Oglasi

'Zalutala' regija u evropskoj klupskoj košarci

Samo da ta 'regija' i u košarci ne počne kaskati za civiliziranim svijetom, kao što kaska u svemu ostalome.
U Eurocupu se takmiču tri ekipe iz regije – Cedevita, Partizan i BudućnostEPA - Ilustracija

Je li već prošla trećina košarkaške sezone? Tu smo negdje... Makar je u košarci, kao i u svakom loptačkom sportu, važno ono što se dogodi na kraju sezone – kad se dobivaju medalje i pehari – pokušat ću izvući neke zanimljivosti i podatke iz dosadašnjeg dijela.

Prvenstveno na bazi učinka društva iz regije. Makar ne volim tu riječ, i svaki put kad je čujem u javnom prostoru – naježim se od nelagode. Za stanovnika Skoplja regija je (i) Grčka, za mene, kao stanovnika Zagreba, 'regija' je (i) Austrija, za stanovnika Subotice 'regija' je (i) Madžarska… 'Regija' je politički korektno, a politički nekorektno i puno točnije bi bilo reći 'prostor bivše Jugoslavije'. No, tek kad to počnu upotrebljavati političari, koji imaju neograničeno vrijeme u medijskom prostoru, i kad urednici središnjih dnevnika to odobre – počet ću i ja pisati na takav način.

Pad proizvodnje igrača i trenera

Dobro, vratimo se učinku 'regionalnog' društva u košarkaškoj sezoni. Nekako mi se čini da je participiranje tih igrača i trenera u košarkaškoj eliti (tu svrstavam Euroligu i Eurocup) bitno smanjeno. Dobro, dio igrača je otišao u NBA, dio trenera – od kojih smo navikli da rade na visokoj razini kvalitete - je u poznim godinama, ali izgleda da je regionalna proizvodnja igrača i trenera u stalnom opadanju. Ništa čudno, ništa šokantno, jednostavno je povezati stradavanja klubova s tom pojavom. Lova… Klubovi koji su 'hranili' Europu igračima pate u neimaštini i dezorganizaciji – nekadašnji velikani Split, Partizan, Cibona, Olimpija… su (tek) u velikoj borbi da iskorače iz kategorije osrednjosti.

Bez ikakve uvrede, molim, da ne krenem s nabrajanjem velikih igrača koji su tamo ponikli ili su kroz te klubove prošli stvarajući košarkaška imena. A i ta 'millenium' generacija ima drugačiji mentalitet od nas starijih, njima sport nije toliko bitan kao što je nama bio, drugačiji je svijet, drugačiji prioriteti mladih ljudi, puno truda se mora uložiti u taj, kakoseonozove, sport. Razmažena i sebična generacija, tako bih to – jako pojednostavljeno – rekao. No, tako je kako je, pozabavimo se onima koji su aktualni na košarkaškoj mapi Europe.

U Eurocupu se natječu tri momčadi iz regije – Cedevita, Partizan i Budućnost. Solidna zastupljenost, korektni dometi. Cedevita i Budućnost su s 4-3 na rubu prolaska u drugi krug natjecanja, Partizan je već otpao s 1-6. S tim da Partizan ima najmlađu ekipu, a Cedevita najveći broj stranih igrača (6). Njih eliminirajmo iz analize… U formatu od 24 ekipe – smanjen broj, dignuta kvaliteta, zaoštrena konkurencija – među preostale 21 momčadi njih tri vode treneri iz regije. Veljko Mršić je prije tjedan dana preuzeo španjolski Bilbao, upisao je dva poraza, ali u tako kratkom vremenu i nije mogao učiniti nikakav pozitivan pomak. Zato Saša Đorđević i Saša Obradović rade odličan posao – prvi je s Bayernom na 7-0, a drugi s Lokomotivom iz Kubana također nema poraza.

Đorđević u košarkaškoj Bundesligi ima lijepih 11-1, i na vrhu je ljestvice s Bayernom, pa bi ga se moglo neslužbeno proglasiti i najuspješnijim europskim trenerom u dosadašnjem dijelu sezone. Posljednji poraz upisali su od Wurzburga davnog 13.10. Upravo je on u Bayernu napravio malu enklavu regionalnih igrača – kod njega su Mačvan, Jović, Đedović i Gegić. Obradović, pak, odlično stoji i u matičnoj VTB ligi – Lokomotiv je treći (6-1) iza neporaženih CSKA i Unicsa. Zanimljiv lik taj Obradović… Nikad u prvom planu, stalno 'tu negdje'. Imao je i odličnu igračku karijeru – ima i šest medalja s reprezentacijom – i kontinuitet trenerskog posla koji je počeo odmah po prestanku igranja. Kuban je, za sada, najbolji klub u kojem radi kao trener.

Trend odlazaka tinejdžera

Sve skupa regija je zastupljena sa 16 igrača u 21 momčadi Eurocupa. Pa i nije neki broj… Od iskusnijih Blažiča u Andorri, Paunića u Tofasu, Omića u Jeruzalemu, Simonovića u St. Petersburgu, do mladaca koji se tek bore za svoje mjesto pod suncem – 18-godišnjeg Nikića u Albi i 16-godišnjeg Kljajića u Gran Canariji. Moram priznati da baš ne razumijem taj trend odlazaka mlađih teenagera u strane klubove, u neizvjesnost, ima klinaca iz Hrvatske koji su i po Realima i Barcelonama. Nikić iz Albe je jedan od takvih – Španjolci ga vidjeli u dresu Cibone na nekom turniru, zaljubili se, i iskusni Aito ga je 'povukao' u Albu.

Valjda je roditelju – govorim općenito - lakše reći 'mali mi igra u Realu' nego 'mali mi igra u Cedeviti', makar u Realu roditelj nema ama baš nikakvu kontrolu nad razvojem djeteta. Mislim na civilizacijski razvoj, ne na košarkaški. Na školu, utjecaj društvenih mreža, kompjuterske igrice, na socijalizaciju, na takve stvari… No dobro, njihova stvar. A evidentno je da roditelji nemaju povjerenja u domaće klubove i tretman klinaca u njima; taj dio itekako razumijem.

Idemo na Euroligu. Tamo regija ima jednog predstavnika – Zvezdu. I nije to ona Zvezda od prošle godine, koja je do zadnjeg kola bila u igri za doigravanje, ova Zvezda bi trebala biti prezadovoljna svakom euroligaškom pobjedom. U preostalih 15 klubova Eurolige rade još trojica regionalnih trenera – Obradović u Feneru, Spahija u Maccabiju i Perasović u Efesu. Pa još dvojica koja imaju direktni 'link' s yu školom košarke – Trinchieri u Bambergu i Itoudis u CSKA. Trinchieri ima hrvatske korijene i bio je ozbiljan kandidat za izbornika reprezentacije, dok je Itoudis zagrebački student i dugogodišnji Obradovićev pomoćnik u Panathinaikosu. Nema više Dude Ivkovića, Karija Pešića, Boše Tanjevića, Zmage Sagadina, vrijeme je učinilo svoje, nema više ni Repeše. A ni novih imena koja bi ih mogla nadomjestiti na velikoj sceni.

Zastupljenost igrača je bitno veća nego u Eurocupu – izuzimajući Zvezdu u ostalih 15 klubova Eurolige igra 24 igrača iz regije. Jedan i pol po klubu, recimo. Pa hajde, prolazno… Makar sam i tu nekako navikao da ih ima više. A i da imaju značajniju ulogu. Samo odlazak Teodosića u NBA mijenja kompletnu sliku. Pa i Bogdanovića.  Evo, mali Dončić je nekakva dostojna zamjena, mogući MVP Eurolige. I to najmlađi u povijesti. Velimir Perasović je u Efesu učinio ono što je Đorđević učinio u Bayernu – okupio je četiri regionalna igrača, likom i djelom Štimca, Simona, Muriča i Dragića (onog drugog Dragića, Zorana). Računajući na tehničko taktičku potkovanost, na lojalnost, na isti (ili sličan) jezik, pa time i bolje praćenje trenerskih ideja. Za sada – ništa od toga. Na začelju su u Euroligi, u Turskoj ligi – istina, jakoj i izjednačenoj – imaju tri poraza u devet utakmica.

Nikada manje Hrvata u Euroligi

Moram naglasiti da Hrvatska ima skandalozno malen broj igrača u Euroligi, nikada manji. Tomić u Barceloni, Radošević u Bambergu, Simon u Efesu i Rudež na tromjesečnom ugovoru u Valenciji. Četvorica. Ili trojica i pol. Kad tako postavimo stvari – nisu ni čudna dva startna poraza reprezentacije u kvalifikacijama za SP u Kini. Dobro, euroligaški igrači nisu mogli nastupati, govorim o proizvodnji, o nacionalnoj igračkoj bazi, valjda smo se razumjeli. Srbija tu puno, puno bolje stoji s petnaestak euroligaških igrača iz bitno veće, kvalitetnije i zdravije baze.

Treba li dati neki zaključak? Evo vam ga – nikad nije toliko loše da ne bi moglo biti i gore. Barem ako govorim o hrvatskoj košarci. Ostali podaci iz teksta su podnošljivi, rezultat su stalnih promjena okolnosti, u prvom redu ekonomskih/gospodarskih uvjeta za rad i statusa sporta u modernoj civilizaciji, zapadnobalkanskog smjera. Samo da ta 'regija' i u košarci ne počne kaskati za civiliziranim svijetom, kao što kaska u svemu ostalome.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.