Zarifova ostavka – objava koja je potresla Islamsku Republiku

Ostavka iranskog ministra vanjskih poslova Mohammada Javada Zarifa mnoge je iznenadila. “Toplo se izvinjavam zbog svoje nesposobnosti da nastavim služiti [naciji] i za sve greške i nemare tokom perioda služenja”, napisao je on u objavi na svom oficijelnom profilu na Instagramu. Kratko pismo ostavke je postavljeno tokom noći, kao da namjerno želi otežati predsjedniku Hassanu Rouhaniju da je odbaci prije nego što se vijesti uključe i tako mu predstave svršen čin.

“Nadam se da će moja ostavka djelovati kao iskra za povratak Ministarstva vanjskih poslova do svoje ovlaštene pozicije u [donošenju odluka u iranskim] vanjskopolitičkim odnosima”, Zarif je rekao kolegama i lokalnim novinarima naredno jutro. Rouhani je očekivano odbio ostavku, ali to vjerovatno neće spasiti njegovu Vladu od produbljujuće krize u koju je zapala. Sve i ako se Zarif odabere vratiti, neće imati isti autoritet koji je ranije imao pod prvom Rouhanijevom administracijom i sreća trenutne vlade se sigurno neće popraviti.

Duboke pukotine i oštro političko rivalstvo u iranskim hodnicima moći doveli su do porasta paralelnih struktura, koje potkopavaju iranske izabrane zvaničnike i njihovu političku moć. Zarifova ostavka je simptom veće bolesti koja je trenutno pogodila Islamsku Republiku.

Probudile se paralelne strukture moći

Okidač za iznenadnu ostavku navodno je bilo isključenje ministra vanjskih poslova iz važnog sastanka sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom, održanom u Teheranu tokom njegove iznenadne posjete 25. februara. Ovo je vjerovatno bila kap koja je prelila čašu i gurnula inače strpljivog i iskusnog diplomatu u ishitrenu odluku. Zarif je navodno otvorio temu ostavke s predsjednikom mnogo puta u prošlosti, jer je autoritet njegovog ministarstva sve više napadan i potkopavan.

Gholamali Jafarzadeh, zamjenik šefa nezavisne frakcije u iranskom Parlamentu, pripisao je Zarifovu ostavku “desecima paralelnih putovanja i dogovora” državnih zvaničnika “bez ikakve koordinacije” s Ministarstvom vanjskih poslova. Tokom prošle godine iranski zvaničnici bliski vrhovnom vođi organizirali su radne posjete nizu država koje su ključne za iransku vanjsku politiku. Specijalni savjetnik vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija za međunarodna pitanja Ali Akbar Velayati putovao je u Damask u aprilu i u Moskvu u julu prošle godine da koordinira teheransku sirijsku politiku s partnerima.

Nekoliko mjeseci kasnije, u novembru, Khameneijev pomoćnik Kamal Kharrazi, koji je također šef Iranskog strateškog Vijeća za vanjskopolitičke odnose, posjetio je Evropu da održi razgovore o mjerama Evropske unije da se omogući trgovina s Teheranom nakon ponovnog nametanja američkih sankcija. Izgleda da su ove posjete i pregovori provedeni nezavisno od Ministarstva vanjskih poslova i da su u praksi omogućile vrhovnom vođi da ojača svoju kontrolu nad ključnim vanjskopolitičkim portfolijima, zaobilazeći Zarifov autoritet i nastojanja.

Veliko uznemirenje za Zarifovo ministarstvo

U isto vrijeme, iranske sigurnosne agencije su nastavile sa svojim visoko problematičnim subverzivnim poslovima u inozemstvu, koji su potkopavali nastojanja iranskih diplomata da suzbiju posljedice propadanja iranskog sporazuma i poprave imidž ove države. Možda najviše od svih njih situaciju remete neuspjeli pokušaji ubistava i bombaških napada otkriveni u Francuskoj i Danskoj i pripisani iranskim obavještajnim službama. Ova otkrića su poljuljala povjerenje među evropskim silama u iranske mirne namjere – u čije vraćanje su Zarif i njegov tim uložili mnogo truda – i u konačnici su dovela do nametanja sankcija Evropske unije nizu iranskih zvaničnika i tijela.

Tvrdolinijaši u Parlamentu suprotstavljeni Rouhaniju također su opstruirali diplomatska nastojanja da se popravi međunarodni status ove države i da se ojačaju ekonomske veze s Evropskom unijom, što bi moglo olakšati pritisak na iransku ekonomiju nakon ponovnog nametanja američkih sankcija. Oni su blokirali usvajanje zakona koje je predložila radna grupa Finansijska akcija, s ciljem usklađivanja iranskog zakona s međunarodnim regulativama, s namjerom borbe protiv pranja novca, finasiranja terorizma i transnacionalnog organiziranog kriminala. Zaustavljanje ovih važnih zakonskih promjena predstavljalo je veliko uznemirenje za Zarifovo ministarstvo.

U svom najnovijem plenarnom sastanku 22. februara, međunarodna organizacija za monitoring iz Pariza ponovo je produžila Teheranu rok do juna da realizira ove zakonske promjene; ako ne uspije, ponovo će biti stavljen na crnu listu rizičnih država za poslovanje i trgovinu i izgubit će šansu da uspostavi važne nove finansijske kanale s Evropom.

Zaokret udesno i oživljvanje tvrdolinijaša

Paralelne mreže moći i donošenja odluka koja potkopavaju Zarifovo Ministarstvo vanjskih poslova su strukturalno pitanje koje je također utjecalo na niz drugih državnih funkcija, uključujući ekonomske politike, sigurnosti, obavještajna i vojna pitanja. Ukorijenjene su u kompleksnom sistemu upravljanja Islamske Republike i historijskim tenzijama između izabranih i neizabranih tijela države. Zarifova ostavka je još jedan znak da oživljavanje tvrdolinijaša iskrivljava balans moći unutar iranske države u korist neizabranih struktura moći, koje se ne mogu pozvati na odgovornost i koje vuku državu u dodatnu izolaciju.

Ako se ovaj trend nastavi i umjereni glasovi kao što Rouhani i Zarif budu skroz marginalizirani, iranska vanjska politika će vjerovatno napraviti zaokret prema više konfrontacijskom stavu. Iako izgleda postoji krhki kolektivni konsenzus među iranskim liderima i vrhovnim donositeljima, odluka o držanju nuklearnog sporazuma, za sada Zarifov odlazak može okrenuti ovu finu ravnotežu prema onima koji su željeli “zapaliti” Zajednički sveobuhvatni plan akcije – JCPOA. Ako tvrdolinijaši, koji se brinu o povećanoj transparentnosti koja na vidjelo iznosi unosne sheme pranja novca i kršenja sankcija Korpusa iranske revolucionarne garde – IRGC, budu dominatni, inicijative da se izgrade alternativni finansijski mehanizmi s državama Evropske unije će vjerovatno biti napuštene.

IRCG, već uglavnom pod kontrolom iranske regionalne politike o Iraku, Siriji, Libanu i Jemenu, također će biti u stanju voditi svoje konfrontacijske politike i revizionističke ambicije s većim olakšanjem ako snage koje koče u Ministarstvu vanjskih poslova budu uklonjene. Stoga će Zarifov oslabljujući i potencijalni odlazak sigurno očistiti put za tvrdolinijaše da odmaknu državu od diplomatskog uključenja sa Zapadom i prema više konfrontacijskoj vanjskoj politici. Ovo su definitivno loše vijesti za iranski narod i međunarodnu zajednicu, jer će vjerovatno umanjiti sposobnost Evropske unije da odoli politici “maksimalnog pritiska” američkog predsjednika Donalda Trumpa protiv Islamske Republike i da spriječi regionalnu vojnu eskalaciju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera