Za ‘sirotinju’ vrhunska vojna tehnologija ostaje tajna

Komercijalne dronove je moguće prilagoditi za određene vojne svrhe (EPA)

Napredna tehnologija poput automatiziranih, robotiziranih uređaja i bespilotnih letjelica, danas se može naći u gotovo svakoj boljoj opremljenoj radnji “igračaka” za ljubitelje elektronike, a razni vidovi vještačke inteligencije u tolikoj su svakodnevnoj upotrebi da mnogi nisu ni svjesni da je koriste.

Upravo zbog široke dostupnosti opreme nekad rezervirane samo za najbogatije i najinovativnije zemlje, balans vojnih snaga u svijetu je doveden u pitanje, jer i “mali” mogu doći potencijalno smrtonosne tehnologije. Dovoljno je pogledati grupu Islamska država Irak i Levant, koja redovno koristi komercijalne bespilotne letjelice za špijuniranje i bombardiranje protivnika u Iraku i Siriji, da se shvati koliko naizgled naivna rješenja mogu imati smrtonosnu preinaku u rukama zlonamjernih.

Ali, balans snaga nije lako poremetiti, jer velike i bogate zemlje u potpunosti i dalje ostaju neprikosnoveni faktor na globalnoj sceni, kaže Denis Avdagić, sigurnosni analitičar INMS-a, konsultantske kompanije iz Zagreba, jer veliki budžeti garantiraju veću mogućnost stvaranja i pribavljanja visokih tehnologija. I dok se čini kako je kompleksna tehnologija sve dostupnija i povoljnija, u stvarnosti se najsofisticiranije tehnologije drže kao vojna tajna, dodaje.

Primjer Nikole Tesle

Kao primjer Avdagić navodi poznati stealth, nevidljivi avion F-117, koji se skrivao te se negiralo njegovo postojanje punih pet godina od ulaska u službu američke ratne avijacije. A radi se ipak o avionu, ističe.

Zato je logično za pretpostaviti da postoji i danas mnoštvo vrhunske tehnologije koju Amerika kao i druge zemlje ipak čuvaju isključivo za sebe i drže u tajnosti. Komercijalizacija takvih projekata najčešće krene tek kada se dođe do naprednijeg sistema ili nove generacije tehnike, pojašnjava sigurnosni analitičar.

Tehnologija u pogrešnim rukama

Jedna od bojazni u svijetu je da napredna tehnologija završi u rukama oružanih grupa poput ISIL-a, poput izvođenja računarskih napada na nuklearne elektrane, ali i drugih osjetljivih meta.

“Teroristi su daleko veća opasnost u pogledu radikalizacije pojedinaca. Ali ne treba isključiti mogućnost da počnu djelovati i na ovaj način. Međutim, njihova meta su uglavnom zemlje koje već ulažu velika sredstva u zaštitu i kojima stoga i nije lako nanijeti veću štetu na taj način. Zato mislim da će terorističke organizacije kada govorimo o računalnom svijetu i dalje na to primarno gledati prije svega kao na komunikacijski kanal”, kaže Avdagić. 

“Danas gotovo sve vojske koriste bespilotne letjelice, ali one koje imaju veliku autonomiju i naoružanje su ipak u vlasništvu tek nekolicine velikih vojski.”

Veliki problem može predstavljati i korištenje vrhunskih hakera i stručnjaka za robotiku, koji, uz relativno mala sredstva, mogu pričiniti veliku štetu, a talentirane pojedince može imati i mala zemlja.

“No, na primjeru Nikole Tesle, rođenog u malom selu u Lici, vidimo da talenti teže otići tamo gdje im se pruža profesionalno ispunjenje ili bolja zarada. A to najčešće ipak nisu male zemlje”, kaže Avdagić.

“Jasno je da takozvano kibernetičko ratovanje pruža i pojedincima i zemljama priliku da prave štetu, ali mi s druge strane zapravo i ne znamo kakav je potencijal SAD-a u punom smislu kada govorimo o takvom obliku ratovanja, dodaje. A mislim da i nema onih koji to doista žele saznati na vlastitoj koži.”

Cijene i do 1.000 puta veće

Profesor Dinko Osmanković sa Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu napominje da će napredna tehnologija sve više biti dostupna siromašnijim zemljama. Ali, ono što razdvaja bogate i siromašne zemlje je sposobnost inoviranja i bogate zemlje ne dijele najmoderniju tehnologiju sa drugim zemljama, bez obzira da li su saveznici ili ne.

Iako postoje slučajevi korištenja komercijalnih uređaja u vojne svrhe, poput dronova ISIL-a u Iraku i Siriji, ali i niza drugih slučajeva, njihova upotreba u širokim vojnim operacijama nije prevelika.

“Modificiranje komercijalnih robotskih sistema je tehnički moguće, ali nije moguće zadovoljenje standarda za vojnu upotrebu. Takvi standardi su mnogo strožiji, s obzirom da su uvjeti u kojima takvi robotski sistemi obavljaju svoje zadatke mnogo ekstremniji od klasičnih komercijalnih”, kaže Osmanković.

Ova činjenica se odnosi na gotovo sve komponente koji izgrađuju jedan robotski sistem ili vještačku inteligenciju: mehaničke i električne komponente moraju podnijeti ekstremnije vremenske uvjete, baterijska napajanja također, svi senzori moraju imati radne opsege koji se zahtijevaju od komponenti u vojnoj primjeni…

Kao primjer navodi da tipični konvencionalni GPS modul visoke kvalitete namijenjen komercijalnim primjenama može podnijeti temperature do minus pet stepeni Celzijusa, dok ekvivalentni modul za vojne primjene može raditi i na temperaturama do minus 70 stepeni i ima mnogo veću preciznost i brzinu rada. To, naravno, utječe i na cijene, koje su i do 1.000 puta veće i nije ih moguće nabaviti na način kako se to komercijalne varijante mogu nabaviti.

Obrazovanje traži ogromne količine novca

Ono što pravi veliku razliku je što siromašnije zemlje nemaju jednak istraživački potencijal. Upravo istraživački potencijal i naučno-istraživački rad u okviru civilnih sistema daje jednoj državi prednost nad drugim državama u svakom smislu, pa i vojnom, kaže Osmanković.

Iako je naučno-istraživački rad u okviru vojske tajan, ljudi koji rade takve poslove dolaze iz civilnog sistema koji je izuzetan i takvi ljudi su izuzetni istraživači, dodaje. Posebnu prijetnju predstavlja korištenje hakera u vojne svrhe, ljudi koji, pojednostavljeno rečeno, u odgovarajućim situacijama mogu iz dnevne sobe napraviti veliku štetu, a koje bi male zemlje mogle obučiti ili vrbovati. Ipak, Avdagić pojašnjava da u većini zemalja računarski eksperti služe isključivo za odbranu informatičke infrastrukture, iako se zna da neke zemlje takve ljude upošljavaju i za nanošenje štete.

“Detektirano je nekoliko događaja za koje postoji visoka vjerojatnost djelovanja u pogledu kibernetičkog napada, ali potvrda iz zemalja koje se za to optužuju ne dolazi. Cyber špijunaža je, s druge strane, svakodnevnica, i to rade ne samo države, nego i korporacije, kriminalne i oružane grupe, pa i pojedinci. Svi smo tomu izloženi. Nemoguće je danas imati računalo bez antivirusnog softvera. To sve govori.”

Vrhunske hakere i sigurnosne IT stručnjake imaju one zemlje koje ulažu u obrazovanje i usavršavanje takvih stručnjaka, kaže Osmanković.

“Tipičan primjer je Sjeverna Koreja – siromašna zemlja koja ogromne količine novca ulaže u vojne sisteme, bilo da se radi o konvencionalnim ili nekonvencionalnim, kao što su hakeri. Obrazovanje je jako skupo, tako da su potrebne ogromne količine novca da stvorite visokokvalitetne stručnjake. To vrijedi za bilo koju sferu privrede, ne samo za vojsku”, dodaje.

Mladima je ratova ‘preko glave’

Što dovodi do pitanja hoće li mladi iz regije biti korišteni u nekim novim, modernim načinima ratovanja.

“Mladi, visokoobrazovani ljudi na Balkanu, pogotovo kada je riječ o IT profesijama koje uključuju robotiku, vještačku inteligenciju, tehnologije sigurnosti mrežnih sistema… prema mojim dojmovima, nisu zainteresirani za bilo kakve vojne primjene njihovog istraživanja. Recimo da velika većina ima pacifističke stavove i protive se učestvovanju u istraživanjima vojne prirode. Vjerovatno je svima ratova ‘preko glave’ i imaju averziju prema tom vojnom svijetu”, rekao je Osmanković.

Ono što je bitno je da države regije sve više novca izdvajaju za naučno-istraživački rad.

“Bosna i Hercegovina tu zaostaje, kao i u svemu drugom, ali istraživački potencijal zemalja regije je sve veći i moguće je da će fokus istraživanja tih zemalja biti i vojna primjena stečenih znanja”, kaže profesor sarajevskog ETF-a.

Izvor: Al Jazeera