Zakašnjela gorkoslatka ljevičarska klimatska pobjeda
Sijanje straha je u modi ove godine, a prorocima kraja ne fali materijala. Ali, usred beskrajno turobnih predskazanja o našoj kolektivnoj budućnosti – ptice padaju s neba u SAD-u, stotine kitova nasukano na australske obale, niz “najgorih ikad” prirodnih katastrofa, uz “najgore ikad” američke predsjedničke izbore i jednu u sto godina pandemiju – ima i nešto dobro: hitnost rješavanja problema klimatskih promjena izgleda, konačno, postaje sasvim jasna.
Joe Biden, pobornik statusa quo i favorit da pobijedi u novembru, u svojoj kampanji sadrži najambiciozniji paket borbe protiv klimatskih promjena u historiji. Od ukupno 2.000 milijardi dolara i koji ubrizgava nešto prijeko potrebne vitalnosti u njegovu veteransku kandidaturu, ovaj plan obećava potpuni prelaz na čistu struju do 2035. i nulte emisije do 2050. godine.
Kina, koja je trenutno najveći svjetski zagađivač, objavila je da će iskorijeniti fosilna goriva do 2060. godine. Veći dio Evrope je na istom putu. Britanski premijer Boris Johnson, koji je veći dio karijere proveo ismijavajući vjetroenergiju, sada je promijenio imidž i postao glavni pobornik tog stila. Lideri koji i dalje odbijaju krenuti ovim putem, slijepo se držeći fantazije da će kapitalizam slobodnog tržišta ispraviti sam sebe, sada zvuče manje kao čuvari ekonomske ortodoksije koji su nekada tvrdili da su, a više kao nasljednici Homera Simpsona, koji kaže: “Glupost nas je uvalila u ovaj nered, i glupost će nas i izvući.”
Jaz između retorike i stvarnosti
Dakako, jaz između retorike i stvarnosti uvijek je teško identificirati kada je u pitanju djelovanje u pogledu klimatskih promjena, pa stoga svaki optimizam treba sadržavati i dozu opreza.
Lideri i direktori vole izražavati svoju najdublju posvećenost planeti u javnosti samo da bi privatno pričali skroz drugu priču. Porast potrošnje koja je “u skladu s okolinom” ponudio je građanima-potrošačima imitaciju političke transformacije, oduzevši ovom pitanju njegovu radikalnu hitnost i pokzavši se daleko efikasnijim u smanjenju grižnje savjesti u svijetu prije nego nivoa ugljen-dioksida. Prema studiji iz 2018. godine, 70 posto ljudi u Velikoj Britaniji i SAD-u vjeruje da je zaštita okoline obaveza potrošača – kada je svega 100 kompanija odgovorno za više od 70 posto globalnih emisija od 1988. godine. Kako je francuski sociolog Guy Debord jednom prilikom upozorio: “Kapitalizam bi mogao prisvojiti čak i najradikalnije ideje i vratiti ih na siguran način u obliku bezopasih ideologija.”
Ipak, ima znakova da se situacija mijenja. Dok vlade širom svijeta zagovaraju dogledno ukidanje industrije fosilnih goriva, temeljni postulat neoliberalne ere gubi svoj zamah: vjerovanje da će se, ako tržište ne bude regulirano, problemi društva sami riješiti. Cijenjena reputacija kapitalizma u pogledu dinamičnosti i rješavanja problema ne uklapa se sa sporošću u pogledu klimatskih promjena i trebala bi zauvijek biti ukaljana u očima mnogih. U svjetlu svega što sada znamo, fantaziju teorije da će se bogatstvo nekako spustiti i do siromašnih bi trebalo preimenovati u teoriju da će se takva ekonomija “utopiti”: nesputana tržišta nužno vode do porasta nivoa mora, a ne prosperiteta.
Trenutno djelovanje u pogledu klimatskih promjena još se dešava unutar širokih parametara kapitalizma. Joe Biden, naprimjer, nije napustio principe profita i rasta i kontroverzno je odbio zabraniti hidrauličko lomljenje kao dio politike u vezi klimatskih promjena po ovoj osnovi.
Razornost klimatskih promjena
Ipak, ovi nedostaci ne trebaju zasjeniti napredak koji je ostvaren. Postoji vjerodostojan paralelni svemir, u kojem je, u svojoj bici da porazi Donalda Trumpa, Biden osjetio da je nužno samo da ponovo postane potpisnik Pariškog sporazuma i ispravi svu štetu koju je Trump napravio. Ali, kroz udruženi pritisak i sve brojniji konsenzus, Biden cilja na nešto mnogo moćnije. Ovo ne bi trebalo biti shvaćeno kao razlog za samodopadnost, već prije kao motivacija za nastavak borbe.
Ovo su zbunjujuća vremena. Izgledi za budućnost sa svakim danom postaju istovremeno i optimističniji, i pesimističniji. Obim klimatskog pokreta konačno je gurnuo ovo pitanje dalje od statusa debate o “istinitom ili lažnom”. Ravnomjerno suočavanje s rasizmom u SAD-u i u Zapadnoj Evropi je izvanredno u svom obimu i ozbiljnosti. A ipak, političko raspoloženje također izgleda grozničavije i sklonije fašizmu nego ikada prije u novije vrijeme. Obim klimatskog sloma koji je već na snazi – uništavanje Amazonije, Koraljnog grebena, opadajući nivoi biodiverziteta – razoran je. Dok ova atmosfera nesigurnosti vrtoglavo raste, drugi trendovi nevjerovatno opstaju. Usred sloma koji je uzrokovala pandemija, bogatstvo američkih milijardera je poraslo za gotovo trećinu.
“Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma”, ljevičari su voljeli reći, a ova se rečenica pripisuje Marku Fisheru, Slavoju Žižeku i Fredricu Jamesonu. Ova jezgrovita formulacija za uspon kapitalizma izgubila je na snazi u svijetu u kojem je kraj tako lako zamisliti: suočeni s pandemijom i američkim predsjednikom koji očijuka s fašizmom, stvarni izazov je, možda, da se on ne zamišlja. Pa ipak, ako ova rečenica izgleda još istinitija danas, ljevica može crpiti snagu iz činjenice da sve više ljudi priča o kapitalizmu na načine koji donedavno nisu smatrani mogućim – ako ne da se okonča kapitalizam, onda barem da se pronađe način s kojim kapitalizam neće dovesti do kraja svijeta. Sada ćemo to prihvatiti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera