Zašto se tirani plaše smijeha?
Piše: Hamid Dabashi
Malezijski karikaturista je nedavno optužen za podsticanje na pobunu, zbog tweetova koji kritikuju vladajuću koaliciju. Zulkiflee Anwar Alhaque, poznatiji kao Zunar, optužen je po devet tačaka za podsticanje pobune zbog niza tweetova u kojima osuđuje malezijski pravosudni sistem.
Optužbe su se podudarile sa „sve raširenijom upotrebom oštrih mjera Vlade protiv opozicionih političara i medija na osnovu zakona iz kolonijalne ere“, i „kritičari su ih osudili kao potez koji guši slobodu izražavanja“.
Šta je ovim političarima i tiranima? Zar ne mogu podnijeti šalu? Zašto se utjecajni generali, krvožedni tirani i nadmene teokrate tako uvrijede kada se neko našali na njihov račun?
„Turski sud je osudio dvojicu karikaturista na 11 mjeseci i 20 dana zatvora jer su uvrijedili predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.“ Otišli su u zatvor jer su povukli par linija koje mogu, ako su dobre, dobro nasmijati ljude?
Karikaturista otet, pjevač ubijen
Možda najpoznatiji slučaj karikaturiste kojeg je vladajući tiranin divljački napao zbog njegove hrabrosti i mašte je slučaj sirijskog karikaturiste Alija Ferzata. Ferzatov brat Assad, rekao je Al Jazeeri da „su njegovog brata u pet sati ujutro kidnapovala petorica nepoznatih napadača ispred njegovog doma i odveli na cestu koja vodi ka aerodromu. ‘Divljački je pretučen, polomili su mu prste i rekli mu da ne satirizira sirijske lidere’.“ Ferzat je preživio napad i uspio nacrtati sliku sebe na kojoj Assadu pokazuje srednji prst.
Ferzat nije bio jedini sirijski karikaturista koji je izazivao vladajuće elemente, ismijavajući tiranski vladajući režim. „Stripovi i karikature, nekada rijetki u Siriji“, kako stoji u jednom izvještaju, „postali su novi i moćan alat izražavanja misli, dok borba i dalje bjesni. Karikaturisti predstavljaju ustanak protiv predsjednika Bashara al-Assada pomoću crteža, a ujedno i prenose poruke sirijskom narodu i ostatku svijeta“.
Dozvola za smijanje vlastima ne znači i dozvola da se ismijavaju nemoćni. Okrutno ubistvo karikaturista lista Charlie Hebdo koje je izvršila grupa islamističkih ubica u Parizu, ne sakriva i ne može sakriti činjenicu da se ovaj satirični časopis bavio prljavim poslom ismijavanja i omalovažvanja vjere predaka miliona muslimanskih imigranata, koji trpe poniženje.
Assad i njegove strašne vojskovođe posebno su osvetoljubivi prema onima koji im se usude smijati. Sirijski pjevač i tekstopisac satiričnih pjesama Ibrahim Qashoushwas, zaklan je nakon što je otpjevao veoma popularnu protestnu pjesmu u kojoj od Assada traži da ode. Zamislite to: Prerezati grlo pjevaču jer je zasmijao ljude!
Palestinski karikaturista Naji al-Ali još je jedna žrtva vlasti koje nisu bile u stanju uvidjeti kako smiješno izgledaju. Ali, kreator legendarnog lika Handale, ubijen je u Londonu 1987.
Savremena iranska historija obiluje hrabrim satiričarima i karikaturistima čiji je rad provokativan i koji svoju domovinu drže na kritičnom rubu. Od Alija Akbara Dehkhode na samom vrhuncu Ustavne revolucije (1906-1911), preko časopisa Chelengar i Towfiq, do sada već legendarnog pokojnog Ardeshira Mohassessa (1938-2008), Irancima nikada nije falilo brižnih, stručnih i hrabrih karikaturista i satiričara koji bi golicali nesigurne moćnike. Među vodećim iranskim karikaturistima danas je Mana Neyestani, koji se udobno smjestio negdje u Evropi gdje crta i kikoće se u miru.
Dozvola za smijanje vlastima ne znači i dozvola da se ismijavaju nemoćni. Okrutno ubistvo karikaturista lista Charlie Hebdo koje je izvršila grupa islamističkih ubica u Parizu, ne sakriva i ne može sakriti činjenicu da se ovaj satirični časopis bavio prljavim poslom ismijavanja i omalovažvanja vjere predaka miliona muslimanskih imigranata, koji trpe poniženje, koji nose strah i status građana drugog reda u blizini evropskih prijestolnica bivših kolonizatora.
Nezrele šale o muslimanima
Kako je s pravom rekao Emmanuel Todd, eminentni francuski antropolog i historičar „dans le contexte actuel en France, blasphémer l'islam revient à humilier les faibles de la société“ – u trenutnom kontekstu u Francuskoj, bogohuljenje islama ravno je ponižavanju najslabijih segmenata društva“. Kakogod, jedina reakcija na neukusnu karikaturu je dosada i prevrtanje očima, a sigurno ne prislanjanje pištolja nekome uz glavu.
Međutim, čak i budalaste i rasističke karikature imaju svoju funkciju. Zaustavljeni razvoj mentalnih sposobnosti Billa Mahera, evidentan je u njegovim naporno besmislenim i nezrelim šalama o muslimanima, Arapima, ženama i Palestincima. Zapravo je poprilično tačan barometar nivoa inteligencije onih kojima je on smiješan. Nijednom društvu ne bi trebala biti uskraćena tako tačna procjena njegovog nivoa inteligencije. To je dobar znak patologije koju moramo ozbiljno shvatiti. Charlie Hebdo i Bill Maher su simptomi bolesti. Takvim simptomima se ne smijete, niti ih ušutkujete ili prikrivate. Koristite ih da dijagnosticirate bolest.
„Ja smatram da svakome treba biti dozvoljeno da pokaže i ima svoje mišljenje“, kako je rekao pakistanski karikaturista Shadi Mahmood. „No, ja ne mislim da je rad objavljen u pariškom časopisu bio posebno elokventan i zapravo ga ne smatram kvalitetnom satirom ili političkim komentarom“, kazao je on. „[Ali] s obzirom da sam odrastao u Pakistanu, mislim da bi muslimani trebali imati malo više vjere u svoja ubjeđenja i kada to kažem, mislim – neka ljudi kažu šta žele, to je njihovo mišljenje – ne budite tako nesigurni u svoju vjeru“. Amin!
Evo i drugi primjer: Rasistička obilježja koja su opstala u američkom društvu izronila su na površinu u posljednjih nekoliko godina u obliku rasističkih karikatura predsjednika Obame, ponavljajući u krajnje neukusnim registrima neke od najzlobnijih stereotipa o Afroamerikancima u SAD-u. Ovo su patološki znaci koji pokazuju da samo zato što je Afroamerikanac izabran za predsjednika jedne države, to ne znači da su time sasvim izliječene rasističke boljke.
U svojoj knjizi „Rable i njegov svijet“, Mihail Bahtin tvrdi da smijeh ima terapeutski i oslobađajući efekat na osnovu svoje sposobnosti da degradira moć. Smiješni tirani ponekad postaju karikature samih sebe, bez da im karikaturista pokaže (srednji) prst. Priznajem da me samo jedan pogled na fotografiju generala Abdel Fattaha al-Sisija sa naočalama zasmije više od bilo koje karikature, zasmijava me cijeli dan, a i sutradan se probudim sa osmijehom na licu!
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera