Zašto će Trumpova strategija protiv Irana propasti

Dvije imperijalne sile, SSSR i Velika Britanija su 1941. godine zaprijetile Iranu invazijom iako je ova država zvanično proglasila neutralnost u sukobu. Iako je iransko vodstvo shvatilo težinu situacije, odbilo je podleći pod sovjetsko-britanskim ultimatumom. Za njih je otpor i vojni poraz bio prihvatljiviji od „izdaje i kapitulacije“.

Brojno i tehnički nadmoćne, sovjetske i sile britanske imperije brzo su porazile iransku vojsku i okupirale državu na nekoliko godina. Iako je bio jako oslabljen, Teheran je nastavio borbu za suverenitet i godinu nakon okončanja rata, uspio ga je povratiti jer su okupatori bili primorani na povlačenje.

Ovo, uz mnoge druge epizode iz iranske moderne historije, pokazuje kako je otpor osnovni aspekt iranske političke kulture i uvijek je bio pogonska sila u njegovoj vanjskoj politici. Danas, kada se država suočava sa novom prijetnjom suverenitetu, vodit će se upravo tim principom.

Zapravo, otpor je bitniji političkom karakteru Islamske Republike nego vladama koje je vode. To, zajedno sa brojnim drugim faktorima, garantira konačni neuspjeh američkih pokušaja da Iranci kapituliraju.

Zašto pritisak ne djeluje

Trumpova administracija je u aprilu objavila kako će neće obnoviti izuzimanje od sankcija državama koje kupuju iransku naftu i zaprijetila kaznenim mjerama onima koji prekrše stroge sankcije koje su nametnute. Od tada, administracija je pojačala svoje prijetnje i neprijateljsku retoriku nastavivši svoju kampanju „maksimalnog pritiska“.

Premisa ove strategije je to da će, suočenoj sa egzistencijalnom prijetnjom, Islamskoj Republici biti najvažnije preživljavanje. Guranje iranske ekonomije na ivicu trebalo bi nagnati Irance da se pobune protiv vlasti i primoraju Islamsku Republiku na „pragmatično djelovanje“ – barem se tako tvrdi.

Washington se nada da bi ova strategija izmorila Teheran i natjerala ga da dođe za pregovarački stol pod američkim uvjerima. No, mogao bi biti jako puno razočaran.

Iako Trumpova administracija očekuje da će „maksimalni pritisak“ Iranu ostaviti samo kapitulaciju kao izbor, skoro jednoglasni konsenzus u državi je to da će Iranci, bez obzira na sve, pružiti otpor.

Vodstvo Islamske Republike uspjelo je uvjeriti iransku javnost kako bi bilo kakvo ustupanje SAD-u značilo predaju. Odgovorili su na prijetnje Trumpove administracije retorikom neposluha i do sada im je to radilo.

Iako Iranci pate zbog ekonomske krize, američka strategija „maksimalnog pritiska“ ih tjera da se okupe pod državnom zastavom, a ne da pokušaju „oboriti režim“. Ovo nije samo zbog toga što je otpor jako visoka kulturalna vrijednost, već i zbog toga što iranski lideri dobijaju na legitimnosti tako što se odupiru stranim pritiscima.

I ako išta govore protekle četiri decenije, to je da Islamska Republika nikad neće mijenjati legitimni otpor za pregovore sa neprijateljskom silom. Zbog toga se najmanje šanse daju opciji da će strategija „maksimalnog pritiska“ nagnati Teheran da pregovara pod jednostranim Trumpovim uvjetima.

Istovremeno, Iran neće ostati pasivan pod sve većim pritiskom SAD-a. On ima kapacitet da utječe na glavni prioritet Washingtona u regiji – cijene nafte – bez puno muke i napora i to može uraditi bez izazivanja vojnog sukoba. Može koristiti mrežu prijatelja i saveznika u regiji i dalje kako bi poremetio proizvodnju i svjetsku trgovinu naftom.

Dodatno, iranska saradnja sa Evropskom unijom na nekoliko frontova također može biti pogođena. Iranske vlasti bi mogle samo na papiru poštivati sporazume sa EU, ali ne i u praksi. To bi moglo dovesti do novog vala migracija ka evropskim granicama ili značajan porast šverca narkotika.

Rat koji SAD ne može završiti

Ako se Washington odluči za rat, teško je zamisliti kako će natjerati Iran da klekne. Postoje najmanje tri velika izazova pred SAD-om kako bi došao do toga.

Prvi je taj da bi američki globalni rivali Kina i Rusija vjerovatno podržali iranski otpor, premda nezvanično. Obje države nervira američko djelovanje u Aziji i trgovinski ratovi koje Trump vodi; sukob sa Iranom bio bi prilika da ove svjetske sile uzvrate udarac SAD-u.

Očito, ni Kina ni Rusija se ne bi borile uz Iran ali držanje partnera na površini im je od strateške važnosti. Obje imaju interesa u zaustavljanju i izmoravanju Trumpa u sukobu sa Teheranom kako one ne bi imale nerede blizu svojih granica. Pored vojne i finansijske podrške, ove države bi mogle dati Iranu političku podršku u Vijeću sigurnosti UN-a.

Drugo, ako bi Trump započeo rat, našao bi se pod daleko većom međunarodnom izolacijom od one do koje su mu njegove mjere dovele. Danas, Iran ima više moralno uporište zbog svog strateškog strpljenja i posvećenosti nuklearnom sporazumom, dok međunarodna zajednica nastavlja odbacivati agresivne Trumpove stavove. Državni tajnik Mike Pompeo je uvidio granice američke mekane sile, naročito tokom nedavnih posjeta Evropi gdje je imao hladnu dobrodošlicu i kritike američke politike prema Iranu.

Trump možda računa na poziciju američkog lidera svijeta – da će, kad SAD djeluje, ostali uraditi isto. Ali, napuštanje međunarodnih dogovora i sporazuma je jedno, a rat je drugo. Po svemu sudeći, ako SAD izabere da započne sukob, to će morati bez treadicionalnih saveznika. Njegovi regionalni partneri – Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Izrael – mogli bi se pokazati više od problema nego od pomoći jer bi remetili američke ratne planove svojim vlastitim interesima.

Treće, rat sa Iranom bi skoro sigurno bio daleko veća katastrofa od rata u Iraku. Sad SAD nije svjestan puno potencijala iranske vojske. Pošto je dugo bio izoliran sa zapadnih tržišta naoružanja, Iran je razvio vlastitu namjensku industriju čiji su kapaciteti i dalje nepoznati vanjskom svijetu. To bi sigurno potkopalo američke planove u pripremama rata.

Iako je iranska vojska inferiorna u odnosu na američku, daleko je jača od one koju je imao Saddam Hussein i koja je razbijena 2003. godine za nekoliko sedmica. Iranske snage su daleko bolje pripremljene, više ideološki posvećene i značajno brojnije. To, uz iransku planinsku konfiguraciju terena, garantira superiornost iranskih snaga u odnosu sa bilo kojom napadačkom silom.

Evropska unija prva na udaru

Trenutno je potpuna američka kopnena ofanziva malo vjerovatna, kada se uzmu u obzir debakli u Afganistanu i Iraku; zračna kampanja ne bi prošla bez odgovora.

Iran je sposoban pogoditi američke baze u okolini i poremetiti rute slanja nafte, a njegovi saveznici i prijatelji mogu stati protiv američkih strateških interesa i partnera. Washington riskira da se upusti u sukob koji ne bi mogao okončati.

Stoga, bez obzira koji put SAD odabere – nastavak sa strategijom maksimalnog pritiska ili eksalacija i početak sukoba – na kraju mu prijeti neuspjeh. Sa druge strane, Teheran je sve bliže okončanja sa diplomatijom.

Već postoje znakovi da poseže za alternativnim strategijama i EU će to prva osjetiti.

Još postoje strane koje su spremne posredovati između Teherana i Washingtona. Ostaje nada da će uspjeti u de-eskalaciji situacije i sprečavanju sukoba. Još nije kasno da SAD i Iran na miran način rješe svoje probleme.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera