Zajednički jezik koji sve manje razdvaja

Crnogorski jezik, Jezik, Ćirilica, Latinica
Stručnjaci kažu da uz pomoć Vlade Crne Gore crnogorski jezik danas uveliko napreduje (Al Jazeera)

Piše: Mustafa Canka

Ustavom Crne Gore iz 2007. godine crnogorski jezik je postao službeni. Problem je, međutim, što se zvanično i dalje više građana Crne Gore izjašnjava da govori srpskim jezikom, koji je, takođe, službeni. 

“U Crnoj Gori je u službenoj upotrebi crnogorski jezik. U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, hrvatski i albanski jezik.” Baš takva formulacija stoji u crnogorskom Ustavu, koji je donijet godinu dana nakon što su se državljani te zemlje, u maju 2006. godine, na referendumu većinski izjasnili da žele suverenu Crnu Goru.

No politički lideri opozicije, tada dominantno prosrpske, odmah su se pobunili ocjenjujući da se radi o – diskriminaciji. Naime, na popisu stanovništva iz 2003. godine tek je 21 odsto građana Crne Gore reklo da zbori crnogorskim, a čak tri puta više srpskim!? Taj procenat se nešto smanjio osam godina kasnije, na novom popisu, kada je 43 odsto građana saopštilo da govore srpskim, a sedam odsto manje crnogorskim jezikom.

Ako se zna da se tada skoro 28 odsto crnogorskih državljana nacionalno izjasnilo kao Srbi, a 46 odsto kao Crnogorci, onda je lako zaključiti da se trećina nacionalnih Crnogoraca izjasnila da govori srpskim jezikom.

Projektovana stvarnost

I to je, dakako, logično, jer su starije i srednje generacije dugo bile vezane za srpski ili srpsko-hrvatski jezik. Taj naziv jezika im je stajao u svjedočanstvima, a decenijama su u školama učili da su svi njihovi velikani, vladari i književnici, uključujući Njegoša i kralja Nikolu I Petrovića, pisali i govorili “čistim srpskim jezikom”.

U takvoj projektovanoj stvarnosti crnogorski je bio tek dijalekat srpskog, baš kao što je Crna Gora bila “srpska Sparta”. Crnogorci su na arhaičan način govorili u kućama ili u neformalnim razgovorima, a na moderan u školi i u javnosti. Čak je i njihova najviša naučna ustanova, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU), prilježno radila na “standardizaciji crnogorskog književno-jezičkog izraza”, kao podvarijante srpskog jezika, a ne na standardizaciji crnogorskog jezika!?

Tako nešto odgovaralo je i crnogorskim zvaničnicima, koji na toj “crnogorsko-srpskoj klackalici” pune 24 godine drže apsolutnu vlast. Samo je u tom kontekstu razumljivo što u Crnoj Gori postoje dvije akademije nauka (uz “prosrpsku” CANU tu je i “procrnogorska” Dukljanska akademija nauka i umjetnosti), dvije pravoslavne crkve (Srpska pravoslavna crkva, oličena u mitropolitu Amfilohiju i Crnogorska pravoslavna crkva), dva udruženja novinara. Sve dvojno, duplo.

Zato su često inostrani analitičari isticali da je Crna Gora duboko polarizovano društvo, a Crnogorci narod sa dvostrukim identitetom. Uvijek kada bi vlastima odgovaralo usijavale bi se planski, do pucanja, strasti oko tzv. identitetskih pitanja u kontrolisanim medijima, a političari i narod bi se nadgornjavali. Ili ćerali, kako bi to govorio srpski pjesnik iz Crne Gore Matija Bećković.

No, vremena, resursa i prostora za izazivanje tih vještačkih podjela je sve manje nakon što je Crna Gora obnovila svoju državnost. Naprimjer: pitanje jezika je uvijek političko pitanje i ono je moralo nekako biti riješeno. Zašto bi se i u nezavisnoj Crnoj Gori govorilo “srpskim jezikom ijekavskog izgovora”, kako je to stajalo u Ustavu te zemlje iz 1992. godine?

Još dva slova 

Zato se najprije krenulo sa imenovanjem jezika u nastavnom procesu kao – maternjeg. Prije dvije godine političkim dogovorom nastavni predmet je nazvan “crnogorsko-srpski, bosanski i hrvatski”. Usvojen je i Pravopis crnogorskog jezika, kojim se svakom ostavlja na volju da govori i piše kao što je to ranije činio. Da bi se poštovalo utvrđeno načelo “piši kao što zboriš” dozvoljena je upotreba još dva slova, odnosno fonema u crnogorskom jeziku i govoru, pa crnogorska abeceda, odnosno azbuka, ima 32 slova.

Ranije, ako je dijete u školi napisalo đed, nastavnik bi to ispravio kao nepravilno. Sada to više nije slučaj. Dakle, učenik po volji može pisati djevojka i đevojka. Hljeb možete nasjeći, a ne morate ga, ali možete i naśeći. Ako ga imate možete dati predlog, kao i prijedlog. Da biste razumjeli crnogorski ne treba vam prevod niti prijevod – i jedno i drugo je u crnogorskom ispravno. Nema, dakle, više razloga za jezičku preosjetljivost, samo što vam neko pravopišući može saopštiti da ste – preośetljivi.

Sve su manje ośetljivi ili, ako hoćete, osjetljivi na igre sa jezikom i lideri opozicije, koji su nakon sedam godina života u nezavisnoj državi prihvatili ovu realnost.

Takav trend je, što je mnogo važnije, prisutan kod građana, posebno mladih, koji u ogromnom broju ističu da govore crnogorskim jezikom. Prema jednom nedavno objavljenom istraživanju, crnogorskim jezikom zbori blizu 43, a srpskim jezikom 39 odsto građana Crne Gore. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera