Oglasi

Zašto se Srbija naoružava ako želi mir?

Aleksandar Vučić je najavio ulaganje više od milijardu eura u naoružanje i vojnu opremu samo ove godine.
'Kada hoćete da budete vojno neutralni morate da budete dovoljno snažni da se odbranite', poručio je predsjednik SrbijeRade Prelić / Tanjug

Kao svojevrsnu mantru posljednjih godina predsjednik Srbije Aleksandar Vučić spominje nekoliko pojmova – mir, stabilnost, dijalog. S druge strane, često je na vojnim vježbama, pozira u ruskim borbenim zrakoplovima, govori da Srbija mora biti vojno spremna za suočavanje s agresijom i priča o naoružavanju – svoje države ili susjeda.

Posljednja u nizu izjava, koju je dao na vojnoj vježbi na poligonu u Nikincima nedaleko Beograda i koja je završila na naslovnicama, jeste priča o ulaganju više od milijardu eura u naoružanje i vojnu opremu samo ove godine što je ocijenio najvišim izdvajanjem u regiji, ne računajući 2,5 puta po broju stanovnika brojniju Rumunjsku.

„Kada hoćete da budete vojno neutralni morate da budete dovoljno snažni da se odbranite od onih koji bi svoju vojnu snagu mogli da koriste kao sredstvo političkog pritiska. Dakle, morate da budete dovoljno snažni da vas svi poštuju i da svi poštuju nezavisnost vaše zemlje“, rekao je Vučić u jednoj od svojih izjava koje i danima kasnije u javnosti budu predmet analiza i svojevrsnog dešifriranja.

Nabrajao je potom sve što Srbija planira nabaviti, među ostalim i borbene helikoptere, izrazio zadovoljstvo zbog svega i najavio još značajnija ulaganja u obrambene kapacitete države kojoj je na čelu.

Nije riječ o 'naoružavanju do zuba'

Uz primjedbu da nije riječ ni o kakvom „naoružavanju do zuba“, kako se to u medijima predstavlja, nego o održavanju postojećih obrambenih sposobnosti, Katarina Đokić iz Beogradskog centra za bezbednosnu politiku odmah ukazuje kako „cifru od milijardu evra na godišnjem nivou treba uzeti sa velikom rezervom“. Objašnjava i da cijeli ovogodišnji proračun Ministarstva odbrane Srbije iznosi nešto manje od 600 milijuna eura, od čega više od polovice otpada na plaće i doprinose. Proračunska stavka za naoružanje i vojnu opremu ne iznosi više od 17 milijuna eura, čime dodatno potkrepljuje svoju tvrdnju da je izrečeni iznos „jednostavno previsoka cifra da bi se došlo do nje čak i preraspodelama unutar budžeta Srbije“.

Bez obzira o kojem iznosu se radi, ipak se postavlja pitanje je li Srbiji, u teškom ekonomskom trenutku u kojem se nalazi zajedno sa cijelim Balkanom, doista potrebno da uloži silan novac u modernizaciju i naoružavanje vojske.

Grahovac: Ratova neće biti, ali ekscesa hoće

„Da li nekome prijeti opasnost od ratnog sukoba na ex-YU prostoru? Ne, ne postoji ni teorijska mogućnost da se desi međudržavni sukob što ne znači da neće biti mnogo ekscesa uključujući i ekscese s upotrebom oružja, a koje će svestrano proizvoditi partije na vlasti u cilju produžavanja svog političkog trajanja“, konstatira Blagoje Grahovac.

Njegov je savjet građanima da se ne plaše rata nego da smijene s vlasti ratne partije, kako ih naziva. Niti u jednoj državi bivše Jugoslavije ne vidi političke strukture koje bi mogle pokrenuti građane nove ratove protiv susjeda.

„Težak ekonomski trenutak nije po sebi argument protiv izdvajanja za odbranu: pojedina ekonomska istraživanja u drugim zemljama su pokazala da povećanje izdataka za odbranu može pozitivno uticati na ekonomski razvoj. Važnije pitanje je koliko svrsishodno se novac u sistemu odbrane troši. Čini se da tu ima dosta problema, kao što je ulaganje u projekte koji objektivno ne mogu da krenu, iznuđene nabavke naoružanja ili remonta u 'minut do dvanaest' i ad hoc promene prioriteta (pa se za jedno budžetira novac, a za drugo troši)“, navodi Đokić.

Po njezinim riječima, „neefikasno trošenje u sistemu odbrane znači da ima manje novca na raspolaganju za druge potrebe Vojske Srbije, ali i za druga kapitalna ulaganja i druge sektore kao što su prosveta, zdravstvo, itd“.

Šta je Srbiji potrebnije?

Jasno je da Srbija, kao i mnogi u regiji, ima vojsku koja bi trebala služiti u mirnodopske svrhe. Ako je negdje potrebno ulagati, logičnije bi bilo ulagati u resurse i obuku ljudi (vojnika) koji mogu pomoći u slučaju prirodnih katastrofa (poput poplava kakve su pogodile Srbiju, Hrvatsku, te Bosnu i Hercegovinu prije četiri godine ili požara kakve je imala Grčka prije nekoliko dana).

Ciljevi politike obrane po svom karakteru jesu mirnodopski, dodaje Đokić, i napominje kako su to obrana zemlje, dakle ne napadanje drugih, doprinos miru u regiji i svijetu, europske integracije, obrambena suradnja), ali je „pitanje koje pretnje po bezbednost pretežu: one na koje se odgovara vojskom ili one na koje se odgovara drugim sredstvima“.

„Uprkos tome što se iz izjava zvaničnika i sa naslovnih strana pojedinih novina može steći utisak da spoljna agresija samo što nije počela, sami nacrti strategija odbrane i nacionalne bezbednosti kažu da je 'spoljna agresija malo verovatna, ali se ne može isključiti'. Uopšteno gledano, nacrti strategija više su posvećeni nacionalnoj nego ljudskoj bezbednosti. Tako da, iako građane u praksi više ugrožavaju elementarne nepogode, korupcija i siromaštvo nego agresija spolja, iako je statistički gledano veća verovatnoća da prosečnu građanku Srbije ubije suprug nego raketa ispaljena iz neke susedne države, čini se da će fokus ostati na odbrani od ovog drugog“, konstatira Đokić.

Grahovac: Rata neće biti

Nikakvog rata, niti agresije, pogotovo međudržavnog sukoba neće biti, smatra Blagoje Grahovac, general avijacije u penziji i analitičar geopolitike. No da će biti priča o potrebi naoružavanja i ulaganja u vojnu opremu u to je uvjeren. Kaže: još dugo godina.

Hrvatska i Srbija ne krše limite o naoružavanju

Iako su i Srbija i Hrvatska nabavili nove, zapravo polovne borbene zrakoplove, te najavljuju nastavak naoružavanja i ulaganja u vojnu opremu, Zijad Bećirović napominje kako te dvije države ne krše zadane limite predviđene bečkim sporazumom o modernizaciji i razvoju oružanih snaga. „No, i Srbija i Hrvatska preko svojih političkih satelita u Bosni i Hercegovini više od pola decenije blokiraju razvoj Oružanih snaga BiH. Budžet za Oružane snage BiH je na istom nivou godinama i stotine zahtjeva iz Ministarstva odbrane BiH su ostali mrtvo slovo na papiru“, konstatira Bećirović.

Podsjeća i kako je „[predsjednik bh. entiteta Republika Srpska] Milorad Dodik blokirao kupovinu dva helikoptera u jeku višegodišnjih požara koji su bili zahvatili Bosnu i Hercegovinu“, te ukazuje kako je „Fiskalno vijeće BiH još jedna institucija u rukama [člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda] Dragana Čovića i Dodika koja sve blokira“.

„Izuzev Slovenije, u ostalim ex-YU državama imamo produženo ratno stanje iz razloga što su na vlasti još uvijek ratne partije i partije koje su proizvodile sukobe devedesetih. One nemaju drugog načina da zadrže vlast osim neprekidnog raspirivanja ratnohuškačkog vokabulara“, konstatira Grahovac.

Za takvo ponašanje političara ima i objašnjenje i vidi ga u „teretu biografija iz prethodnog vremena“ koji bi došao na naplatu, kako kaže, „ukoliko dođe do kakvog takvog smirivanja situacije čime bi oni zasigurno morali odgovarati za sve ono što su produkovali za protekle tri decenije“.

„Zbog toga i jesu tako ratoborni, a građane ex-YU prostora koji su u devedesetim godinama prevareni, zloupotrijebljeni, osiromašeni i imaju visok stepen strahova nije teško takvim vokabularom uvesti u psihološko stanje rata. I zato političarima nije skupo da utroše i milijardu eura za naoružanje i vojnu opremu, a narodnim novcem i narodnom sirotinjom se naoružavaju, neprekidno fingiraju opasnost od nekoga i na taj način produžavaju svoje političko trajanje“, napominje Grahovac.

Bez jasne strategije ekonomskog razvoja

Slično razmišlja i Zijad Bećirović, direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) u Ljubljani, navodeći da „Srbija koristi priče o naoružanju u političke svrhe“. U tome smislu, priču o MiG-ovima, koja se već dugo povlači po srbijanskim i regionalnim medijima, smatra „monstruoznom pričom koja služi za zamagljivanje stvarnih problema u Srbiji“.

„Srbija je siromašno društvo i samo aktivna koegzistencija sa susjedima može donijeti prosperitet Srbiji i regionu – nikako suludo trošenje novaca u remont nekoliko MiG-ova koji u slučaju sukoba sa NATO-om neće ni poletjeti“, primjećuje Bećirović.

Prema njegovim mišljenju, „Srbija nema jasnu strategiju ekonomskog razvoja“ i zbog toga mu je teško reći „u koju privrednu granu uložiti novac, jer se takva sredstva uglavnom koriste za 'krpljenje rupa' u budžetu i rješavanje tekućih problema“.

Na kraju, baš kao i Grahovac, Bećirović smatra kako je priča o naoružavanju, odvraćanju agresije i ratovima, „kao i sve drugo u Srbiji, uglavnom namijenjeno dnevno-političkoj upotrebi i u funkciji opstanka na vlasti“.

„A NATO može naoružanje Srbije uništiti u roku od nekoliko sati. Srbija jedino može ratovati sa NATO-om i ni sa kim drugim, a to srbijanski politički i vojni eksperti prešućuju i tako obmanjuju sopstveni narod. Intervencija iz 1999. godine je pokazala da Srbija ne može izdržati najobičniji napad NATO-a – kako tada, tako i sada“, zaključuje Bećirović.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.