Oglasi

Zašto se Turska miri sa starim neprijateljima?

Promjena smjera turske vanjske politike nije povezana s odlaskom premijera Ahmeta Davutoglua.
Erdogan je u pismu Putinu iskazao saučešće porodici poginulog pilotaReuters

Piše: Galip Dalay

Turska i Izrael postigli su u ponedjeljak dogovor o obnovi odnosa, čime se okončao šestogodišnji bilateralni spor. Nekoliko sati nakon ove objave, glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov kazao je reporterima kako je ruski predsjednik Vladimir Putin dobio pismo turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, u kojem on izražava "duboko saučešće" porodici pilota koji je poginuo kada je ruski borbeni avion oboren iznad sirijsko-turske granice.

U istom pismu je Erdogan kazao kako će uraditi "sve što je moguće" kako bi ponovo uspostavio odnose s Rusijom. Glasnogovornik turskog Predsjedništva Ibrahim Kalin potvrdio je kako je Erdogan poslao pismo, u kojem navodi kako mu je "žao" zbog incidenta koji se desio 24. novembra 2015. godine, kada je Turska oborila ruski avion zbog kršenja njenog zračnog prostora.

Tako je izgledalo kako je Turska u ponedjeljak posvećena obnovama odnosa. I ova dešavanja se jednostavno uklapaju u aktuelni pravac turske vanjske politike, koja nastoji popraviti odnose sa starim protivnicima.

Novi diskurs vanjske politike

Ove inicijative dešavaju se paralelno s novim diskursom vanjske politike, koji je nedavno usvojen u redovima turske političke elite, a kojim se ističe potreba dobijanja prijatelja i umirivanja protivnika.

Uprkos objavi dogovora od ponedjeljka, Turska i Izrael imaju dugu historiju teških međusobnih diplomatskih dešavanja, naročito sa izraelske strane. Ipak, ove politike - tačnije, njihovi konkretni rezultati - dobili su snažnu javnu vidljivost u danima nakon odlaska glavnog arhitekte turske vanjske politike iz proteklih desetak godina, bivšeg premijera i ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua. Nakon što je on napustio ured, veći dio njegovog vanjskopolitičkog tima je premješten na pozicije dalje od centra turskih diplomatskih jedinica.

Na površini su ova dešavanja izbacila vjerodostojnost tvrdnji kako turska vanjska politika prolazi kroz fazu novog podešavanja, što je rezultat odlaska Davutoglua i njegovog tima iz visokih ešalona turske politike i diplomatije.

Zapravo, istina izgleda ovako: postoji reorijentacija turske vanjske politike, ali to nije rezultat Davutogluovog odlaska sa funkcije turskog premijera i predsjednika Partije pravde i razvoja. Takvo tumačenje bilo bi veoma fokusirano na aktera i propustilo bi kontekst u kojem se novo podešavanje zbiva.

Davutoglu je bio kolosalna figura kada se govori o njegovom utjecaju na usmjeravanje turske vanjske politike. Imao je snažnu viziju turske pozicije u međunarodnom sistemu, jer je vjerovao kako turska historija, geografija, ljudski resursi i društveni kapital uslovljavaju veću ulogu Turske u međunarodnim poslovima. On je to prikazao u sofisticiranim teoretskim okvirima.

No, on nije bio sam u zamišljanju velike uloge Turske u svjetskim poslovima. Zapravo, jedno od obilježja političkog islama u Turskoj bila je ambiciozna agenda na vanjskopolitičkom planu, s daleko aktivnijom ulogom ove države. Ovo je uspostavljeno mimo ranijih stavova koje je imao, oprezniji i zainteresiraniji za održavanje status-quoa, kemalistički establišment.

Širi muslimanski svijet

Tokom kratkoročnog mandata proislamističke Partije dobrobiti (Refah) i premijera iz ove stranke Necmettina Erbakana, od 1996. do 1997. godine ova stranka je pokušala preorijentirati tursku vanjsku politiku i barem izbalansirati njenu prevashodno zapadnjačku orijentaciju. Kako bi ostvario taj cilj, Refah je, kao veći partner koalicijske Vlade, zajedno s Partijom istinskog puta (DYP), strankom desnog centra, pokrenuo velike vanjskopolitičke inicijative prema širem muslimanskom svijetu.

Erbakan je lično često isticao neophodnost bližih ekonomskih i političkih veza saradnje u muslimanskom svijetu, kako bi se održali viši nivoi ekonomskog razvoja čime bi se ukinula zapadnjačka hegemonija.

Oktobra 1996. godine on je predvodio uspostavljanje samita Osam država u razvoju (D-8), po uzoru na G-8, koji je vidio kako samo služi zapadnim ekonomskim i političkim interesima, nauštrb ostatka svijeta, naročito islamskog svijeta.

Članice D-8 bile su države s muslimanskom većinom - Turska, Iran, Pakistan, Bangladeš, Malezija, Indonezija, Egipat i Nigerija - a sam samit D-8 bio je napravljen kao platforma za bližu saradnju njegovih članica, naročito u sferama ekonomije, trgovine, tehnologije i industrije.

U određenom smislu, pošto nije vidio neko buduće priznavanje turske historijske veličine u aktuelnom međunarodnom sistemu, Erbakan je želio stvoriti paralelni međunarodni sistem, zasnovan na vrijednostima islamske civilizacije.

Vizija političkog islama

Od dolaska na vlast, 2002. godine, AKP je revidirao sredstva kojim bi Turska mogla doći do većeg isticanja u međunarodnim poslovima, no zadržao je viziju političkog islama u stvaranju velike uloge za Tursku na međunarodnom planu stvaranjem intimnih veza sa širim muslimanskim svijetom.

Naprimjer, napušteno je nastojanje Refaha za stvaranjem paralelnog, izrazito islamskog međunarodnog sistema. Umjesto toga, AKP je pokušao dobiti veću ulogu za sebe u aktuelnom međunarodnom sistemu.

To je razlog zašto Recep Tayyip Erdogan, za razliku od Erbakana, ističe nepravde aktuelnog međunarodnog sistema umjesto da problematizira navodne židovsko-kršćanske vrijednosti, koje su osnova trenutnog sistema. Napada se sistem jer je stvoren na osnovu dogovora koji su uslijedili nakon Drugog svjetskog rata, a zbog čega je sve više udaljen od aktuelne stvarnosti.

Ovo se odnosi na poštapalicu "svijet je veći od petorke", misleći na aktuelnu dominantnu poziciju pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u međunarodnom sistemu.

Davutoglu je, stoga, možda iskazao svoju veliku viziju nešto elokventnije i stavio je u sofisticiraniji teoretski okvir, no turska vanjska politika nije bila ni na koji način samo proizvod Davutugluove vizije. Ona je bila više-manje zajednička vizija turskog političkog islama. Erdogan je bio čvrsti vjernik i pristalica većeg dijela Davutogluovih vizija i akcija na vanjskom planu.

Turska vanjska politika je do sada i u budućnosti će iskusiti promjene i fazu novog podešavanja, ali to ima malo veze s odlaskom Davutoglua.

Izazovi i trendovi

Umjesto toga, promjene i novo podešavanje vanjske politike su rezultat dramatičnih kontekstualnih i strukturalnih promjena na regionalnom i međunarodnom političkom planu, isklizavanja iz kolosijeka ustanaka u arapskom svijetu, u kojima je Turska investirala mnogo svog političkog kapitala i nade, te nastanka novih domaćih izazova, koji su većinom rezultat urušavanja turskog, nekada obećavajućeg, mirovnog procesa s Kurdima i povratka kurdskog pitanja u njegovoj konfliktnoj formi s regionalnim posljedicama.

Zato turska vanjska politika prolazi kroz novo podešavanje uz popravljanje veza s Izraelom, Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima; signaliziranje inicijative prema Egiptu; umanjivanje ambicija na vanjskopolitičkoj sceni i promjenu izgleda svoje vanjske politike kroz domaće političke izazove. No, sve od ovih politika su bile signalizirane prije odlaska Davutoglua.

Svjestan nove regionalne političke slike i nadolazećih izazova i trendova, Erdogan je istakao želju za povećanjem broja turskih saveznika i smanjenjem broja njenih neprijatelja tokom njegovog govora na otvaranju 13. Islamskog samita Organizacije islamske saradnje u Istanbulu u aprilu, prije odlaska Davutoglua.

U svom prvom obraćanju na skupu AKP-a 24. maja, i novi premijer je također istakao iste principe. No, ovi iskazi ne predstavljaju pukotinu u turskoj vanjskoj politici. Oni su više njen nastavak, jer je promjena turske vanjske politike sada više orijentirana ka kontekstu i strukturi, a ne prema njenim akterima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.