Zabranjeno siromaštvo
Prema odluci Gradskog vijeća na posljednjoj ovogodišnjoj sjednici, Rovinj je trebao postati prvi grad u Hrvatskoj u kojem je zabranjeno sakupljanje plastične ambalaže i bilo kakvog drugog otpada iz kanti za smeće i kontejnera na čitavom području grada. Odluka Gradskog vijeća donesena je, ali je, kako sada stvari stoje, Rovinj ipak samo trebao postati grad bez sakupljača otpada.
Samo nekoliko dana kasnije nakon što se vijest munjevito proširila hrvatskom javnošću, i ne samo hrvatskom, član Gradskog vijeća uputio je demanti, odnosno dodatno pojašnjenje odluke. Tvrde da sakupljači plastičnih boca neće biti obuhvaćeni zabranom i da se odluka odnosi samo na organizirano sakupljanje otpada, što god to značilo. No, u odluci je ipak decidirano navedeno: “Zabranjeno je bilo kakvo neovlašteno sakupljanje otpada na području Grada.” Gradski vlastodršci Rovinja ovom su odlukom de facto zabranili siromaštvo.
Dodatna interpretacija ove, moglo bi se reći, sramotne odluke svakako se može ocijeniti pozitivno, ali je u ovom slučaju očigledno da dobra volja gradskih vlastodržaca, ako zaista postoji, mora biti potvrđena kroz novu zakonsku proceduru, što neće biti nimalo lako. U ovakvoj se odluci zabrana nedvojbeno odnosi na svakog sakupljača. Kao da su htjeli poručiti: “Idite negdje drugdje, Rovinj je za vas preskup grad.” Koliko god se sada trudili popraviti stvar, mučan dojam će ostati.
Tragična slika bešćutnog društva
Eh, da su vijećnici bili toliko lucidni, pa smislili neki program pomoću kojeg bi se popravio standard ljudima slabog imovinskog stanja, prisiljenim da pretražuju smeće… Kakav bi to dobar marketinški potez bio za grad koji od turizma i industrije ima milijunske prihode… A kako i zašto zabraniti sakupljanje neke druge vrste otpada, a istovremeno dozvoliti sakupljanje plastičnih boca, to valjda samo znaju odgovorni u Gradu. Jer bi u novoj, reformiranoj odluci valjda trebalo definirati što znači “organizirano sakupljanje”, trebalo bi objasniti i dokazati da su sakupljači ostalog otpada profiteri, a ne također socijalno i egzistencijalno ugroženi građani, kao što su, na našu veliku žalost i sramotu, sakupljači boca. Kako će, i kojom metodom, selektirati “potrebite” od nepotrebitih? Kako, uostalom, objasniti i samim sakupljačima boca da su oni sada izvan zakona, ali da će im komunalni redari ipak gledati kroz prste?
Dakle, nije dovoljno što sakupljaju boce da bi nekako preživjeli, na našu veliku sramotu, već ćemo ih i dodatno poniziti stavljajući ih izvan zakona, a onda im ipak udijeliti milodar. Dozvoliti im da ustanu u cik zore i nelegalno pokupe ono što su odbacivali turisti tijekom večeri i nakon razularenih noćnih dernečenja, ne bi li si tako priuštili ručak. Tko bi, pobogu, inače htio čeprkati po kontejnerima? Zar ih se treba još i staviti onkraj zakona? Zar sada više nije važna ni ekologija, odnosno naša nastojanja da se plastična ambalaža razdvaja od ostalog otpada? I tko će im garantirati da se kroz izvjesno vrijeme odluka neće primjenjivati?
Svi ti ljudi, svi sakupljači boca u svim gradovima, ne samo u bogatom Rovinju, tužne su sudbine i tragična slika ovog bešćutnog, predatorskog društva. Svaki od njih je NETKO, neka duša, iza koje se krije neka tužna, gubitnička priča. Možda su bili tko zna gdje i dogodilo im se tko zna što. Sigurno su, kao i svi mi, imali svoje snove, htijenja, želje i maštanja. Ali, nisu imali sreće kao, na primjer, gradski vijećnici nekog grada. Naposljetku postadoše i sramota ovog društva, koje im nije u stanju omogućiti, a moglo bi bez većih napora, barem život dostojan 21. stoljeća. Neki očito misle da ih nije ugodno gledati, pa bi bilo najbolje da ih se zabrani.
A gdje su suosjećanje, ljubav, dobrota i milosrđe?
Rovinjska priča o sakupljačima boca ima čak i neke sličnosti s pričom o izbjeglicama s Bliskog istoka. Kao što su dobro situirani i zbrinuti gradski vlastodršci Rovinja odlučili kako bi bilo najbolje da sakupljača boca više nema, jer valjda nije zgodno da se po ulicama susreću i taru o ramena s turističkim snobovima, tako je i evropski politički establišment u jednom trenutku odlučio problem izbjeglica riješiti tako da se oštro zatvore granice, a u medijima da se izbjeglice znatno manje spominju. Tako su i oni na neki način zabranjeni, kao i sakupljači boca. Iako su i jedni i drugi još uvijek tu.
I tako, dok se naš politički establišment prepire tko je više ukrao i više rođaka zaposlio u sigurnim stranačkim sinekurama i dok se vode žustre rasprave trebamo li otkupljivati nacionalnu naftnu kompaniju, koju smo za Judine škude u bescjenje prodali, u drugom ili trećem ešalonu, ili, kako se ono kaže – ispod radara, provlače se ovakve dehumanizirajuće odluke i zamisli. Koje će u još veću bijedu i očaj baciti onog nekoga tamo, “nevažnog”.
Vizurom Rovinja, sa svih strana gledano, prevladava Crkva svete Eufemije (ili svete Fume). Prema legendi, mladu djevojku Eufemiju iz maloazijskog grada Kalcedona uhvatili su Dioklecijanovi legionari i zahtijevali da se odrekne kršćanstva. Budući da je i nakon mučenja to odbijala, bacili su je lavovima. Sarkofag s njenim posmrtnim ostacima, kaže legenda, nekim je čudom doplutao u Rovinj 500 godina kasnije. Nije se htjela odreći vjere u suosjećanje, ljubav, dobrotu i milosrđe – trebala bi biti glavna poruka legende.
Jesu li gradski vijećnici barem na trenutak pomislili što bi rekla zaštitnica Rovinja sveta Eufemija vidjevši da sirotinji zabranjuju sakupljanje plastičnih boca?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera