Oglasi

Zašto Katalonija neće postati nezavisna država

Ovaj politički avanturizam već je donio mnogo štete Španiji, ali i samoj Kataloniji.
Ukoliko svojim političkim odlukama Katalonci budu dali povoda za to, vlasti na državnom nivou mogle bi djelomično, ili u potpunosti, ukinuti katalonsku autonomijuEPA

Iako referendum nije prošao kako je katalonski predsjednik Carles Puigdemont očekivao, on je pokušao iskoristiti policijsku intervenciju tokom sprečavanja referenduma kao povod za unilateralno proglašenje neovisnosti, najavivši da će parlament ove španske regije donijeti takvu odluku unutar 48 sati.

U međuvremenu je pokušao dobiti međunarodnu podršku za svoju deklaraciju, ali u tome nije uspio.

Čak ni njegov rezervni plan, da se dijalog sa centralnom Vladom u Madridu nastavi uz pomoć međunarodne medijacije, nije naišao na podršku. Umjesto toga, samo nekoliko sati prije zasjedanja katalonskog Parlamenta, Puigdemont je dobio poruku od Donald Tuska, predsjednika Evropskog Vijeća, da odustane od usvajanja deklaracije o neovisnosti, jer bi to učinilo dalje pregovore nemogućim, a poziciju Katalonije još nepovoljnijom.

Suočen sa nedostatkom podrške za neovisnost, ne samo na međunarodnom planu, već i unutar same Katalonije, Puigdemont je bio primoran odustati od svoje namjere. Istovremeno, prinuđen je nastaviti zagovarati ideju o neovisnosti jer je visoko podigao očekivanja katalonskih separatista.

Drugi razlog za zadržavanje pitanja neovisnosti unutar javnog političkog diskursa je činjenica da se Puigedemont, skupa sa organizatorima referenduma, suočava sa optužbama za djelovanje protiv ustavnog poretka Španije što može rezultirati višegodišnjim zatvorskim kaznama.

Istrajavanjem na zahtjevu za neovisnošću Puigedemont pokušava osigurati tzv. političku polugu kako bi mogao ponuditi ustupke u zamjenu za povlačenje optužnice. Posljednjim potezima katalonski predsjednik je znatno smanjio svoj politički manevarski prostor i doveo se u nezavidan položaj.

Ovaj politički avanturizam već je donio mnogo štete Španiji, ali i samoj Kataloniji. Poruka koja je posljednjih dana poslana potencijalnim investitorima sigurno će ih natjerati da dva puta razmisle prije nego odluče svoj kapital usmjeriti u tom pravcu. Mnoge kompanije su, prema pisanju španskih medija, već odlučile premjestiti svoja sjedišta iz Barcelone u Madrid.

Broj turista u narednom periodu će biti znatno manji od očekivanog i taj će se trend nastaviti sve dok je na snazi politički narativ koji generira nesigurnost.

Demokratsko pravo ili politički avanturizam

Motivi koji mobiliziraju Katalonce u želji za nezavisnošću uglavnom su vezani za ekonomska i identitetska pitanja. Katalonija je jedna od najrazvijenijih i najbogatijih španskih regija koja generira jednu petinu ukupne španske ekonomije. Međutim, Katalonci tvrde da vlast na državnom nivou uzima od Katalonije mnogo više novca nego što ga vraća. Prema nekim procjenama radi se o nekoliko milijardi eura na godišnjem nivou.

Što se tiče identitetskih pitanja, Katalonci sebe vide kao samosvjesnu naciju sa demokratskim pravom na samoopredjeljenje. Ova se pitanja međutim, mogu problematizirati po mnogim aspektima, prije svega na osnovu historijske činjenice da Katalonija nikada nije postojala kao država, a s obzirom da sam pojam nacije obavezno stoji u korelaciji sa državom, tako je sa stanovišta međunarodnog prava diskutabilno da li katalonski narod sebe uopće može nazivati nacijom.

S druge strane, čak ni najstrastveniji katalonski nacionalisti nisu u stanju nacrtati granice te države, s obzirom da se katalonski jezik koristi i u dijelu južne Francuske, a upravo je katalonski jezik bazična determinanta katalonske nacije.

Katalonski nacionalisti nemaju realnih izgleda da svoje želje sprovedu u stvarnost. Nemaju historijskih, pravnih, niti bilo kojih drugih ozbiljnih utemeljenja za svoje zahtjeve. Sa stanovišta međunarodnog prava zahtjevi za nezavisnošću mogu biti podržani u slučaju masovne opresije i diskriminacije, kršenja ljudskih prava, kolonijalizma ili strane invazije. Katalonija u tom smislu nije okupirana, kolonizirana, niti su njeni građani diskriminirani od španskih vlasti.

Naprotiv, Katalonija ima vjerovatno veći stepen autonomije nego bilo koja druga regija u Evropi. Katalonski jezik je zvanični jezik koji se koristi u školskim ustanovama i administraciji. Katalonci imaju vlastitu Vladu, Parlament, kao i visoku finansijsku neovisnost.

Sa pravnog stanovišta, Španija ima odlučujuće snažan argument a to je referendum iz 1978. godine, kojeg je gotovo jednoglasno podržala i Katalonija, čime je ozvaničen koncept „nedjeljivog jedinstva“ španske nacije kao suverene cjeline. Španske regije i pokrajine ne mogu unilateralno odlučivati o pitanju državnog suvereniteta, već samo španska nacija u cjelini.

Gubitak autonomije

U hipotetičkom scenariju, da Katalonija jednostrano proglasi neovisnost, time ne bi postigla svoj politički cilj, jer se ta neovisnost ne bi mogla konzumirati u stvarnom životu. U tom slučaju,  uslijedila bi oštra reakcija španskih vlasti koje bi mobilizirale sve raspoložive policijske i vojne kapacitete da osiguraju državni teritorijalni integritet i ustavni poredak.

Katalonski separatisti nemaju logističkih, tehničkih, ni ljudskih kapaciteta da se tome suprotstave. Nemaju niti jednog potentnog vanjskog saveznika koji bi politički podržao njihovu državu, niti u tome mogu računati na bezrezervnu podršku katalonskih građana koji nisu jedinstveni u stavu da visoki stepen autonomije treba riskirati borbom za neovisnost, koja bi nosila žrtve.

S druge strane, takav politički avanturizam Kataloniju bi mogao koštati mnogo. Mogla bi ostati bez onoga na čemu joj zavide mnoge evropske autonomije, a to je visok životni standard, znatno veći od evropskog prosjeka, status katalonskog jezika koji je zvanični jezik u toj pokrajini, izuzetno visoka finansijska autonomija, visok stepen sudske i zakonodavne autonomije na regionalnom nivou...

Ukoliko svojim političkim odlukama Katalonci budu dali povoda za to, vlasti na državnom nivou mogle bi djelomično, ili u potpunosti, ukinuti katalonsku autonomiju ukoliko djeluje protiv jedinstva španske nacije, a to im omogućava važeći Ustav. Španija bi, u tom slučaju, vjerovatno imala i podršku značajnog dijela međunarodne zajednice, posebno velikih evropskih zemalja.

Na osnovu ove kratke analize, koja je neizbježno morala sadržavati i neka pretjerana pojednostavljenja, jasno je da katalonski separatisti neće krenuti putem proglašenja neovisnosti, ali će sigurno nastaviti da eksploatiraju identitetsko pitanje kako bi razvijali i održavali vlastite političke karijere bez obzira na štetu koju time nanose građanima.

Što se tiče pak, odnosa političke Barcelone i političkog Madrida, taj diskurs će se morati vratiti sa ulica u okvire političkog dijaloga. Za to će trebati mnogo vremena i mnogo političke mudrosti, ali upravo taj pragmatizam je izveo Evropu iz vjekovnih sukoba i na njemu počiva ideja Evropske Unije.

Vjerovatno će isti taj pragmatizam utjecati da racio nadvlada nacionalne osjećaje i tako pomoći Španiji da nađe put ka političkoj stabilnosti čije će benefite osjećati svi njeni građani, i oni u Kataloniji naravno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.