Oglasi

Zašto ne brinemo zbog zlostavljanja muslimana?

Antimuslimanska retorika dodatno stigmatizira i ugrožava krhke muslimanske manjine, ali to ne shvatamo ozbiljno.
Zanemaruje se da su muslimani najčešća meta napada ISIL-a, piše Rachel ShabiGetty

Piše: Rachel Shabi

Cifre i dalje rastu, ali čini se da se reakcije na njih ne mijenjaju. Svaki gnusni džihadski teroristički napad u gradovima na Zapadu uzrokuje porast napada na muslimane koji žive u tamošnjim gradovima. Tako se i desilo nakon koordiniranih zločina u Parizu u novembru, kada je ubijeno 130 ljudi.

Prema podacima britanskog javnog servisa TellMama, projekta koji bilježi antimuslimanske napade, fizičke i verbalne, oni su porasli za 275 posto nakon napada u Parizu - a većina njih bila je usmjerena prema ženama. I u Sjedinjenim Američkim Državama su takvi napadi munjevito porasli poslije smrtonosnih napada u Francuskoj, a još i dodatno nakon što je muslimanski par ubio 14 ljudi u San Bernardinu, u Kaliforniji.

U obje zemlje - kao i u drugima - džamije, muslimanske radnje i domovi bili su meta zlostavljanja, dok je bilo primjera verbalnih napada na javnim mjestima, kao što su autobusi i vozovi.

U Londonu je žena s hidžabom prošlog mjeseca navodno gurnuta pred nadolazeći voz. Trudna muslimanska je prošlog mjeseca napadnuta u San Diegu, u Kaliforniji.

Prisutna je zastrašujuća svakodnevna vrsta incidenata u kojima su muslimani verbalno optuživani, napadnuti ili im se prijetilo. Ali naša reakcija na taj niz antimuslimanskih zlostavljanja ne čini se dovoljno ozbiljnom kao što bi trebala biti, s obzirom na ozbiljnost tvrdnji i prouzrokovani opipljivi strah.

Zbog čega je to tako? Muslimanske zajednice s obje strane Atlantskog okeana su male - mnogo manje nego što biste mogli pretpostaviti, s obzirom na svu buku u vezi s navodnim predstojećim islamskim preuzimanjem vlasti ili demografskom vremenskom bombom koja je postala tužna rutina u pojedinim medijima.

Britanski muslimani čine samo tri posto stanovništva, dok muslimani čine manje od jedan posto stanovništva u SAD-u. Tako da, paradoksalno, dok ljudi često smatraju da je muslimansko stanovništvo brojnije nego što to u stvarnosti jeste, te iste zajednice nemaju niti vidljivost niti društvenu težinu da skrenu pažnju na rastuća i sve užasnija zlostavljanja kojima su izloženi.

(Ne)skretanje pažnje

Uzmite Veliku Britaniju za primjer: ko su istaknuti muslimanski komentatori koji konstantno skreću pažnju na tu problematiku u novinskim kolumnama, problematiku koju zatim preuzmu vodeći informativni programi ili postane redovna tema rasprava na TV-u?

Političari, u međuvremenu, ne vide političku dobit u skretanju pažnje na takve probleme; doista, kao što to možemo vidjeti u predsjedničkoj debati američkih republikanaca, operativna pretpostavka među nekim kandidatima je da napadanje muslimana daje dobru osnovu za izbor.

Istovremeno, ti mali procenti stanovništva znače da su male i šanse da im se suprotstavi, čak i samo u stvarnim susretima, većinski negativnim prikazom muslimana u medijima ili stavu koji su tako opasno promaknuli određeni političari.

Britanski kriminolog Imran Awan bio je zasut porukama mržnje i prijetnjama na internetu nakon što je objavio izvještaj o islamofobiji - drugim riječima, njegov rad koji se fokusira na zastrašujuće, mržnjom ispunjeno antimuslimansko zlostavljanje na internetu suočio se s istim takvim zlostavljanjima.

Ukazujući na skorašnju priču s naslovne strane britanskog najpopularnijeg dnevnog lista The Sun, u kojoj se tvrdilo da petina muslimana gaji simpatije prema džihadistima, Awan je rekao da je "senzacionalističko izvještavanje" stvorilo "generalni stav da su muslimani sumnjivi i da nema mogućnosti da budu bilo šta drugo".

Članak The Suna je od tada osporen kao opasno varljiv, a odrekla ga se kompanija koja je provela (pogrešno shvaćenu) anketu na kojoj je tekst zasnovan.

Ali ako se britanski muslimani smatraju nečasnim i opasnim, onda i ne zaslužuju suosjećanje - što umnogome objašnjava očit nedostatak pažnje posvećene zločinima iz mržnje usmjerenim ka tim zajednicama.

'Problem' i žrtva

Ne možete istovremeno biti i "problem" i žrtva. To, usput rečeno, objašnjava problem pogoršan zbog nedostatka medijskog fokusa na činjenicu da su muslimani žrtve terorizma: naposljetku, smrtonosni kult Islamska država Irak i Levant (ISIL) ubija i terorizira uglavnom muslimansko stanovništvo u Iraku i Siriji.

Istovremeno, ako postoji stav da je zajednica "sumnjiva", onda brzo slijedi pretpostavka o krivici. Direktor javnog servisa TellMama Fiyaz Mughal je kazao: "Stalno se ponavlja, posebno na društvenim mrežama, da će muškarci reći da su [muslimani] sami krivi za to."

Počinitelji zločina iz mržnje protiv muslimana su većinom bijelci starosti između 15 i 35 godina.

Ali je tu također riječ o nečemu mnogo dubljem i korozivnijem - o nekoj vrsti hijerarhije straha koja diktira ko "ima pravo" biti uplašen i ko izmišlja probleme ili ko jednostavno ne zaslužuje "našu" zabrinutost.

Dok god je strah od terorizma stvaran faktor na Zapadu, dok god je ta prijetnja jasna mogućnost, taj strah nadvladava svaki drugi. Nema veze što je rizik od napada podjednak za svakog ko živi u Velikoj Britaniji - uključujući i muslimane - čini se da smo odlučili da antimuslimanskim zlostavljanjima nije moguće dati odgovarajuće značenje u takvoj klimi.

To je, bez sumnje, iskustvo Imrana Awana, čiji je izvještaj o islamofobiji objavljen nedugo nakon ubistva britanskog vojnika Leeja Rigbyja, koga su ubila dvojica islamskih ekstremista 2013, kazao je on, izazvao upravo tu reakciju: zašto se fokusiramo na muslimane? Oni nisu žrtva ovdje.

Slično tome, Amanda Rogers s Državnog univerziteta Georgia, čije istraživanje transkulturalnog nasilja uključuje nadzor diskusija na forumima posvećenim tim temama, kaže da je to čest odgovor. "Više od negiranja činjenice da je to problem vidim da ljudi taj problem pokušavaju minimizirati", kazala je. "Tema koja se ponavlja nije to da muslimani izmišljaju stvari nego to da ne trebamo biti zabrinuti za njihova osjećanja kada se već desio 11. septembar ili kada je prioritet naša sigurnost."

Suosjećanje i patnja

Drugim riječima, priča o "nama i njima" u okviru rata protiv terorizma također je dovela do situacije u kojoj se međusobno ponište suosjećanja i patnja. Dakle, možemo to dodati na listu načina na koji je ova priča očito kontraproduktivna, koja potkopava vrijednosti za koje tvrdimo da ih se držimo i koja nagriza naša društva.

Jer, naravno, ne možemo biti selektivni kada je riječ o suosjećanju i empatiji - to je kamen-temeljac svake funkcionalne zajednice ljudi.

I trebalo bi biti očito da je, više od svega, demoniziranje i istovremeno napadanje muslimanskih zajednica spektakularno nekorisno u bilo kojoj borbi protiv radikalizacije i ekstremizma.

A to je dovoljan razlog, pomislili biste, da se taj problem počne shvatati ozbiljno i da se počne rješavati pitanje antimuslimanskog zlostavljanja koje je silovito poraslo u zemljama Zapada - jer je očito da činjenica da muslimanke ostaju u kući zbog straha od uznemiravanja na ulicama jednostavno ne vrijedi kao dovoljno dobar razlog za zabrinutost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.