Zašto Srbi jure Trumpa

Ivica Dačić
Dačićeva prošlogodišnja dosetka da kosovska delegacija sedi po 'hoklicama' i ćoškovima, piše autorica, mnogo mu se dopala, pa je uporno ponavlja (Tanjug)

Gde je baš, od obilja samohvalisavih epiteta o blistavom dobu Vučićeve Srbije, Ana Brnabić našla da tvrdi da se Srbija „ponaša kao odrasla“. Odrasla? Srpska premijerka premijerno je stala za govornicu generalne skušptine Ujedinjenih nacija obrazlažući da je „odrasla“ (Srbija ili ona?) samo dva ili tri dana pošto je Aleksandar Vučić izrekao sasvim drugu dijagnozu o narodu koji živi u ovoj zemlji .

Poslije poraza valjda slijedi ostavka

Pred svojom strankom ničim izazvan, jer niko od njegovih ne usuđuje se da ga išta o tome pita, a kamoli proziva, Vučić je izjavio da je njegova politika („da Srbija dosta toga sačuva na Kosovu“) doživela – poraz! Mogla bi njegova iznenadna iskrenost da se shvati kao odgovorna izjava kakva priliči odraslom predsedniku jedne ozbiljne države. Posle takvih reči sledi ostavka. Vraga.

Za svoj poraz okrivio je plačljiv srpski narod koji voli da gubi.

„Više vole da plaču nad nečim što ostane daleko nego da imaju nešto u rukama”. “Srbi vole da izgube sve”, ocenio je bez pardona Vučić.

Neverovatno je da jedan lider koji o svemu odlučuje sam, pregovara sam, i ima monopol na informacije, izriče takve teške i apsurdne dijagnoze o svom narodu. U isto vreme gotovo svakodnevno se zariče da Srbiju voli iznad svega, dok oni drugi, antisrbi, kradu, uništavaju, lažu, pljačkaju, snimaju antisrpske filmove, prave antisrpske izložbe, igraju antisrpske utakmice… Šta god se radi sa Albancima, proglašava se za antisrpski čin.

Apsurdan je i performans koji odigravaju Ana Brnabić i Ivica Dačić na 73. godišnjem zasedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.

Dok u Beogradu traju nagađanja zašto i čemu služi Vučićev izostanak sa ovogodišnjeg najvećeg i najvišeg svetskog skupa, “dvojac bez kormilara” (da upotrebimo izraz koji je ovih dana u režimskim krugovima vaskrsli Slobodan Milošević svojevremeno namenio tadašnjem premijeru SRJ Milanu Paniću i predsedniku Dobrici Ćosiću) Brnabićeva i Dačić nadmeću se ko će više pred srpskim kamerama omalovažiti delegaciju “takozvanog” Kosova, kako reče premijerka.

U nastojanju da upotrebi režimu prihvatljivu sintagmu, čak je i samo Kosovo postalo takozvano.

Kuferče srpskog šefa diplomatije

Dačić je ipak nenadmašan. U kuferčetu nekadašnjeg Miloševićevog portparola nalazi se svežanj papirnatih mapa sveta (ovoga puta nema svežnjeva novčanica). Na njima su ucrtane zemlje koje su priznale Kosovo i one koje nisu.

Kao da se radi o genijalnoj diplomatskoj dovitljivosti, ministar spoljnih poslova Srbije obrazlaže srpskim novinarima kako uporedo ima spisak rasporeda stolica rezervisanih za zvaničnike pojedinih zemalja koje su uspostavile diplomatske odnose sa Kosovom. Njega interesuje “treći nivo” događanja na Ist Riveru – zanima se za zemlje koje su priznale Kosovo, i koje se “sada kaju”. Namerava da ih ubedi da preinače svoju odluku.

Razgovori teku odlično, uverava veseli Dačić “plačljivi narod”. U ovoj zemlji sve je moguće pa čak i to da raspevani ministar odgovorno predviđa da će “uskoro samo Tirana i Priština biti te koje su priznale Kosovo”. Njegova prošlogodišnja dosetka da kosovska delegacija sedi po “hoklicama” i po ćoškovima mnogo mu se dopala, pa je uporno ponavlja.

U zgradi Ujedinjenih nacija nema hoklica, zna se da Kosovo nije članica UN i nema stolicu u plenarnoj sali, ali na ovim događajima mnoge važne stvari se rešavaju stojećki po hodnicima. U sali gde se slušaju zvanični unapred pripremljeni govori, teško ćeš naterati nekoga da se pomeri sa svoje stolice i sasluša tvoj šapat. U svakom slučaju moraćeš takvu priču da obaviš u hodniku.

Ako znaš neki strani jezik sve lakše ide, bez prevodioca, naravno. A najbogatiji Albanac na svetu, sadašnji ministar spoljnih poslova Kosova, Pacoli, govori sedam stranih jezika. To je velika prednost za nekog ko želi da uspostavi kontakt sa zvaničnicima stranih zemalja.

Dobro je poznat Dačićev takozvani hendikep, da kao šef diplomatije male zemlje engleski govori pomoću štapa i kanapa. Dugo je studirao, ali je bio odličan student. Kako to da mu Milošević nije naložio da nauči bar engleski. Posle je bilo kasno, jer počeo je da peva.

Pre manje od godinu dana srpski šef diplomatije u Beogradu je otpevao predsedniku Turske Tajipu Erdoganu, Osmana agu, a Donalda Trampa je na prošlogodišnjem zasedanju generalne skupštine UN zaskočio s leđa pružajući mu neke fotografije na potpis.

Jurnjava za Trampom

Do Erdogana je ove godine u Njujorku ipak pre stigao Hašim Tači nego milozvučni Dačić. Retko koji medij u Srbiji je preneo pisanje prištinske štampe da je prilikom susreta sa Tačijem, Redžep Tajip Erdogan potvrdio da će se lično angažovati “na povećanju broja država koje priznaju Kosovo, kao i u procesu učlanjenja Kosova u međunarodne organizacije”.

Otkako je postao šef Bele kuće, srpski zvaničnici jure Donalda Trampa da dođe u Beograd i ubeđuju “plačljive Srbe” i ostale nepatriote da je Tramp “na strani Srba”. Prošle godine na Ist Riveru, srpski predsednik probio je uši gledaocima svih TV kanala, tvrdeći da se četiri puta rukovao sa Trampom i da mu je američki predsednik stežući mu ruku četvrti put rekao da će doći u Beograd. Nije došao.

Ni Vučić ove godine nije išao na Ist River. Zli jezici tvrde da je prezauzet sabiranjem utisaka posle posete Pekingu i pripremama za odlazak na razgovore sa ruskim predsednikom Vladimirom Putinom. I Si Đinping i Vladimir Putin su izostali sa generalne debate UN. Obojica su ljuti na Trampa zbog trgovinskog rata (Kina) i rastućih sankcija (Moskva).

Vučić nije ljut na Vašington. Naprotiv, premijerka je Trampu zahvalila na novom razumevanju Srbije. Koliko se zna, sa premijerkom se Tramp rukovao samo jednom, ali je rekao da su “Srbi dobar narod”. Hašim Tači tvrdi da je šef Bele kuće i za kosovske Albance rekao da su dobar narod.

Mnogo se toga promenilo na njujorškom Ist riveru. Ako je na prošlogodišnjem zasedanju Tramp sručio sve svoje pogromaške pretnje na severnokorejski narod, ove je godine neprijatelj broj jedan Iran. Neizbrisiv utisak, po oceni mnogih analitičara, ostavio je smeh koji se prolomio salom dok je govorio predsednik SAD.

Najuticajniji prestonički list Vašington post objavio je kolumnu o “predsedniku kome se ceo svet smeje”. Liderima stotinak zemalja sveta bilo je neodoljivo smešno što se Tramp hvali da je njegova administracija postigla više od bilo koje druge u američkoj istoriji. Gotovo svakog dana srpski predsednik za sebe govori kako je učinio više za Srbiju nego svi njegovi prethodnici zajedno.

Mnogi američki i zapadni analitičari smatraju da je Tramp i u spoljnim i u domaćim poslovima nepredvidiv, da se u politiku upušta kao u svoj biznis, da blefira, preti, prekida pregovore, pooštrava zahteve, da mu je glavni cilj da sruši dosadašnji kurs američkog establišmenta, da ne mari za multilateralne sporazume ni institucije.

Cirkusanska diplomatija

Ono što se među nekim evropskim saveznicima vidi kao pretnja miru i opstanku planete, srpski zvaničnici pozdravljaju kao novo razumevanje. Posebno se podvlači da je američka administracija fleksibilna prema “razgraničenju” ako bi do njega došlo dogovorom izmedju Prištine i Beograda.

Nekadašnji ambasador Srbije u SAD, Ivan Vujačić, objašnjava da “u maglovitoj formi” Vašington prvi put “dozvoljava takozvana kreativna rešenja dve strane, bez eksplicitnog protivljenja razgraničenju”. Vujačić ističe da je u vreme kada je bio ambasador u Vašingtonu, sadašnji savetnik za nacionalnu bezbednost Džon Bolton, bio oštar protivnik unilateralnog proglašenja nezavisnosti Kosova i protivnik ohrabrivanja ovog čina od strane administracije Džordža Buša.

Po njegovom mišljenju, međutim, u spoljnoj politici SAD tema Srbije i Kosova je od relativno malog značaja. Takođe se prenebregava činjenica da je strah od destabilizacije regiona duboko ukorenjen u američkom spoljnopolitičkom establišmentu, te da će se predlozi gledati i kroz tu prizmu.

Očigledno je da se EU i SAD razlaze u vezi čitavog niza važnih međunarodnih pitanja. Teško je pretpostaviti da još uvek traje evroatlanska koordinacija politika u vezi sa Srbijom i Kosovom. Neke vodeće zemlje EU (Nemačka I Francuska) se protive menjanju sadašnjih granica i eventualna podrška Trampove Amerike dogovorenom razgraničenju ne bi promenila njihov stav.

Čemu onda, ako se sve to zna, služi cirkuzantska diplomatija srpske delegacije u UN. Šef diplomatije, predsednik, premijerka, predsednica skupštine, takozvani ministri, svi učestvuju u velikom ružičastom rijalitiju. Promovisanje ove vrste zabave sa najvišeg mesta je u najpunijem jeku.

Ovaj septembarski performans ponavlja se svake godine. Sa zvanične govornice se govori o miru, kompromisu, dijalogu, stabilnosti, spremnosti na konstruktivna rešenja. Okolo se dešava sve suprotno napisanim proklamacijama. “Naši” presreću protivnike po hodnicima Ujedinjenih Nacija. Sve to snimaju sveprisutne kamere. Dačić razbio Tačija. Tu su i mape i putokazi i stolice i hoklice, i nivoi i propusnice i tabloidi.

Tramp šmekerski izkulirao Pacolija. Zadruga traje. Fale leteći automobili. Oni će doleteti u Srbiju iz Kine, i razgaliti plačljivi narod. Zar sve ovo nije veliki i skup i skaredni poraz.

Odrasli smo ljudi, hoćemo li se osvestiti?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera