Oglasi

Zaboravljeni simboli velike pobjede

Iako uništeni, devastirani i zapušteni, spomenici koji svjedoče o antifašističkoj borbi ipak privlače pažnju turista.

Piše: Mladen Obrenović

Narodi Jugoslavije dostojno su se znali odužiti onima koji su im izborili slobodu 1945. godine, monumentalnim spomenicima podsjećali su na slavne bitke Narodnooslobodilačke borbe, imenovali ulice, trgove, škole i ustanove imenima zaslužnih pojedinaca i narodnih heroja, ali i hrabrih postrojbi. Najmanje polovica tih spomenika i obilježja, a procjenjuje se da ih je bilo 12.000 od Vardara do Triglava, uništena je, devastirana ili jednostavno zapuštena od početka '90-ih.

U bivšoj, zajedničkoj državi doslovno da nije bilo škole, poduzeća, ustanove ili institucije, udruge ili saveza, pojedinačnih inicijativa koje u planu obilaska prirodnih, kulturnih, povijesnih znamenitosti nisu imali Neretvu, Sutjesku, Kozaru, Kragujevac, Užice, Jasenovac… Mjesta koja su svjedočila o velikim tragedijama i patnjama, ali i herojskoj borbi i humanosti onih koji su se borili protiv nacista i fašista postala su dio kolektivnog sjećanja, odavanja počasti i ponosa. Raspad Jugoslavije sve je preokrenuo.

Memorijalni centri i muzeji su prenamijenjeni, spomenici su srušeni, devastirani ili zapušteni, ulice i trgovi preimenovani, a simboli velike pobjede skoro da su zaboravljeni. No, turistički radnici danas tvrde kako interes za memorijale koji su obilježile dio povijesti ovih prostora i dalje postoji.

Knjiga utisaka govori sve

„Ponosan sam na bitku za ranjenike na Neretvi, na ovaj nacionalni spomenik, ali i na Tita. Mogu mu mnogo toga osporavati, ali ovu priču, taktiku i strategiju, lukavstvo ove bitke niko na svijetu mu ne može osporiti. Bila je jedna od najhumanijih bitaka na ovim prostorima koja je ušla u vojne udžbenike. I zato ljudi dolaze“, priča Ćamil Cero, direktor Muzeja Bitke za ranjenike na Neretvi u Jablanici.

Za partizansku žrtvu, nadmudrivanje protivnika i spašavanje 4.000 ranjenika i bolesnika, kaže, znaju i u svijetu. Zasluga je to i filma „Bitka na Neretvi“, najskupljeg filmskog projekta u bivšoj Jugoslaviji i jednog od 10 najgledanijih filmova u svijetu na temu Drugog svjetskog rata.

Prije rata je srušeni most na Neretvi posjećivalo i po 300.000 ljudi godišnje. Danas se tih brojeva mogu samo prisjećati.

Kinezi traže Tita i Valtera

Sve je više turista koji na prostore bivše Jugoslavije dolaze i iz Kine. Zanimljivo je gdje idu i koga traže – u Kumrovcu rodnu kuću Josipa Broza, a u Sarajevu Vladimira Perića. Dok je Tito sâm po sebi bio svjetski brand, Valtera je proslavio najgledaniji film svih vremena u Kini. No, problem je što mjesta i priča koje podsjećaju na Valtera baš i nema u gradu kojeg je branio u filmu Hajrudina Krvavca.

„Imamo vječiti problem da ne štitimo ono što je naše i izvorno. Kada to neko drugi uradi, onda nam je krivo i ostane na tome da nam je krivo. I opet ne činimo ništa da zaštitimo to što je izvorno naše. Nije nama problem niko drugi, nego što prethodnih godina nismo smatrali da je Valter dovoljno naš, a on je biće Sarajeva. Jednostavno smo bili inertni“, smatra Asja Mešić Hadžiefendić iz Turističke zajednice Kantona Sarajevo.

U tom smislu predlaže da je memorijalne lokacije iz Drugog svjetskog rata nužno iskoristiti kao turistički potencijal. Primjećuje i kako ih „ako već nisu srušeni, najprije treba očistiti od smeća, jer su postale deponije“, popraviti ih, urediti okolinu i dati u turističku ponudu.

„Dolaze ljudi iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Poljske, Češke, ma iz svih dijelova svijeta dolaze da čuju priču o slavnim danima. Pažnja kojom me slušaju i ono što napišu u knjizi utisaka potvrđuje moje riječi“, dodaje Cero, koji je u jablaničkom muzeju od osnutka 1978. godine.

Ipak je tužan zbog činjenice što replika drvenog mosta, kojeg je nabujala Neretva odnijela u jesen 1991. godine, još uvijek nije izgrađena jer bi to donijelo dodatni sadržaj i privuklo još turista. „Partizanima je trebalo 19 sati da naprave drveni most, a nadležnima ni 23 godine nisu dovoljne“, ogorčen je Cero.

Nešto drugačija ponuda

I druga slavna bitka iz partizanskih vremena privlači posjetitelje. Osim prirodnih ljepota, bogate flore i faune, Nacionalni park Sutjeska u svojem okrilju čuva uspomenu na heroje poput Save Kovačevića i druge hrabre i slavne ljude, poput Ivana Gorana Kovačića.

„Vodimo brigu o svim tim spomenicima, a iz godine u godinu sve je veći broj gostiju koji dolaze. Ili su to nostalgičari, ili ljudi kojima su ovdje izginuli braća, roditelji, najbliži. Jednostavno, mora postojati poštovanje prema žrtvi koju su partizani ovdje podnijeli“, navodi Zoran Čančar, direktor Nacionalnog parka Sutjeska.

Posjetitelji obilaze Dolinu heroja, polažu cvijeće podno središnjeg spomenika, pitaju za mjesto na kojem je ranjen Tito, a oni koji dođu znaju što je Sutjeska značila. I da je tu poginulo 7.366 partizana. Svaki treći koji je sudjelovao u toj borbi.

„Ti su spomenici bili motivi, pokretači u većoj, široj i organizovanijoj zaštiti prirode i njenih ljepota i prošlosti ovih područja, a danas su predstavljeni, pretežno, kroz ekološki, avanturistički, omladinski, edukativni tip turizma“, ukazuje Lorana Malović iz Turističke organizacije Republike Srpske.

Osim povijesnog i umjetničkog značenja, spomenici na Sutjesci i Kozari danas su i dijelom nacionalnih parkova, pa su time i dio turističke ponude.

„Neke od turističkih agencija imaju u svojoj ponudi i obilazak navedenih lokacija, upravo kroz neke od predstavljenih tipova turizma. Od turističke ponude, programa obilaska, odabira turističkih motiva zavisi da li će turisti posjetiti i obići spomen područje, pješačke, planinarske i biciklističke staze ili možda jezero“, dodaje Malović.

Na mjesta pijeteta ipak se dolazi

I Hrvatska, i Srbija imale su sličan pravac nakon razlaza početkom '90-ih kad je poštivanje svega što podsjeća na antifašiste i antifašističku borbu. Ipak, mjesta na kojima sjećanje na tragediju, užas, stradanja nedužnih i danas su mjesto pijeteta, ljudi dolaze, slušaju da nikad ne zaborave ono što se dogodilo u Jasenovcu ili Kragujevcu, na Kadinjači.

„I dalje je 'Veliki školski čas' događaj od nacionalnog značaja, a ljudi dolaze, jer su žrtve koje su ovdje pale žrtve koje se ne smije zaboraviti. Vremenom nešto može da se oprosti, ali se ne zaboravlja. Ovde ne pričamo o ideologiji ili bilo čemu. Bez obzira koja su vremena ljudski život zaista je ljudski život“, ukazuje Slavoljub Jovanović, direktor Spomen-parka „Kragujevački oktobar“.

Osim sjećanja na stradanja kragujevačkih učenika, o čemu i danas svjedoči poema „Krvava bajka“, posjeta Kragujevcu je dio obaveznih ekskurzija, baš kao i jedno drugo mjesto ovjekovječeno jednim drugim lirskim djelom – Kadinjača. Muzej radničkog bataljona i spomenik jednoj od krvavih bitaka i danas su mjesta sjećanja.

Država nije kaznila rušitelje

Tamara Banjeglav primjećuje i kako su se spomenici u Hrvatskoj našli na udaru „uglavnom na ratom zahvaćenim područjima“, pa odnos prema antifašističkim spomenicima promatra u kontekstu rata.

„To naravno ne znači da su svi imali takav odnos prema prošlosti i da su svi podržavali rušenje i uništavanje spomenika, ali činjenica da država ni na koji način nije kaznila one koji su devastirali spomenike ukazuje na to koji je bio dominantan i društveno prihvaćen odnos prema prošlosti“, smatra ona.

Smatra i da se mlađim generacijama, koje se devastiranih i srušenih spomenika ne sjećaju, o njima treba govoriti u okviru općenitog odnosa prema prošlosti i kulturi sjećanja. „Time bi mladi ne samo upoznali povijest mjesta u kojem žive, nego bi ih se educiralo i o uključivoj kulturi sjećanja i antifašističkim vrijednostima, poput tolerancije i slobode“, navodi Banjeglav.

„Užičani i svi oni koji dođu ove imaju pijetet prema Kadinjači. Tu nije bilo nikakve bratoubilačke borbe, nego su radnici pokušali zaustaviti fašiste i svi izginuli. Tamo niti se ko predao, niti je ko zarobljen, pa je Kadinjača jedan od svetlih trenutaka srpske istorije. Kadinjača nikad nije bila sporna, ni u vremenima previranja. Nikada nijedan grafit tamo nije ispisan što najbolje govori o njenom značaju“, navodi Nikola Gogić, direktor Narodnog muzeja Užice u čijoj ingerenciji je i Kadinjača.

Ono što ga žalosti jesu rušenja i devastiranja spomenika u cijeloj regiji, pa se svojedobno i usprotivio uklanjanju Titovog spomenika s užičkog Trga partizana. Ostao je jedan od usamljenih u tome. Potrudio se premjestiti spomenik pred ulaz u nekadašnju tvornicu oružja, koja je postojala i 1941. godine, u vrijeme Užičke republike – prvom slobodnom teritoriju o okupiranoj Europi.

„Kao čovek i građanin bio sam zgrožen zašto je Tito sklonjen. To je deo naše istorije i kulture, jer u biti nijednog naroda nije rušenje spomenika. Sve je to žalosno i ne mogu uopšte da shvatim narod koji ruši spomenike, bilo koji narod“, poručuje Gogić.

Polovica spomenika nestala

Crne prognoze iz 1987. godine slavnog arhitekta i autora spomenika „Kameni cvijet“ u Jasenovcu Bogdana Bogdanovića, a po kojima polovica spomenika u Jugoslaviji neće dočekati prijelaz dva milenija u potpunosti su se obistinila. Pogotovo je to bilo vidljivo u Hrvatskoj gdje je, po podacima Saveza antifašističkih boraca, od gotovo 6.000 spomenika srušeno, oštećeno, oskvrnuto ili uklonjeno 2.964 spomen-obilježja.

„Iako veliki broj spomenika NOB-u danas fizički više nije prisutan, upravo ta ispražnjena mjesta memorije mogu i moraju generirati nove oblike narativa o solidarnosti, drugačijem ekonomskom ustroju i inkluzivnim identifikacijama u okviru kojih drugi i drugačiji neće biti podvrgnut teroru (nacionalne, vjerske i spolne) istosti“, smatra Andrej Mirčev s Umjetničke akademije u Osijeku, koji je sa svojim studentima istraživao prostore antifašističkih memorijala u Hrvatskoj.

Po njemu, sve akcije usmjerene protiv spomenika „pokušaj su stvaranja ce(n)zure i svoje utemeljenje pronalaze u revizionističkoj intenciji izjednačavanja fašizma i komunizma kao totalitarizma, što je historijski falsifikat“.

„Pitanje kulture sjećanja je prožeto političkim, ideološkim i ekonomskim implikacijama te zahtijeva angažirani socijalni dijalog sa svrhom realiziranja humanije budućnosti, čiji se sudionici neće odricati svojih antifašističkih predaka i koji će se moći detektirati ponovne kontaminacije fašizmom“, napominje Mirčev.

Slika prošlosti u skladu s potrebama sadašnjosti

Po mišljenju Tamare Banjeglav, znanstvenica koja trenutačno piše doktorsku disertaciju o kulturi sjećanja na rat u Hrvatskoj, „odricanje od prošlosti nije bilo nimalo lako, niti se može govoriti o odricanju od prošlosti čitavog jednog (ili više) naroda“.

Okupljanje Titovih gradova

Nekad su svaka jugoslavenska republika i dvije pokrajine imale po jedan Titov grad – Velenje, Korenica, Drvar, Vrbas, Užice, Mitrovica, Veles i Titograd. Čelni čovjek užičkog muzeja Nikola Gogić ima ideju okupiti te gradove.

„Dobro bi bilo da Užice bude inicijator da se ponovo napravi susreta bivših Titovih gradova. Inicirao sam i susret istorijskih republika iz bivše Jugoslavije – i Dubrovačke, i Užičke, i Kruševske, i Labinske, i Bihaćke. Kad se narodi vežu, naredna je ekonomija, a to je svakome bitno, i onda nema više da se gledamo popreko ili da bude neke mržnje“, smatra Gogić.

„Taj se proces mora sagledati u širem kontekstu raspada zajedničke države i nastajanja nekoliko etnocentričnih država te smjene političkih režima. Radi se o novom odnosu prema prošlosti, budući da svako društvo gradi vlastitu sliku prošlosti u skladu s potrebama sadašnjosti. Nove političke elite koje su došle na vlast raspadom Jugoslavije su morale stvoriti legitimitet za svoju vlast, a za to je poslužio nov, nacionalistički odnos prema prošlosti“, smatra Banjeglav.

Podsjeća kako su „u zemljama nastalima raspadom bivše Jugoslavije službeno sjećanje na Drugi svjetski rat i službeni narativ o prošlosti zamijenjeni drugačijim narativom i drugačijim sjećanjem tj. zaboravljanjem prošlosti“, te napominje kako je to „sjećanje u jednakoj mjeri bilo službeno, kao i ono koje je postojalo za vrijeme Jugoslavije“. U tom novom narativu, nastavlja, nije bilo mjesta za sjećanje na zajedničku prošlost, već je taj narativ bio isključivo etnonacionalan.

„U Hrvatskoj su spomenici postali jedno od oruđa nove vlasti pomoću kojih se javnosti prezentiralo što i kako se treba sjećati, a što zaboraviti iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Baš kao i partizanski pokret, i partizanski spomenici koji su komemorirali NOB su doživjeli ideološku i etnonacionalnu transformaciju kako bi se zajednička jugoslavenska prošlost, koja je postala nepoželjna u novom dominantnom povijesnom narativu, zamijenila s prošlošću hrvatskog naroda. Iz tog su razloga mnogi spomenici, za vrijeme rata 1990-ih godina, u Hrvatskoj oštećeni ili srušeni“, ukazuje Banjeglav.

Na kraju, zanimljivim joj se čini i istraživanje koje bi obuhvatilo kakav je danas odnos prema tim spomenicima kao simbolima prošlosti i prema povijesnom naslijeđu socijalizma 20 godina nakon završetka rata, odnosno „postoji li nov ciklus u odnosu prema prošlosti i je li došlo do smjene generacijskog pamćenja ili se razdoblja Jugoslavije još uvijek sjećamo na način koji je bio dominantan '90-ih godina“.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.