Zašto se ‘selektivno’ mrze Hrvati i Srbi

Rezultat nedavno objavljenog istraživanja prema kojem su Hrvati Srbima najomraženiji narod, s obzirom na povijesno naslijeđe i pogotovo atmosferu koju kreira politika, ne čudi, opća je ocjena sugovornika koji su komentirali ovo istraživanje za Al Jazeeru, unatoč primjerima uzorne suradnje na brojnim područjima, ljetovanjima u Hrvatskoj, vikend-provodima u Beogradu i brojnim putovanjima poglavito mladih ljudi iz Hrvatske u Srbiju i obrnuto.

No, ima i incidenata, poput nedavnog napada na vaterpoliste Crvene zvezde u Splitu, ili etiketiranja ravateljice Narodnog muzeja Šapca Nele Tonković na društvenoj mreži kao “ustaše”, koji su više “u skladu” s ovim rezultatom.

Antihrvatski narativi

Tomislav Žigmanov, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini – DSHV, jedine političke stranke vojvođanskih Hrvata, kaže da, uz ratne sukobe 90-ih godina prošlog stoljeća, razloge za ovakav rezultat treba tražiti u događanjima u Drugom svjetskom ratu, slučaj kanonizacije Alojzija Stepinca, hrvatske proslave vojnih pobjeda iz Domovinskog rata te aktualni položaj Srba u Hrvatskoj i dominantne interpretacije ovih momenata u srbijanskoj javnosti, koje su, smatra, iskrivljene i ekstremno negativne.

Nespremnost, a ne omraženost

Ovakvom osjećaju prema Hrvatima doprinose i politički odnosi između dvije zemlje.

A oni su, kaže Tomislav Žigmanov, nakon službenoga posjeta Aleksandra Vučića u veljači prošle godine Hrvatskoj, vjerojatno na najnižoj razini u proteklih nekoliko godina.

‘Razlog za to, naravno, nije situiran u činjenici što su Hrvati za Srbe najomraženiji narod, već u odsustvu spremnosti da se otvorena pitanja počnu rješavati te u nepojamno negativnim stavovima najviših državnih dužnosnika o događajima, pojavama i procesima u Hrvatskoj. U Srbiji je vladajuća klasa fokus interesa stavila na rješavanje pitanja statusa Kosova, dok se na pitanja s Hrvatskom reagira uzgredno. U takvoj situaciji za očekivati je onda da su kod građana hrvatske nacionalnosti u Srbiji strah i nesigurnost rašireni te da izostaje spremnost da sudjeluju u društvenom životu hrvatske zajednice.’

Pokazatelj toga, ističe, može biti i upis djece prošle jeseni u prve razrede na hrvatskom jeziku – broj je bio za trećinu manji u odnosu na prijašnju godinu.

‘Nekoliko izjava Aleksandra Vučića, koje su imale nedvosmisleno pozitivne poruke spram Hrvata u Srbiji i koje smo mi pozdravili, nisu u konačnici imale značajnije posljedice.’

“Hrvatskoj se, isto tako, teško mogu priznati uspjesi na međunarodnom planu, kao što su članstvo u NATO-u i Europskoj uniji, budući da je Srbija, barem kada je riječ o posljednjem – članstvu u EU, daleko ostvarenja svog proklamiranog cilja. Također, ne treba zaboraviti da su snažni antihrvatski narativi prisutni u javnosti dulji niz godina, da su – zbog utjecaja i kontrole medija – izuzetno rašireni te da gotovo kontinuirano dolaze od strane najviših predstavnika vlasti iz Srbije”, navodi Žigmanov.

Tomu, na koncu, pridonosi i gotova unisonost negativnih stajališta u medijima, budući da oporba ili intelektualna javnost, kaže, nije uspjela ozbiljnije opovrgnuti negativnosti koje prate Hrvate ili doznačiti neke pozitivne sadržaje, a hrvatska zajednica u Srbiji u vezi toga je posve nemoćna.

Nedovoljan resurs međuljudskih veza

Rezultat, navodi, može biti iznenađujući eventualno za one koji površno poznaju prilike u Srbiji, no za Hrvate u toj zemlji nije nikakvo iznenađenje.

“Naravno, to ne znači da komunikacije i međuljudskih veza između Hrvata i Srba izostaje u brojnim područjima društvenog života – od gospodarstva, preko estrade, pa do privatnosti, s brojnim pozitivnim iskustvima – no, taj resurs očito nije bio dovoljan da umanji status Hrvata kao najomraženijeg naroda u Srbiji.”

Navodi kako su u Srbiji osnaženi i učestali negativni napisi i na društvenim mrežama, prozivane su konkretne osobe i hrvatske institucije iz Vojvodine s etiketama “ustaša”, “ustaške”, a bilježe i prikrivene prijetnje Hrvatima.

“Istodobno su izostale reakcije ne samo mjerodavnih tijela, već su ove strahotne pojave bile prešućene i u srbijanskog javnosti. Čak ni nevladine udruge koje se bave zaštitom ljudskih i manjinskih prava nisu reagirale. Gotovo da je postalo normalno i politički korektno negativno etiketirati sve što postoji uz Hrvate. No, hvala Bogu, ozbiljnije incidente nismo registrirali.”

Kao primjer izostanka reakcija institucija Srbije navodi i situaciju iz travnja prošle godine, u kojoj je “glavnu ulogu” imao pravomoćno presuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj.

‘Liste neprijatelja’ i ‘zamrznuti konflikt’

“Kada je osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj izrekao prijetnje da će ‘intenzivirati činjenje ratnih zločina’ i da će početi od [predsjednika Lige Socijaldemokrata Vojvodine] ‘Nenada Čanka i Tomislava Žigmanova” – i tada su izostale reakcije srbijanskih institucija, čak nije bilo ni javne osude toga gnjusnoga čina od državnih dužnosnika. I to je uvelike pridonijelo raširenosti straha i nesigurnosti među Hrvatima u Srbiji”, zaključuje Žigmanov.

Dinko Gruhonjić, programski urednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine – NDNV i docent na Odsjeku za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, kaže kako je za rezultat istraživanja po kojem su Hrvati najomraženiji među građanima Srbije najodgovornija “populistička i šovinistička vlast”, koja neprestano putem “svojih” brojnih medija građanima “servira” liste “neprijatelja”.

A da se istraživanje provede u Hrvatskoj…

Vesna Teršelič, voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, smatra kako je omraženost Hrvata odraz društvene klime i izjava političara i drugih koji govore u javnosti, ali i posljedica teškog naslijeđa prošlosti – što se stavova u Srbiji tiče, to je, kako kaže, i posljedica genocida u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske – NDH nad Srbima.

“A da se u Hrvatskoj provede slično istraživanje, bojim se da bi prvi na listi bili Srbi – i zbog društvene klime, i zbog poruka koje se šalju u javnosti, kako donositelja odluka, tako i od aktera koji djeluju u javnosti. A pojednostavljeno se sagledava Domovinski rat i agresija i tu imamo posljedice koje su vidljive u istraživanjima.’

Smatra da ovakvih istraživanja nema dovoljno i da bi trebala postojati redovna godišnja kako bi se mogli pratiti društveni trendovi i kako bi se osvijestilo u kakvoj se društvenoj atmosferi živi.

‘Mislim da je ovo upozorenje svima da bi bilo vrlo važno u što skorije vrijeme vidjeti rezultate sličnog istraživanja u Hrvatskoj i zapitati se što možemo napraviti da se stvari promijene. ‘Obični’ ljudi njeguju komunikaciju, a mislim da je objektivno loša regionalna suradnja.’

“Reč je o potpuno istoj, pa i agresivnijoj kampanji od one [Slobodan] Miloševićeve. S tom veoma bitnom razlikom što sada nema rata. Ali, ima održavanja ‘zamrznutog konflikta’ i neprestane pretnje obnavljanjem sukoba, do čega – nadam se – teško može doći, jer za rat su potrebni ozbiljni novci, a Srbija je, što se toga tiče, ostala potpuna krezuba”, kaže Gruhonjić.

Lista “najvećih srpskih neprijatelja”, navodi, podložna je promjenama, no Hrvati su uvijek među “top tri” – to je, kaže, “zicer”.

“Da proglasiš sve Hrvate ‘ustašama’, da ‘jašeš’ na tragediji ‘Oluje’, a da pritom sopstvenim građanima namerno prećutkuješ šta se dešavalo pre ‘Oluje’, šta je u naše ime urađeno sa Vukovarom, Dubrovnikom… Tako odgajaš buduće generacije da dubinski mrze i pripremaš ih za nove ratove.”

Bez mržnje među političarima

No, s druge strane, smatra, srpsko-hrvatska mržnja ne vrijedi za nacionalističke političare s obje strane – kao nekad Milošević i Franjo Tuđman, smatra, oni se vrlo dobro razumiju i rade jedni drugima u korist.

“Kada je, recimo, Hrvatskoj demokratskoj zajednici – HDZ ‘frka’ pred izbore, stiže [predsjednik Srbije Aleksandar] Vučić sa svojom teškom retoričkom artiljerijom u vidu, recimo, notornog ministra vojnog, a za vojsku nesposobnog Aleksandra Vulina. Hrvatski nacionalizam tada zbija redove pred “srpskom opasnošću” i HDZ pobeđuje na izborima. Uslugu, zatim, vraćaju Vučiću tako što, pred izbore u Srbiji, stiže nacionalistička, pa i proustaška retorika iz Zagreba. I Vučić dobija izbore. To je stari štos, pomoću kojeg vladaju već bezmalo 30 godina.”

Ni za njega ovaj rezultat nije iznenađujuć, jer se na vrhu “liste neprijatelja” stalno smjenjuju uglavnom Albanci i Hrvati, ovisno o potrebama vlasti. No, smatra da se stvarnost ipak razlikuje od onoga što se može pratiti u medijima ili izjavama političara.

“Mada, iskreno, ja ne bih bio toliki optimista i mislim da su građani koji putuju na relaciji Zagreb – Beograd i obratno, zapravo, u teškoj manjini. U razgovoru sa mladim ljudima, recimo studentima kojima predajem novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, suočavam se sa poražavajućom činjenicom da većina njih zapravo nikada nije bila u Hrvatskoj. Iako je, recimo, od Novog Sada do Iloka udaljenost svega 40 kilometara. Ponekad mi se čini da je taj pravac jednostavno izbrisan iz njihovih ličnih kompasa.”

‘Berlinski zidovi’

To podrazumijevanje ili nepoimanje da se na tu stranu uopće može putovati, ističe, mnogo je gore od mržnje.

“Ti ‘berlinski zidovi’ u glavama su mnogo opasniji i dugotrajniji od nekakvih državnih granica i fizičkih barijera. Mada, da ne grešim dušu, naravno da postoje i mladi ljudi koji nemaju takve mentalne barijere. Srećom, uvek postoje oni buntovnici, koji, kada vide zid, imaju neodoljivu želju i potrebu da ga preskoče.”

Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo – FHP i poznata aktivistica za ljudska prava, kaže da su ranija istraživanja uvijek potvrđivala raširenu tezu da najveća etnička distanca postoji prema Albancima, dok su Hrvati na drugom mjestu.

Šešeljeva kuća u Hrtkovcima

Dinko Gruhonjić podsjeća da je velik broj Hrvata iselio iz Srbije 90-ih godina pod represijom Slobodana Miloševića i pritiskom Vojislava Šešelja i njegovih pristaša, a selo Hrtkovci u Vojvodini postalo je simbol progona Hrvata.

A u njemu je, navodi, Šešelj prošle godine kupio kuću, što je naišlo na šutnju vladajućih. Stoga se pita kako se itko, a pogotovo Hrvati, može osjećati sigurnim u Vojvodini i Srbiji.

‘Tim pre što je politička scena u Srbiji natopljena nacionalizmom, pa su stranke koje insistiraju na suočavanju s prošlošću, uključujući tu i etničko čišćenje Hrvata iz Vojvodine, ne u manjini, već na margini.’

No, najviše je zađujuje što, kako kaže, neki stvarni događaji idu nekim sasvim drugim pravcem nego to pokazuje istraživanje.

“Ja bih izdvojila da je komunikacija istoričara, umetnika, pisaca, raznih drugih profesionalnih udruženja, kada je reč o Srbiji i Hrvatskoj, veoma dobra, da apsolutno ne može da se izvede zaključak na osnovu toga da postoje neke velike tenzije, neka velika osećanja Srba prema Hrvatima.”

Činjenica je, navodi, da postoje vrlo velike političke napetosti i politička oštrina u Srbiji u odnosu na događaje u Hrvatskoj, ali istovremeno se u stvarnosti događa nešto što je, ističe, teško spojiti s takvom klimom.

Konfuzna situacija

“Nema straha od odlaska u Hrvatsku, na godišnji odmor se ide veoma rado u Hrvatsku, nema primera da ima incidenata – osim jednog sada drastičnog incidenta, koji je bio u vezi sa jednom sportskom ekipom – ali nema drugih incidenata koji su se dogodili tokom leta koji bi mogli da pokažu ili da potvrđuju ili pojačavaju ove rezultate istraživanja, dakle broj nekih incidenata.”

Stoga smatra da se radi o vrlo konfuznoj situaciji, ali i da su danas političke poruke manje prijemčljive nego 90-ih godina – doduše, navodi, i dalje su jednako prijemčljive za određene grupe, ali za mnoge druge nisu, jer postoje i druge vrste poruka, interesiranja i aktivnosti, udaljenih od politike.

“Mislim da je to dobro stanje – ako mi, pored tolikog ‘ulaganja’ političara u stvaranje negativnih odnosa, imamo realnost koja pokazuje normalnost, to je veoma dobra faza i čini mi se da ima mnogo događaja koji potvrđuju da ima itekako normalnosti koju nismo imali godinama. Opet, ima političkog ekstremizma, i to veoma oštrog, kojeg nismo imali godinama, ali taj politički ekstremizam deluje samo na određene društvene grupe i političke grupe, a zapravo većina ostaje izvan toga i otuda ta normalnost u komunikaciji i uopšte u stvarnosti u životu”, zaključuje Kandić.

Izvor: Al Jazeera