Zar je to tako teško?

Često čujem priče o neprilagođenosti gradova i infrastrukture osobama sa invaliditetom. Podrazumijeva se, tu se prije svega misli na rampe, liftove, gradski prevoz, prilaz itd. za osobe u kolicima. Apsolutno je tačno da je u svim državama na Balkanu neprilagođenost u ovom kontekstu fakt, međutim niko ne govori o nekim drugim neprilagođenostima u svakodnevnici djece i osoba sa raznim vidovima poteškoća i invaliditeta.

Moj sin ima autizam, a autizam sa sobom nosi  doslovno bombardovanje njegovog mozga uticajima iz okoline, zvukovima, svjetlima, mirisima, svemu što mi koji ga nemamo znamo kontrolisati na način da se nosimo sa toliko informacija odjednom. U biti autizam i jeste nemogućnost da se kontrolišu i svjesno „doziraju“ takve stvari na jedan sasvim poseban način. Uglavnom, mi njegovi roditelji i stručnjaci koji rade sa njim intenzivno radimo na tamo da ga naučimo kako se nositi sa svim tim stvarima, a da su mu prihvatljive bez da osjeća tjeskobu, napetost, prestrašenost. No, dug je to put i niko od nas ne zna hoćemo li ga ikada preći. Do sada smo uspijevali ublažiti i učimo dalje.

Prije neki dan krenem sa svojim djetetom u kupovinu i hodajući smo cijelo vrijeme razgovarali na nama jedinstven način o drveću, ulici, bojama, motorima automobila, ljudskim koracima, zvuku tramvaja, izlozima i svemu na što smo naišli. Već duže vrijeme to radimo jer mu na taj način pokušavam objasniti šta je šta, čemu služi, zašto ima takav zvuk i slično tome. Sve je bilo u redu dok nismo počeli ulaziti unutar zgrada, šoping centara i prodavnica koje su nam trebale.

Prejaka svjetla, preglasna muzika, ljudi okolo

Na glasnu muziku je odmah rukicama zatvorio uši i odbijao je pustiti ih cijelo vrijeme. U gužvi u jednoj radnji ga je neko dotakao po ramenu i on je vrisnuo, jako, neprimjereno za okolinu i naravno svi su nas gledali onim pogledom „koje neodgojeno derište“, u jednu prodavnicu nije nikako htio ući. Odlučim da odmorimo i da ga vodim na njemu omiljenu picu, ali smo pogriješili ušavši u jedan restoran gdje se gosti samoposlužuju. Na samom pultu on je opet negodovao, a ja sam imala pune ruke već kupljene robe. Bukvalno kao hobotnica žongler u jednom momentu pokušavam i držati dijete za ruku da mi se ne istrgne i ne počne bježati, držati kese i uzeti karticu na kojoj treba biti naš račun, naručiti, pa sve to odnijeti do stola gdje smo sjeli. Gostioničarka za pultom je samo onako hladno gledala i čudila se valjda njegovim rukama na ušima i čudnim prigušenim „no, no“ koje je izgovarao i nije joj naravno padalo na pamet da kaže „dajte da vam pridržim tu kesu dok vi izvadite novčanik“.  Nema veze, kad sam konačno uspjela izžonglirati sve radnje sjedemo na sami ćošak, dalje od zvučnika i on se tu konačno smiri.

Uzmem sebi vremena pogledati okolo i zaključim koliko su prejaka svjetla, preglasna muzika, ljudi okolo, uobičajeno zveckanje escajgom, žamor razgovora i zaključim pa i meni nije baš ugodno, mogu samo da zamislim kako je njemu. Mi nemamo prilagođenost osobama sa autizmom kao u Holandiji na primjer, gdje se u nekim šoping centrima u određene sate smanjuje muzika, prigušuje rasvjeta, te se ambijent prilagođava njima. Takvi lanci trgovina i šoping centri daju javnu obavijest kojim je to danima i kojim satima pa porodice djece ili osoba sa autizmom bez problema mogu obaviti kupovinu. U zapadnoj Evropi se sve više prilagođavaju i igrališta i igraonice za djecu sa autizmom i većina modernih arhitekata i dizajnera vodi računa posebno o ovoj stavci.

Olakšati život

Jedini način da se dijete oslobodi ili ublaži hipersenzitivnosti koje ima je upravo izlaganje istima, ali to ide postepeno, ne na silu, ne po mjeri nas koji sve navedeno znamo kontrolisati nego onako kako je prihvatljivo njima. Ovo što mi imamo na Balkanu je apsolutno neprihvatljivo i na žalost nema ni spomena prilagođavanju ove vrste. Interesantno da ni mnogi borci za ljudska prava, vladine ili nevladine organizacije, pojedinci, ama baš niko ne govori o tome, kamo li vrši uticaj da se nešto promijeni po ovom pitanju. Zar bi bilo teško vlasnicima objekata i zgrada pitati struku kako to izvesti, dati javnu obavijest kad je lakše osobama sa hipersenzitivnim poremećajima da obave kupovinu , na kraju postoje zakonski propisi šta sve jedna zgrada mora sadržavati, koje kriterije ispunjavati da bi se dobila potrebna dozvola za legalnu gradnju, kakve prilaze mora imati, pa bi najlogičnije u tom opisu u samom zakonu ili pravilniku napisati i prilaz, rampu, lift, te način kako prilagođavati svijetlost, zvuk, ventilaciju makar u određene dane i sate javnih zgrada, šoping centara, prodavnica, restorana.

Ako za jednu „kategoriju“ invaliditeta  piše da treba, zašto ne bi bilo i za one koji žive sa  poremećajima druge vrste. Suština je ista, omogućiti im kretanje i olakšati život.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera