Zašto da se penjemo na Mont Everest?

Kada su Edmund Hillary i Tenzing Norgay 1953. postali prvi ljudi koji su se popeli na Mont Everest, imao sam sedam godina. U to vrijeme sam bio udubljen u priče o ovom epskom usponu. Činilo se to kao postignuće za cijeli ljudski rod, kao dospijeće na Južni pol. Hoće li biti još preostalih granica, pitao samo se, dok ja odrastem?

Fotografija južnog vrha Everesta vratila mi je ove uspomene. Ali kako je to drugačiji Everest! Sjajna izolacija vrha svijeta je nestala. Umjesto tog, tamo je dugi niz penjača koji čekaju na svoj red da kratko stoje na vrhu.

Nije teško vidjeti zašto. Kako ekspediciona kompanija Seven Summit Trek reklamira: „Ako želite iskusiti kako je boraviti na najvišoj tačci na planeti i imate snažno ekonomsko zaleđe da nadoknadite svoju poodmaklu dob i strah od rizika možete se prijaviti za VVIP ekspedicionu uslugu Mont Everest.“ Potrebno vam je „snažno ekonomsko zaleđe“ jer će vas to koštati 130.000 dolara. Ima i manje skupih načina da se popnete na Everest, ali svi počinju sa iznosom od 11.000 dolara koju nepalska vlada naplaćuje za dozvolu.

Ne bismo se trebali protiviti što vlada siromašne države traži prihod od bogatih stranih penjača. Ali čak i uz najbolju podršku koju novac može kupiti, u rijetkom zraku na visini od preko 8.000 metara, ljudi umiru – 12 osoba samo u 2019. Na planini je još najmanje 200 tijela, neka u provalijama, a druga zakopana u snježnim lavinama. Pa ipak, druga su opisana kao „uobičajeni prizori na putu do vrha Everesta“.

Nedostatak pomoći

Ranije se podrazumijevalo da će, ako je penjač u opasnosti, drugi priteći u pomoć, sve i ako to znači odustajanje od njihovih planova. Nije više tako. U 2006. se pisalo o tome kako se David Sharp, koji je odabrao da se penje na Mont Everest bez podrške šerpasa, postepeno nasmrt smrznuo dok je oko 40 penjača prošlo pored njega na svom putu do vrha. Za Edmunda Hillaryja to je „užasavajuće“. Kasniji izvještaji su sugerisali da većina od 40 penjača nije primijetila Sharpa ili je bila nesvjesna da mu treba pomoć. Ali neki penjači, kao što je Australijanac Brad Horn, bili su sasvim eksplicitni rekavši da su na planini samo da dođu do vrha i da se neće zaustavljati kako bi nekome pomogli dok ne postignu taj cilj.

Upotrijebio sam primjer spašavanja djeteta koje se utapalo u plitkom bazenu da istražim pitanja o našoj obavezi da spašavamo živote stranaca. Kada pitam studente da li bi zagazili u plitki bazen da spase dijete od utapanja, sve i ako bi pri tom uništili svoje omiljene i najskuplje cipele, kažu mi da ne možete porediti dječiji život s parom cipela, i da bi, naravno, spasili dijete. Šta ako je jedini način da spasite dijete od udara zahuktalog voza koji bi ga ubio da isti preusmjerite u sporedni kolosijek gdje će uništiti vašu najdragocjeniju imovinu, stari Bugatti u koji ste uložili većinu svoje ušteđevine? Nema veze, većina i dalje kaže, morate spasiti dijete.

Ako je tako, zašto onda penjanje na Mont Everest omogućava osobi da se suzdrži od spašavanja života kolege penjača? Je li to zato što, kako Horn kaže, braneći svoj stav, „Svako zna koji je rizik“? To može biti tačno, ali, kako je Immanuel Kant rekao, naša obaveza da pomognemo strancima utemeljena je u našoj želji da se nama pomogne u nevolji. Stoga, ne možemo željeti, kao univerzalni zakon, da ljudi prolaze pored stranaca u nevolji. Horn bi trebao odgovoriti da bi, u slučaju da je njemu trebala pomoć, drugi penjači imali opravdanje da ga ostave da umre dok se oni nastavljaju penjati ka vrhu.

Cijena ekspedicije

U svakom slučaju, sve i ako imate dovoljno sreće da stignete do vrha Everesta bez da prođete pored penjača u nevolji, i dalje birate da stignete do vrha umjesto da spasite život. To je zato što je cijena same ekspedicije dovoljna da spasi živote nekoliko ljudi, ukoliko bi bila donirana humanitarnoj organizaciji.

Uživam u pješačenju i boravku na divljim mjestima. Volim pohode koji me dovedu do vrha, posebno onog s pogledom. Tako da mogu razumjeti zašto se Hillary želio popeti na Mont Everest. Ali teško mi je razumjeti zašto bi neko to vidio kao vrijedan cilj danas. Nije potrebna velika planinarska vještina, i daleko je od iskustva divljine. Arnold Coster, holandski planinar koji organizuje ture na Everest, kaže da većinu njegovih klijenata čine lovci na trofeje a ne planinari. Tim Macartney-Snape, koji se popeo na Everest 1984. kaže da su današnji penjači „više zainteresovani da o tome govore na koktel zabavi nego da zaista budu na planini. To je pitanje prestiža.“

Ako je tako, možemo samo sa žaljenjem konstatovati da nas želja za prestižom navodi da postavimo ciljeve koji uključuju besmislene ili čak štetne aktivnosti, prije nego ciljeve koji imaju vrijednost nevezano za prestiž, kao što je pomaganje unesrećenima i rad na tome da svijet učinimo boljim mjestom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate