Zamke dogovora konačnog statusa

Piše: Susan Abulhawa

Ništa dobro za Palestince neće doći iz aktuelnih bliskoistočnih pregovora. Više je vjerovatno da će biti gore. Ovi pregovori prijete da ponište godine rada palestinskih društvenih krugova i partnera iz cijelog svijeta, koji su bez prestanka radili za pravedan mir. Njihov posao je urađen, u principu, kroz kampanje globalnog nenasilnog otpora, kao što je kampanja Russellovog tribunala Bojkota lišavanja i sankcija (BDS), te kroz sve jače lokalne i međunarodne proteste, između ostalih taktika.

Ono što sad čujemo je da je američki državni sekretar John Kerry objema stranama predstavio privremeni dogovor, koji treba biti “okvir za stalne pregovore ka stalnom dogovoru”. “Dogovor konačnog statusa” trebao bi biti “zasnovan na granicama iz 1967. godine”. Konkretni ustupci s dubokim posljedicama se traže od Palestinaca, ali ne i od Izraela, koji “pregovara” o teritoriji, pravima i resursima koji već pripadaju Palestincima.

Održiva palestinska država s ograničenom teritorijom će ostati kao nemoguća, s obzirom na fizičke promjene krajolika koje je Izrael napravio gramzivom krađom zemlje, kolonizacijom i ‘judaizacijom’ Jerusalema i većih dijelova Zapadne Obale.

Većina ove retorike je poznata, pošto je obnovljena iz propalog dogovora iz Osla, u kojem je došlo do dogovora o jasnim palestinskim ustupcima u zamjenu za izraelska obećanja o reciprocitetu, koja se nikad nisu realizirala. Ipak, Palestincima se sada prodaju iste laži koje su kupili prije 20 godina. Ovaj put se od Palestinaca traži potpuno odustajanje od naših prava kao domicilnog naroda, u zamjenu za ista prazna obećanja i kusur od Evropske unije i SAD-a, kako bi se još malo zadržalo trenutno stanje i kako bi se dobilo dovoljno vremena za konačnu promjenu izgleda i završnicu ekonomskog, političkog i socijalnog inžinjeriga na palestinskom stanovništvu ka cilju potpune nemoći, u kojoj duboke podjele, korupcija i ovisnost sprečavaju nastanak organiziranog i dojmljivog otpora.

Detalji dogovora, rečeno nam je, “dogovaraju se među akterima”. No, ovo je sigurno: palestinska samoodređenost se neće realizirati iz ovog dogovora. Održiva palestinska država s ograničenom teritorijom će ostati kao nemoguća, s obzirom na fizičke promjene krajolika koje je Izrael napravio gramzivom krađom zemlje, kolonizacijom i “judaizacijom” Jerusalema i većih dijelova Zapadne Obale. Izrael neće prestati s izgradnjom nelegalnih naselja, čak i ako to uradi privremeno. Palestinci neće imati kontrolu nad svojim zračnim prostorom, prirodnim resursima (primjerice vodom, tek otkrivenom naftom), granicama ili ekonomijom. Propali putevi, kuće i autobusi će i dalje biti realnost.

Privremeni anestetik

Uništavanje palestinskih domova će će se nastaviti. Opsada Gaze će ostati, možda će čak postati teža. Zid podjele će i dalje ostati tu, s osmatračnicama i snajperima. Izrael će i dalje bombardirati naš svijet kad god želi. I dalje će provoditi noćne racije. Oni će nastaviti s teroriziranjem naše djece. Administrativno pritvaranje će ostati cijena života za palestinsku omladinu. Naš Jerusalem, nekoliko kilometara udaljen, bit će dalek kao Mjesec za većinu Palestinaca. Izrael će nastaviti s uvozom stranih Jevreja iz cijelog svijeta i naseljavati ih na ukradenoj palestinskoj zemlji, gdje će s oružjem ići protiv domicilnog palestinskog stanovništva.

Poticaji koji se nude Palestincima u aktuelnim pregovorima su nebitni, te sugeriraju kako će Palestinske vlasti prihvatiti novac prije slobode. Postojeće priče o “ekonomskom paketu bez presedana” i drugi “ustupci” čine privremeni anestetik. S druge strane, Izrael će vjerovatno dobiti palestinski blagoslov za krađu Jordanske doline, najplodnije zemlje na Zapadnoj Obali, te stalnu kontrolu palestinskih života i resursa.

Izrael će nastaviti s uvozom stranih Jevreja iz cijelog svijeta i naseljavati ih na ukradenoj palestinskoj zemlji, gdje će s oružjem ići protiv domicilnog palestinskog stanovništva.

Postoje i navodi kako će dobiti jačanje svojih rasističkih demografskih ciljeva – što zagovaraju ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman i savjetnik iz Washingtona Henry Kissinger – prebacivanjem velikog dijela nepoželjnih nejevrejskih građana pod palestinsku kontrolu. No, to je samo glazura. Njihovi trenutni ciljevi imaju dvije namjene: da žestoko pogode rastuću palestinsku solidarnost i bojkot Izraela i da on konačno postane legitimna rasistička država.

Kampanja BDS, koju je 2005. godine pokrenulo palestinsko građansko društvo kao nenasilne načine nacionalnog i ljudskog oslobađanja od izraelske kolonizacije i aparthejda, proširila se u glavnu struju kulture, obećavajuću globalnu akciju sličnu onoj koja je pomogla da se ukine sličan sistem aparthejda u Južnoj Africi. Vjerujem da je popularni pokret BDS (uključujući povezane solidarne akcije) glavni faktor motiviranja Izraela da dođe i da pokuša doći do nekog privremenog dogovora s Palestincima u ovom trenutku.

‘Činjenice na terenu’

Izrael je u panici, s pravom, jer njegova moć leži samo u krugu Vlade i korporativne elite. Izrael nema odbranu protiv masovne mobilizacije, koja traži pravdu i osnovna ljudska prava. Isti slučaj je bio krajem 80-ih godina, kada je prva intifada zarobila misli svijeta. Čak i prije masovnih komunikacija i instant-informacija slike palestinske djece koja se kamenjem suprotstavljaju teško naoružanim vojnicima i tenkovima počele su se usijecati u međunarodnu svijset i prijetiti izraelskom imidžu žrtve, uprkos njegovim najboljim kampanjama.

Stoga je Izrael, u saglasju sa SAD-om, orkestrirao Madridskom konferencijom, koju je slijedio dogovor u Oslu. Premda su Palestinci napravili bolne žrtve, odustavši od 78 posto historijske Palestine, pristavši na stvaranje države na samo 22 posto naše domovine, Izrael je nastavio raditi u zloj namjeri, tako što je ojačao kolonizatorske i projekte etničkog čišćenja kako bi stvorio “činjenice na terenu”, koje trenutno sprečavaju bilo kakvu smislenu realizaciju palestinske države u okviru dogovora iz Osla.

Dobili smo dobro obučenu palestinsku policiju, koja ne štiti Palestince, već sarađuje s Izraelom kako bi se ugušio legitimni otpor tiraniji.

Ne samo da “diplomatija” iz Osla nije vratila zemlju koju je Izrael uzeo terorom i ratom 1948. godine i stvorio novu osnovu iz koje se šire izraelski naseljenički napori, već, također, izbacuje iz stroja jedinu pravu silu koju smo imali – narodnu mobilizaciju – i lomi naša kolektivna leđa tako što nam daje lažnu nadu da se oslobađanje nalazi iza ugla. Zauzvrat, dobili smo iluziju svoje vlasti – period izabranih doživotnih “lidera”, koja pomaže pretvaranje našeg ponosnog naroda u naciju prosjaka, ovisnih o međunarodnoj pomoći. Vidjeli smo daljnju kolonizaciju naše zemlje, na kojoj sada žive samo Jevreji. I dobili smo dobro obučenu palestinsku policiju, koja ne štiti Palestince, već sarađuje s Izraelom kako bi se ugušio legitimni otpor tiraniji.

Sada smo u sličnoj poziciji u kojoj smo bili krajem 80-ih. Nakon godina borbe, organiziranja i aktivizma, palestinski otpor je ponovo uhvatio globalne misli i društvene krugove u cijelom svijetu – krugove akademika, vjerskih lidera, intelektualaca, umjetnika, sindikata, univerziteta, općina, vjerskih ustanova i drugih individualaca i institucija svijesti – koji se mobiliziraju u znak solidarnosti s palestinskim borbama za osnovna ljudska prava i koji Izrael drži odgovornim za svoje neumitne sistematske zločine protiv domaćeg palestinskog stanovništva.

Šećer na kraju

Kako Izrael nema legitimni argument protiv zahtjeva za palestinska osnovna prava, on sada traži način da istrijebi BDS, kao što je uradio s prvom intifadom, oba popularna nenasilna pokreta otpora, tako što obnavlja šaradu pregovora. Dok palestinski narod ne može biti ponovo prevaren, takvi privremeni dogovori mogu prevariti naše solidarne partnere.

I sada su ulozi daleko viši. Ograničavanje širenja BDS-a može, zapravo, biti šećer na kraju. Stvarna cijena za supremacističku i imperijalističku ideologiju cionizma je palestinsko priznanje Izraela kao jevrejske države. Mnogi se pitaju – zašto je to važan cilj za Izrael? Odgovor je jednostavan. Kada pravi nasljednici zemlje, koji su domicilni u svakom smislu – historijsko, kulturalno, legalno, genetski – priznaju Izrael kao jevrejsku državu, oni efektivno odustaju od svojih potraživanja svoje domovine.

Neko može zaboraviti Palestinsku oslobodilačku organizaciju, jer je bio prevaren u Oslu prvi put, ali da nas neko uvede u istu zamku je beskrupulozno.

Kao što vlasnik kuće zvanično prepusti svoj dom bespravnom naseljeniku, Palestinci će Izraelu dati jedinu stvarnu legitimnost koju ikada može imati. Pravljenje takve deklaracije ravno je ne samo odustajanju od naših prava na povratak na zemlju koju smo prepustili da pripada svijetu židovstva, no to, također, znači odustajanje od naše palestinske braće i sestara, koji imaju izraelsko državljanstvo, da postanu stalni građani drugog reda i institucionalno nejednaki.

Stalni bilateralni pregovori u aktuelnom velikom disbalansu moći će nas uništiti. Kako kaže Richard Falk: “Diplomatija među vladama nije put ka pravednom miru, već prije oduzimanje palestinskih prava.” Neko može zaboraviti Palestinsku oslobodilačku organizaciju, jer je bio prevaren u Oslu prvi put (uprkos upozorenjima od ljudi upoznatih sa situacijom, poput Edwarda Saida). No, da nas neko uvede u istu zamku, istim jezikom i praznim obećanjima, beskrupulozno je. U ovom trenutku bilo kakav privremeni dogovor koji u potpunosti ne okončava izraelsku okupaciju ne okončava izraelski aparthejd (uključujući potpunu jednakost Palestinaca s izraelskim građanima), te povratak palestinskih izbjeglica treba smatrati kao čin visoke izdaje protiv palestinskog naroda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera