslanika u Teheran da javno potvrdi da je iransko prisustvo u Siriji „legalno“, i drugačije od ilegalnih milicija za koje je Rusija ranije insistirala da moraju otići. Saradnja između ove dvije nacije u borbi protiv tamošnjeg terorizma, primijetio je on, će se nastaviti. Nadalje, ruski ambasador u Iranu Levan Dzhagaryan, izdao je upozorenje Washingtonu rekavši „Sa Iranom se može raditi samo kroz uvjeravanje, a pritisak na Iran će vam dati suprotan rezultat.“

Rusija nema interesa za rat južno od duge granice sa Iranom. Ima dugo naslijeđe diplomatskih odnosa sa Islamskom Republikom i zna da će bilo kakav sukob u Zaljevu umanjiti prije nego doprinijeti njenoj moći u regiji. Na Korejskom poluotoku, Južna Koreja je posrednik koji manevriše između dvije strane, dok u pregovorima sa Iranom, Rusija preuzima tu ulogu – daleko moćniji i uključeniji akter sa vojnim prisustvom i neustrašivim savezima, i sa svojom sve uspješnijim planom suzbijanja američkih postupaka i utjecaja svugdje na Bliskom istoku osim južnog dijela Zaljeva i Izraela.

Trump ovisi o Rusiji u Siriji

Štaviše, Helsinki je otkrio koliko Trump ovisi o Rusiji dok mijenja strategiju u Siriji od suzbijanja grupe ISIL na suzbijanje Irana. Trump, koji nije u stanju samostalno ispuniti ključni izraelski zahtjev, tražio je od Putina da osigura da se Iranci povuku s juga i dalje od Golanske visoravni da bi oni mogli uspostaviti neometani kopneni most između Hezbollahovog Libana i Irana. Hvališući se svojom nezavisnom kontrolom situacije u Siriji, Putin je to napravio 24 sata nakon samita, potvrdivši da je pouzdan državnik zabrinut za sigurnost svih igrača na sirijskom bojištu, uključujući i Izrael. Poslušavši izraelsko pitanje, on je kompromitovao dominaciju Washingtona u Jerusalemu i oslabio poziciju Izraela u vezi Irana. On također odlučuje o sirijskoj rekonstrukciji, čime je američka uloga izjednačena sa ulogom Evropljana.

Opasna buka

Ovo ne znači da verbalni rat između Washingtona i Teherana ne može eskalirati, uprkos ponudi sastanka bez preduslova. Trumpovo novo jato savjetnika su dugogodišnji antiiranski sokoli, a njegovi regionalni saveznici Saudijska Arabija i Izrael su intenzivirali prijetnje da destablizuju Iran iznutra, da bi se požurila promjena režima.

Ipak, Trumpov interes je u sklapanju sporazuma i samopromovirajućem medijskom marketingu. Njegov mogući cilj Nobelove nagrade bi nestao ako se verbalni rat pretvori u rat. On je iskusan u okretanu prema učešću nakon paljbe nazivanja pogrdnim imenima. Pokazao je nekoliko puta kako može opasnu buku pretvoriti u uspješne samite sa nezgodnim sagovornicima kao što je Kim Jong Il i Jean-Calaude Junker iz EU, koji se pojavljuju sa sporazumima i osmijesima. Postoje svi razlozi da se misli da Trump ima osjećaj da može isto čudo izvesti i sa Iranom.

Opasnost je ovdje da naslijeđe toksičnosti ide preduboko. I Iran ima preduslove. A prilike za sukob su brojne. Iranska retorička uspješnost i sposobnost da podnese američki ekonomski i politički pritisak tokom godina čini ga drugačijim neprijateljem od drugih s kojima je Trump, koliko god površno, sklapao sporazume. Oštra regionalna politika promjenjiva je koliko i Trumpova. Dovoljno je pogledati najnoviji napad Husa na saudijske tankere u moreuzu Bab al Mandab, koji je pokrenuo mogućnost intervencije iz vana, da se vidi koliko bi lako rat mogao doći na jemenska stražnja vrata. Iako se Trump može osjećati superiornije u odnosu na Iran, bilo bi mudro da posluša vlastiti savjet: BUDI OPREZAN!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera