Oglasi

Zašto sam marširao 14. maja: Svi su nas napustili

Nisam bio kod ograde i granice s Izraelom jer me Hamas natjerao, već što nemamo drugog načina za spas.
Veliki marš povratka je početak naše duge šetnje ka slobodi, kako bi se ispravila ova nepravda iz 1948. godine, piše autorReuters

Išao sam na Veliki marš povratka u Gazi dva-tri puta sedmično od kako je počeo 30. marta. Tako sam bliže mome selu Zarnouqa, koje je nekad bilo blizu nekadašnjeg palestinskog grada Al-Ramla. Izraelske milicije su etnički očistile područje 1948. godine i protjerale desetke hiljada Palestinaca, među kojima su bili i moji roditelji.

Veliki marš povratka je početak naše duge šetnje ka slobodi, kako bi se ispravila ova nepravda iz 1948. godine. Marširamo iz tri razloga. Prvo, želimo da se provede Rezolucija 194 Ujedinjenih naroda, koja traži povratak svih palestinskih izbjeglica na njihovu zemlju. Drugo, želimo ukidanje genocidne opsade Gaze, koju je nametnuo aparthejd Izraela. Treće, odbijamo prihvatiti odluku premještanja američke ambasade u okupirani Jerusalem.

Mi, koji marširamo, pripadamo svim dijelovima građanskog palestinskog društva i svim dijelovima spektra političkih organizacija. I, uprkos svemu što vjerujete zbog cionističke hasbare (propagande), nije nas Hamas "natjerao" da marširamo. Nacionalni komitet Marša čine predstavnici svih palestinskih političkih organizacija, uključujući Fatah, Narodni front oslobođenja Palestine, Demokratski front oslobođenja Palestine i Nacionalnu Inicijativu, između ostalih.

Veliki dan

Bio sam jedan od desetaka hiljada žitelja Gaze koji su 14. maja odlučili probiti se do istočne ograde nasuprot izraelskih snajpera. "Danas će biti veliki dan u palestinskoj historiji! Dan koji će svi Palestinci, Arapi i ljudi koji vole slobodu pamtiti u dobima koja dolaze", napisao sam na Facebooku prije nego sam izašao iz kuće taj dan i odvezao se sa tri prijatelja – akademikom, prodavačem i aktivistom – kako bi se pridružili maršu.

Tamo su bili deseci hiljada ljudi s nama – muškarci, žene i djeca, cijele porodice iz svih sfera života. Ove hiljade ljudi, koje su hodale nenaoružane do ograde kako bi tražili svoje pravo na povratak, zabrinule su Izrael. Njegova Vlada je dala instrukcije vojnicima da upucaju svakog civila koji pokuša "prestupiti".

I tako je pucnjava počela već u 9:'' sati ujutro. Vidio sam kako su pogođene žene, djeca, amputirci, mladići i starije osobe iako nisu pokušavali "prestupiti" preko ograde. Jedan mladić, čije lice nikad neću zaboraviti, pogođen je u stomak i živ nije stigao u bolnicu. Djevojka, čije je lice bilo pokriveno palestinskom kufeijom, pogođena je u vrat i preživjela. Na kraju dana izgubili smo 60 ljudi, a više od 2.700 je bilo povrijeđeno.

Pogibije koje su svima slomile srca bile su smrt osmomjesečne bebe Laile El-Ghandour i Fadija Abu Saleha, amputirca koji je izgubio noge zbog izraelske mine. Dva od 60 mučenika bila su braća. Onda sam saznao za mučeničku smrt prijatelja Ahmeda Al-Udinija iza kojeg je ostala trogodišnja kćer. Bio je ljevičarski studentski aktivista i nakon diplomiranja se pridružio pokretu BDP (Bojkot, dezinvesticije, sankcije) u Gazi i radio kao prezenter na radiostanici Al-Shaab. On nije bio nikakva "teroristička prijetnja", kako bi Izrael želio da vjerujete.

Gorka stvarnost

Dok smo se spremali za njegov i ukop ostalih mrtvih, znali smo da smo napušteni. Gorka stvarnost je da smo sami, opkoljeni, pod opsadom i neželjeni čak i od nekih koji bi nam trebali biti braća. Već šest sedmica smo suočeni s pokoljem koji vrši jedna od najjačih svjetskih armija, koja ima stotine nuklearnih bojevih glava, više od 150.000 aktivnih vojnika, borbene tenkove Merkava, avione F-16, borbene helikoptere Apache, borbene brodove i bespilotne letjelice.

Kad nas Izrael ne ubija snajperima ili bombama, čini velike napore da živimo u nehumanim uvjetima pod opsadom u Gazi. Četiri sata dnevno imamo električnu energiju, 95 posto naše vode nije za piće, a naši teško bolesni kopne dok čekaju mjesecima na dozvolu da se liječe na Zapadnoj obali. Dok se naše bolnice, već osakaćene opsadom, bore da se nose sa 12.000 ranjenih od 30. marta, neki arapski režimi i saučesnici iz Evropske unije ništa apsolutno ne rade, osim izdavanja sramežljivih osuda. U stvarnosti, godinama su izdali Palestince i dan-danas su međunarodni stavovi kombinacija licemjerstva i kukavičluka.

Međunarodna zajednica, UN, EU i arapski lideri uglavnom šute na zločine koje čini aparthejd Izraela. Umjesto reakcije, oni traže od nas da šutimo u Gazi, najvećem koncentracionom logoru na otvorenom, kako ne bi doveli u neugodnost izraelske okupatore. Očekuje se da se ponašamo kao "kućni Palestinci", kao kućni robovi koji su zahvalni svojim bijelim vlasnicima i koji su zadovoljni dok jedu ostatke sa njihovih stolova. Od nas se traži da prihvatimo našu sporu smrt i ne pružamo nikakav oblik otpora, da prihvatimo da, kad nas upucaju, onda smo za to mi krivi.

Moć naroda

Dok ukopavamo naše mrtve, mi znamo da imamo samo jednu održivu mogućnost. Ta opcija ne zahtijeva čekanje sazivanje Vijeća sigurnosti UN-a, EU-a ili Arapske lige. Ova opcija je "moć naroda", jedina sila sposobna suočiti se s izraelskom vojnom okupacijom. Izabrali smo borbu za svoje dostojanstvo, rastanak od godina samozavaravanja, koje je izgledalo kao svršen čin ropstva pod okupatorom.

Rezultat ove odluke palestinskog građanskog društva i svih političkih sila je Veliki marš povratka. Jedini put za nas je da pratimo istu rutu kojom je išla južnoafrička borba. Da se fokusiramo na mobiliziranje masa na terenu, umjesto na nezainteresirane vlade širom svijeta. Kakvu nadu su Južnoafrikanci imali da će dobiti pomoć od ljudi kao što su Margaret Thatcher i Ronald Reagan? Na običnim Južnoafrikancima i građanima svijeta je bilo odbacivanje i otpor zločinima ružnog sistema aparthejda.

Naša jedina prednost kao Palestinaca u ovoj nejednakoj borbi je ono što bi Edward Said nazvao "više moralno uporište". Naša pobjeda na kraju će biti neizbježan rezultat naše postojanosti, koja nije nestala uprkos osjećaju da smo ostavljeni sami.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.