Oglasi

Zašto Rusija nije odgovorila na američke udare u Siriji?

Uprkos neprijateljskoj retorici, Moskva se pobrinula da na terenu u Siriji izbjegne sukobe.
Vladimir Putina je spomenuo mogućnost 'instant odmazde' u slučaju napada na Rusiju, bez efekta, piše autorReuters

Nakon sedmice u kojoj je bila eskalacija retorike između SAD-a i Rusije – od čega je većina provedena na Twitteru – raketni udari na Siriju su konačno izvedeni u subotu. Snage SAD-a, Velike Britanije i Francuske lansirale su napade na tri lokacije koje su navodno povezane s proizvodnjom hemijskog oružja kod Damaska, kao i u provinciji Homs.

Uprkos patosu u kojem je američki predsjednik Donald Trump objavio vojnu operaciju, njeni rezultati su na kraju bili ispod skromnih. Ako se stave po strane kontradiktorni izvještaji o tome koliko je raketa pogodilo ciljeve, one nisu napravile vojne žrtve, niti nanijele ozbiljniju štetu sirijskoj vojnoj infrastrukturi. U poređenju s nedavnim izraelskim zračnim udarom na bazu T-4, rezultat udara od 14. aprila izgledaju neznačajni. U tom smislu, američko-britansko-francuski udari nisu bili ništa drugačiji od vojne akcije u aprilu 2017. godine, kada je, nakon što je korišteno hemijsko oružje u sirijskom gradu Khan Sheikhoun, u provinciji Idlib, SAD bombardirao zračnu bazu Shayrat, kojom upravlja režim.

Razlika ove godine je u tome da Washington nije krivio samo sirijski režim za hemijski napad, već i njegovog zaštitnika Moskvu. Ovo je situaciji dalo veći stepen tenzija te povećalo špekulacije o direktnom sukobu SAD-a i Rusije. Direktna konfrontacija je bila, predvidljivo, izbjegnuta i cijela operacija je najviše ličila nekom "performansu".

Bijela kuća i obični populizam

Ona strana koja je najviše imala koristi od ove situacije je bili su sirijski režim i njegovi saveznici. Nije došlo do promjene ravnoteže moći na terenu nakon ovih udara i snage lojalne sirijskom režimu nisu pretrpjele gubitke. Nekoliko sati nakon udara, Bashar al-Assad je ušao u fokus društvenih medija objavom videosnimka koji prikazuje kako on navodno trijumfalno dolazi na radno mjesto u Damasku. Lokalni i strani mediji su potom objavili snimke Sirijaca kako slave na ulicama.

Izgleda da je Assad veoma dobro prošao kroz oluju medijski špekulacija. Prošle godine su američki napadi na vojni bazu Shayrat iznenadili ljude i potakli međunarodne medije da špekuliraju o mogućnostima ozbiljnijih vojnih akcija SAD-a protiv režima. Ove godine, nakon "savršeno izvedenih" udara – kako ih je Trump opisao – postalo je jasno kako, osim populizma, nema ništa iza retorike Bijele kuće. Assadu je sada jasno kako SAD nema nikakvu strategiju za rješenje sirijskog sukoba i kako ne može pokrenuti efikasan mehanizam da spriječi korištenje hemijskog oružja.

Prošle godine je rusko vodstvo vidjelo udar na zračnu bazu Shayrat kao manje štetno rješenje domaćih problema s kojima sa Trump suočava. I ove godine Moskva također razumije kako udari u Siriji nisu odmazda za navodno korištenje hemijskog oružja u Doumi i definitivno nisu pokušaj utjecaja na ishod sirijskog rata. Oni su jednostavno demonstracija sile.

Užarena prijetnja bez efekta

Nadalje, činjenica kako je Washington sporo donio odluku da lansira udare u Moskvi je shvaćena kao prikaz slabosti i neodlučnosti, što je samo dalo samopouzdanja ruskim liderima. Kao rezultat toga, Moskva je sebi dopustila određeni stepen ratoborne retorike, kao pratnju koordinaciji s Washingtonom, koja je osigurala da ne bude štete na ruskoj imovini na terenu. Konsultacije između Rusije i SAD-a izgleda da su se desile sedmicu prije američkih udara. Činjenica da je Moskva bila sigurna u ovu koordinaciju vidi se u obliku prisustva delegacije vladajuće stranke Ujedinjena Rusija, na čelu s generalnim sekretarom Andrejom Turčakom, u Damasku dan nakon izvođenja udara.

Na kraju, ovi "formalni" udari na Siriju bili su optimalno rješenje za obje države da ublaže tenzije oko situacije s hemijskim oružjem u Doumi. Moskva je zadržala status quo u Siriji, a Washington je formalno ispunio svoje obećanje i zauzeo "principijelnu" poziciju. No, kako da tumačimo užarenu razmjenu prijetnji prije udara?

Priča o mogućoj eskalaciji između SAD-a i Rusije na Bliskom istoku se mnogo razmatra nakon intervencije potonjih u Siriji 2015. godine. Ovogodišnje obraćanje naciji ruskog predsjednika Vladimira Putina pred Federalnom skupštinom je dodatno uozbiljilo situaciju kada je on spomenuo mogućnost "instant odmazde" u slučaju napada na Rusiju. Prijetnje odmazdom su izdate također i prije nego što su snage predvođene SAD-om izvele udare u Siriji. Ruski šef Generalštaba Valerij Gerasimov je rekao kako će Rusija poduzeti "mjere odgovora i na projektile i mjesta njihovog lansiranja" ukoliko životi ruskih trupa budu u opasnosti.

Izrael bombardira, Moskva priča

Ako u obzir uzmemo činjenicu kako je američka administracija barem hipotetički razmotrila scenarij vojne intervencije u Siriji, Moskva nije imala izbora već da blefira o "mjerama odmazde". Kao i prošle godine, ništa se, zapravo, nije desilo nakon udara, a argument za ne poduzimanje nikakve akcije je taj da nije bilo prijetnje ruskim vojnim postrojenjima. Očekivati drugačiju reakciju Moskve bilo bi nesmotreno. Uprkos emotivnim govorima, rusko liderstvo pokušava ne preći liniju i izazvati sukob. Direktna konfrontacija s vojno nadmoćnijom koalicijom predvođenom SAD-om značila bi potpuni poraz za Rusiju u Siriji, a nije zgoreg dodati kako bi to počelo globalni oružani sukob. Stoga nije iznenađujuće da Rusija nije odgovorila ni na višestruke izraelske zračne udare u Siriji.

U proteklih šest mjeseci, Izrael je često napadao sirijsku infrastrukturu i vojne pogone. U septembru su izraelski vojni avioni pogodili centar za razvoj oružja u provinciji Hama, mjesec dana kasnije protivzračnu bateriju kod Damaska, a u decembru skladišta oružja blizu prijestolnice. U januaru i februaru su izraelske zračne snage napale razna sirijska i iranska vojna uporišta u Siriji. Nedavno, 9. aprila, Izrael je bombardirao zračnu bazu T-4 u provinciji Homs, usmrtivši nekoliko iranskih vojnika. Istovremeno, ni u jednom od ovih slučajeva ruski zračni sistemi, uključujući S-300, S-400 i "Pancir" nisu napali izraelske ratne avione. Tako je jasno kako je Rusija izabrala strategiju razgovora, kroz koju se osigurava i ne poduzima nikakve riskantne korake na terenu.

Tako rečeno, iako na terenu nema očite eskalacije, retoričke tenzije ne treba potcjenjivati. Postoji stepen nepredvidivosti u ponašanju aktera na obje strane u proteklim mjesecima, kao i sve veće nepoštivanje međunarodno prihvaćenih normi i procedura. Ovo bi se moglo dokazati opasnim u budućnosti, jer minimizira prostor za pregovore i diplomatske dogovore.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.