Zašto je Plenković otvorio najmanje tri fronta?

Premijer Andrej Plenković, ujedno i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), raspolagao je do četvrtka, 27. travnja, stabilnom parlamentarnom podrškom za svoju Vladu: od 151 zastupnika u Saboru, njih 88 podržavalo je Plenkovićevu Vladu. Tog četvrtka premijer je smijenio četvoricu ministara iz Mosta nezavisnih lista, svog glavnog koalicijskog partnera, što je dovelo do raskidanja koalicije i pada na 73 ruke u parlamentu, a to su tri glasa manje od potrebne većine.

Sedam dana kasnije, 4. svibnja, Plenković i njegovi parlamentarni operativci jedva su uspjeli osigurati da opozicija ne dođe do 76 glasova potrebnih za opoziv ministra financija Zdravka Marića, izvršnog direktora za strategiju i tržište kapitala u Agrokoru od 2012. do 2016. godine. Zbog Marića je Plenković i smijenio onu četvoricu Mostovih ministara. Opozicija predvođena Socijaldemokratskom partijom (SDP) bila je pokrenula inicijativu za opoziv Marića zbog njegovog sukoba interesa i izuzimanja od donošenja odluka povezanih s Agrokorom, a to je prilično komplicirano u situaciji kad je Vlada donijela specijalni zakon koji se odnosi samo na Agrokor.

Mostovi ministri su smijenjeni, nakon čega je raskinuta koalicija, zato što su na sjednici Vlade podigli ruku za to da Marić prestane biti ministar. Premijer je smijenio Mostove ministre s infantilnim objašnjenjem da u njegovoj Vladi ne mogu sjediti ljudi koji nisu lojalni svome kolegi. Rezultat glasanja o Mariću u Saboru bio je 75 prema 75, jer jedan zastupnik nije glasao. To je bilo dovoljno da ministar financija ostane na svom položaju, ali takav ishod – osim u strogo proceduralnom smislu – teško da se može nazvati pobjedom. Plenković je, unatoč tome, proglasio pobjedu.

Ruke iz 18 različitih političkih opcija

Dan nakon toga, 5. svibnja, Plenković je jedva uspio skupiti 76 glasova iz 18 različitih političkih opcija za izbor Gordana Jandrokovića za predsjednika Sabora, nakon što je predsjednik Mosta Božo Petrov, voljom većine zastupnika, morao otići s te funkcije. Nakon što je Jandroković izabran, proglašena je pauza u zasjedanju do okončanja lokalnih izbora, a to znači da će se parlamentarni zastupnici opet okupiti tek poslije 4. lipnja, kad bi premijer trebao doći u Sabor s imenima četiriju novih ministara umjesto onih Mostovih i dobiti za njih potporu najmanje 76 poslanika.

U oba slučaja – i za sprječavanje opoziva Marića i za instaliranje Jandrokovića – presudan je bio glas Tomislava Sauche, donedavnog SDP-ovog zastupnika i predstojnika Ureda predsjednika Vlade dok je na toj funkciji bio Zoran Milanović (2011. – 2015.). Sauchu je Državno odvjetništvo nedavno osumnjičilo da je, zajedno sa svojom tajnicom u Vladi, od kraja 2013. do kraja 2015. godine krao državni novac tako što je organizirao potpisivanje fiktivnih putnih naloga i isplaćivanje stvarnih dnevnica za ta izmišljena službena putovanja: počinjena je šteta veća od 70 tisuća eura. I dok se u tom slučaju čeka podizanje optužnice, psihički labilni Saucha priklonio se HDZ-u, premda je prije nepunih mjesec dana potpisao zahtjev za opozivom ministra Marića. Tužno i ružno.

Istog tog petka, 5. svibnja, kad su svi pomislili da je drama privremeno završena i da HDZ, u tehničkom i proceduralnom pogledu, može biti miran idućih mjesec dana, u večernjim satima stigla je vijest da se ime Zlatka Hasanbegovića, HDZ-ovog saborskog zastupnika i člana Predsjedništva HDZ-a, nalazi na drugom mjestu skupštinske liste Brune Esih, nezavisne desničarske kandidatkinje za gradonačelnicu Zagreba. Esih je, također, zastupnica u Saboru izabrana na listi HDZ-a, ali nije članica HDZ-a: glasala je protiv opoziva ministra Marića, ali nije digla ruku za izbor Jandrokovića za šefa parlamenta. Hasanbegović je glasao i protiv opoziva Marića i za izbor Jandrokovića. Na listi Brune Esih nalazi se i umirovljeni general Željko Glasnović, također nezavisni saborski zastupnik, koji nije htio glasati ni za ni protiv ministra Marića, a podržao je Jandrokovića jer mu je premijer Plenković za tu uslugu potpisao da će, između ostalog, Vlada isplatiti „zaostatke mirovina pripadnicima HVO-a“, što bi, prema procjenama upućenih, državu moglo koštati oko 150 milijuna eura.

Mjesto Hasanbegovića u političkim kombinacijama

S obzirom da se našao na listi za Gradsku skupštinu Zagreba, listi koja nije HDZ-ova, Hasanbegović bi po automatizmu morao biti izbačen iz HDZ-a. To će onda u narednim tjednima prije prvog (21. svibnja) i drugog kruga lokalnih izbora (4. lipnja) otvoriti prostor Mostu i ostatku opozicije da tvrde da Plenkovićeva Vlada praktično nema podršku parlamentarne većine, jer bez Hasanbegovića nema potrebnih 76 glasova, a premijer će priliku za opovrgavanje tih tvrdnji imati tek za mjesec dana, kad dođe u Sabor po podršku za nove ministre. Dotad će i on i njegova Vlada lebdjeti između formalno važeće potvrde o postojanju većine u parlamentu i objektivnog stanja da ta većina ne postoji.

Jasno je da je Plenković obranom, realno neobranjivog, ministra Marića istovremeno otvorio najmanje dvije fronte: onu prema Mostu i onu prema radikalno desnim oponentima u svojoj stranci, ali i prema izvanparlamentarnoj i izvanstranačkoj konzervativnoj i protumanjinski raspoloženoj desnici naslonjenoj na klerikalne krugove. Jasno je, također, da će, poslije lokalnih izbora, Plenković pokušati složiti čvršću saborsku većinu tako što će ući u koaliciju s lijevo-liberalnim strankama – Hrvatskom narodnom strankom (HNS) i Istarskim demokratski saborom (IDS). Ove dvije partije u parlamentu imaju ukupno dvanaest zastupnika, ali je pitanje hoće li se usuditi sklopiti savez s HDZ-om zato što biračko tijelo tih partija nikad nije bilo nimalo sklono HDZ-u, niti birači HDZ-a mogu smisliti HNS i IDS. Osim toga, kako će HNS i IDS moći podržati Vladu u kojoj sjedi ministar Marić, za čiji su opoziv glasali u Saboru?

Front prema opoziciji

I još je jasno da je Plenkoviću najmanji problem treća otvorena fronta: ona prema opoziciji. Situacija u opoziciji, ponajprije u najvećoj opozicijskoj stranci – SDP-u, zapravo radi u Plenkovićevu korist, jer je među sadašnjim opozicijskim zastupnicima mnogo onih kojima nikako nisu u interesu izvanredni parlamentarni izbori: znaju da ih ne bi bilo na novim stranačkim izbornim listama, a ako bi ih i bilo, teško da bi se našli na pozicijama koje garantiraju ulazak u Sabor. Opravdani strah od izbora vlada i među većinom sadašnjih nezavisnih parlamentaraca. Takva situacija Plenkoviću daje kakvo-takvo jamstvo da će, ako se i ne bude mogao dogovoriti s HNS-om i IDS-om, moći održavati kakvu-takvu većinu, premda će se raditi o nestabilnoj većini i o polufunkcionalnoj Vladi.

Ono što je i dalje sasvim nejasno jest to zašto je Andrej Plenković izabrao da se, bez osigurane nove stabilne većine, obračuna s Mostom tri tjedna prije lokalnih izbora, čime je toj političkoj platformi dao vjetar u jedra, i zašto je za obračun izabrao baš obranu ministra Marića, čovjeka čiji odlazak iz Vlade, prema anketama, traži oko 60 posto građana, čime je, također, Mostu i drugima dao temu za efektno predizborno poentiranje. Zašto je Plenković odlučio svoju političku sudbinu u tolikoj mjeri vezati uz Zdravka Marića i slučaj Agrokor, kad je potpuno neizvjesno kako će se razvijati Agrokorova drama i kad velika većina građana Hrvatske vidi negativca u Ivici Todoriću? Odgovor na to pitanje zna samo Plenković, a dosad ga nije ponudio hrvatskoj javnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera