Zašto je Kašmir zaboravljen?

„Šta govore o jungu [ratu] tamo? Izgleda li kao da će se desiti?“ Danima nam već naše porodice u Kašmiru postavljaju ista pitanja, nadajući se da ćemo ovdje u New Delhiju imati neke odgovore.

Nesigurnost i strah zavladali su našom domaćom regijom 14. februara, kada je samoubilački napad u distriktu Pulwama u indijskom Kašmiru ubio više od 40 indijskih vojnika. Nas su brzo i kolektivno odbacili kao nacionalne izdajice, maltretirali su nas i napadali širom indijskih gradova. Indijski mediji i političke elite pozvale su na „osvetu“ i počele udarati u bubnjeve rata.

Indijska Vlada je nametnula policijski sat, smanjila brzinu interneta i rasporedila više vojnika u Kašmir. Policija i sigurnosne agencije su izveli stotine noćnih racija, hapseći političke lidere i aktiviste. Jamaat-e-Islami, politička i vjerska organizacija je zabranjena.

U međuvremenu je indijska vojska stavljena na visoku uzbunu i racije su pokrenute na mete u Pakistanu, što je ubrzalo pakistanski odgovor. Teško granatiranje duž kontrolne linije (LoC) koja razdvaja indijski od pakistanskog Kašmira je počelo.

Mnogi Kašmirci su bili prisiljeni da pobjegnu, a drugi su počeli praviti zalihe hrane i drugih osnovnih potrepština, strahujući od eskalacije. Veliki crveni križevi su nacrtani na krovovima bolnica u nadi da ih borbeni avioni koji konstantno kruže iznad njih neće pogoditi.

Mogućnost rata

Kašmirski narod, koji je već preživio decenije svakodnevne agresije protiv svojih tijela, domova, psihe i uspomena, sada se suočava sa stvarnom mogućnošću punog rata.

U ovakvim okolnostima su nas porodice zvale i slale nam poruke iz udaljenih krajeva, nadajući se da će čuti od nas neke umirujuće riječi. Svaki dan prepričavaju kako noći provode brojeći avione na nebu. Svaki dan se pitamo trebamo li ići kući i suočiti se s ratom zajedno s našim voljenim.

U međuvremenu, naslovi o indijsko-pakistanskoj „konfrontaciji“, „eskalaciji“ i „neminovnom ratu“ dominiraju lokalnim i međunarodnim medijima. Informativni portali su pratili svaki detalj indijskih i pakistanskih vojnih akcija, napada i kontranapada, zahtjeva i kontrazahtjeva. Reporteri su dokumentovali svaku izjavu, svaki novi razvoj. Stručnjaci su secirali svaki aspekt sukoba – od ratnih sposobnosti do strukture vojske, do oružja i od vojnih strategija do geopolitičkih stvarnosti.

Pa ipak, negdje u svoj ovoj buci o sukobu i ratu, jednostavna činjenica je izostavljena: da je Kašmir mjesto gdje se sve ove bitke odvijaju.

Kašmirsko pitanje i muke kašmirskog naroda su nekako smatrane irelevantnim, iako trenutni sukob između Indije i Pakistana se upravo tiče ove sporne regije.

Kada međunarodni mediji govore o historiji indijsko-pakistanskog antagonizma, ne priznaju činjenicu da su Kašmirci ponijeli teret tog. Kada indijski mediji govore o „terorizmu“, ne spominju činjenicu da je Kašmir jedna od najmilitariziranijih zona na svijetu.

Ljudski štitovi

Postojala je određena ironija u pozivima indijskih zvaničnika i javnih ličnosti koji pozivaju Pakistan da poštuje Ženevsku konvenciju u postupanju prema zarobljenom indijskom pilotu. U Kašmiru, Indija nije uspjela primijeniti ne samo Ženevsku konvenciju, već i dosta međunarodnog zakona kada o tome pričamo. Kašmirce i dalje zatvaraju po političkim optužnicama i koriste ih kao ljudske štitove, dok rezolucija Ujedinjenih Naroda koja daje ovlaštenje za referendum o samoopredjeljenju tek treba da se provede u Kašmiru.

Trenutni antiratni aktivizam u Indiji ograničen je na male demonstracije i objave na društvenim mrežama sa hashtagom #NoToWar. Očiti problem ponovo se igrnoriše. Niko ne priča o tome šta bi istinski mir zapravo obuhvatao.

Dominantni narativi koje propagiraju indijska država i vodeći mediji prigušuju kašmirske glasove. U ovom trenutku, važno je čuti njih kako govore i pričaju svoje priče o ratu. Ubistva, mučenje, prisilni nestanci, seksualno nasilje, masivno osljepljavanje kroz upotrebu sačmarice, i svakodnevno maltretiranje u Kašmiru ne može biti sakriveno pod tepih i ignorisano. Ovo nasilje treba biti učinjeno vidljivim jer će nastavljanje ili eksaliranje trenutne sigurnosne politike indijske vlade će samo rezultirati katastrofom.

Indijci moraju shvatiti da neće biti mira dok kašmirsko pitanje ne bude riješeno. Ako zaista žele da „ne bude rata“, onda moraju lobirati prije svega za demilitarizaciju Kašmira. A ako žele da se poštuje međunarodni zakon, trebaju i oni tako raditi i održati referendum koji je ovlastio UN. Kašmircima treba biti omogućeno da odluče o svojoj sudbini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera