Zajednički jezik integriše jugoslovensku književnost

Potpisivanje Deklaracije o zajedničkom jeziku, koja eksplicite kaže da je jezik kojim se govori u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori jedan policentrični jezik, pokazalo je da u cijeloj regiji postoje snage koje se odlučno protive „getoizaciji“ i „zloupotrebi“ jezika, kažu njeni promotori.

Potpisnici Deklaracije javno su iznijeli stav kako se mora prestati sa nacionalističkim praksama podjarmljivanja jezičke baštine pri čemu se četiri legitimne jezičke standardizacije koriste kako bi se produbljivale međunacionalne i kulturne razlike.

Ono što treba biti sljedeći korak je promoviranje suštine Deklaracije i njenih poruka među građanima četiri države koji, kako kaže profesor iz Sarajeva Asim Mujkić, gotovo da i nemaju nekog određenog stava prema jezičnoj politici svojih društvenih zajednica.

Od toga koliko će poruke Deklaracije o zajedničkom jeziku uspjeti zaživjeti u različitim segmentima društava četiri zemlje zavisi do kojeg stepena će biti uspostavljena integracija nasilno razdvojenih kultura.

Deklaracija nije obavezujuća

„Deklaracija, kao što ste mogli vidjeti, ne daje nikakve upute niti preporuke u kojem smislu i šta dalje poduzeti, što i nije bila njena namjera. Njena namjera je bila da se utvrdi činjenično stanje stvari. I sada umjesto da se potpisnicima Deklaracije postavi to pitanje šta sada, treba građanima postaviti to pitanje. Iza ovog stoje autoritativna imena i znamo da je riječ o jednom jeziku i šta će građani dalje da urade to je na njima, na civilnom društvu i drugim akterima društvenog spektra“.

Mujkić smatra kako je objavljivanje Deklaracije o zajedničkom jeziku početak uspostavljanja jedne strukturalnije povezanosti između prostora koji obuhvaćaju četiri države i da teba dodatno iskoristiti činjenicu da se u svim zemljama govori jednim jezikom.

„Ljudi od struke, nauke, umjetnosti i biznisa komuniciraju na tom jeziku i oni stvaraju jedan kreativni regionalni prostor i u tome su pretekli politike koje se zasnivaju na negiranju zajedničkog pa između ostalog i zajedničkog jezika. Život pretiče političke elite i ja bih se na njihovom mjestu zabrinuo za svoj položaj. Ja vjerujem da će uslijediti i druge inicijative koje će slično razmišljati pa ćemo uskoro imati i drugačiju kulturnu klimu“, optimističan je Mujkić.

Obnova kulturnog prostora

Suština potpisane Deklaracije je upravo suprotna od svih onih politički kompromitiranih praksi koje su u posljednja četvrt vijeka nastojali prenaglašenim isticanjem razlika što dublje podijeliti nekada jedinstven kulturni prostor, a sagovornici Al Jazeere priznaju da je obnova tog prostora jedna od neophodnih posljedica okupljanja oko Deklaracije o zajedničkom jeziku.

Objedinjavanje kulturnog prostora bivše Jugoslavije uspješno je gotovo u svim duhovnim sferama osim u književnosti, gdje je taj proces gotovo zanemariv, iako kod intelektualaca u sve četiri zemlje postoji jako izražena svijest da između četiri književnosti postoji jedna organska veza, kaže pisac Igor Štiks.

„Prvo se mora reći da izgleda da sve ide brže nego književnost. Estrada je odavno reintegrirana, film također, čak i pozorište, ali knjige ne putuju preko granica i tu postoje ozbiljne prepreke. Svima je jasno u ovim postjugoslovenskim državama da mi dijelimo i jedan širi književni prostor. To podrazumjeva da se međusobno čitamo i da nam knjige izlaze u svim tim državama i imamo čitateljstvo koje prelazi granice naše zemlje. Opet, imamo tu situaciju da nešto postoji, ali konačno moramo reći šta je to“.

A to što je bilo neophodno jeste da se napokon prizna činjenica da se u četiri države govori jednim jezikom koji nosi različite nazive dodaje Štiks i pojašnjava:

„To je bio cilj Deklaracije, reći glasno da dijelimo jezik i da ga raznovrsno koristimo i da ga na različite načine standardiziramo, ali istaći činjenicu da ga dijelimo neko je morao i jasno i reći, kao što smo mi rekli sa Deklaracijom“.

Njemački jezik u četiri države

Kada govori o zajedničkoj književnosti i jedinstvenom kulturnom prostoru pisac iz Srbije Vladimir Arsenijević voli da pravi analogije kojima pokazuje kako su mnoge stvari na prostoru bivše Jugoslavije postavljene na sasvim pogrešan način. Uzimajući za primjer njemački jezik Arsenijević na plastičan i veoma razumljiv način objašnjava kako se jezički identitet ne mora uvijek vezati za nacionalni ili državni.

Njemački jezik se govori u Njemačkoj, Luksemburgu, Austriji i Švicarskoj, a književnost tih zemalja osim nacionalnom često se imenuje i kao književnost njemačkog govornog područja. Na taj način sasvim uspješno su obuhvaćene raznorodne književne pojave u njemačkom jeziku koje prostim geografskim ili nacionalnim određenjem ne bi bile uvrštene u kanon njemačke književnosti. Kao najpoznatije primjere navodi Franza Kafku, koji je bio pisac iz Praga i njemačku nobelovku iz Rumunije Hertu Muller.

Zbog činjenice da su nekada živjeli u istoj državi i da pored toga dijele veoma slične kulturne simbole i kontekste, pored činjenice da govore i pišu istim jezikom, pisci sa područja četiri zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije stvaraju jednu književnost. Primjer koji navodi u obrazloženju svojih teza Arsenijević opisuje kao svojevrstan paradoks.

Srpska ili hrvatska književnost?

„Mislim, toliko autora iz Srbije i Hrvatske mogu da tematiziraju Bosnu i služe se bosanskom varijantom jezika. Uvek navodim kao primer Borisa Dežulovića i njegovu pripovetku Smrt koja je napisana na najčistijoj ekavici čistim srpskim jezikom. I sad, to je mentalna i intelektualna gimnastika. Kada biste pravili antologiju, da li bi tu priču uvrstili u srpsku ili hrvatsku antologiju, da li biste kao kriterij koristili jezik na kojem je priča napisana ili nacionalno poreklo autora? Sve su to stvari s kojima se suočavamo i neprestano sudaramo.“

Arsenijević književnost četiri države doživljava kao jednu savremenu i u evropskom kontekstu sjajnu i dinamičnu književnost, a insistiranje na podijeljenosti zajedničkog književnog konteksta smatra sasvim apsurdnim.

„Postojala je jugoslovenska literatura, ona je bila apsolutna činjenica. Ja nikada nisam razumeo šta to mene čini srpskim piscem. U kojem sam ja smislu srpski pisac? Ja imam puno pravo da danas napišem priču koja se događa u Splitu i da bude pisana dalmatinskim dijalektom. I šta tu priču čini delom srpske književnosti?“

Jugoslovenska kao latinoamerička književnost

Nasilje koje zagovornici nacionalističkog koncepta književnosti vrše nad autorskom autonomijom jedan je od razloga zbog kojih se i on sam kao pisac nerijetko osjećao „zarobljenim“ unutar granica koje mu nisu bile jasne i razumljive.

Jugoslovenska književnost je prilika, smatra Arsenijević, da mnogi vrijedni i značajni pisci svoje djelo predstave Evropi i svijetu, a uspjeh latinoameričkih pisaca, koji su u jednom trenutku shvatili nedostatke nacionalnih partikularizama i potencijal nadnacionalnog predstavljanja, prepoznaje kao model veoma pogodan za iskorištavanje i na podneblju bivše Jugoslavije.

„Vi kao pisac imate pravo da kreirate sopstvene identitete. Ne postoji pisac koji se nije osetio zarobljenim tim reduktivnim identitetima. Najviše volite slobode i jezik nam daje jedan veći prostor za delovanje od tih nacionalnih reprezentacija. Poslovno govoreći, svi znaju kako je fantastično prošla latinoamerička književnost kada je odbacila ta uskogrudna ograničenja i kada više nije bilo važno ko je peruanski, meksički ili argentinski pisac. To je učinilo fantastičnu stvar za latinoameričku književnost. Balkan je prepoznat kao jedan interesantan evropski prostor i kao jedna vrsta međe, gde se kulture susreću i prepliću na jedan dinamičan način i naše književnosti to često reflektuju. Ima mnogo razloga za nas da mi odbacimo te uskogrudnosti“, zaključuje Arsenijević.

Deklaracija o zajedničkom jeziku mora biti početak jednog procesa kulturne integracije ljudi sa prostora koji je obuhvaćen zajedničkim jezikom sa četiri autonomna standarda. Ta integracija, kažu sagovornici Al Jazeere, mora biti smislena i mora za cilj imati prepoznavanje zajedničkih kulturnih vrijednosti.

Ako nas, kako kaže Arsenijević, svi u Evropi, u negativnom kontekstu, doživljavaju kao „Jugose“, onda je logično da taj zajednički simbolički kapital iskoristimo za jedno odmjerenije i pametnije literarno predstavljanje u svijetu.

Izvor: Al Jazeera