Za povjerenje u pravnu državu moraju funkcionirati svi njeni dijelovi

Činjenica da je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine smoglo odvažnosti pokrenuti krivični postupak protiv premijera Federacije, koji je trenutno na funkciji, čak iako mu je Sud odbio odrediti pritvor što ga je Tužiteljstvo tražilo iz pozicije susjedstva izaziva veliko poštovanje i pomalo zavisti.

Istina je da je u tranzicijskim demokracijama bilo hapšenja i osuda premijera, ali samo bivših, kad više nisu bili na dužnosti, ali nikad onih koji su u trenutku pokretanja postupaka bili “in office”.

Najzanimljiviji i najpoznatiji je primjer bivšega hrvatskog premijera Ive Sanadera. On je izazvao opće iznenađenje kad je 1. srpnja 2009., u vrijeme duboke blokade hrvatskih pristupnih pregovora s Europskom unijom i na početku teške ekonomske krize, koja je trajala godinama, iznenada podnio ostavku.

Njegovom su ostavkom bili iznenađeni i u njegovoj stranci, a najviše vjerojatno dotadašnja potpredsjednica vlade Jadranka Kosor, koja je u hodu morala preuzeti vođenje izvršne vlasti.

Do danas nije posve razjašnjeno zašto je Sanader tada otišao, ali je jasno da je ostavku podnio u trenutku kad se činilo da je na vrhuncu političke moći i kad se nisu ni nazirali neki njegovi ozbiljni protivnici u domaćoj političkoj areni.

Međutim, ključ za razumijevanje njegove ostavke na vanjskopolitičkom je parteru. Legenda govori o tome da se povukao kad je shvatio da nema potpore za pritisak na Sloveniju, koju je očekivao od Unije, kako bi bili deblokirani hrvatski pretpristupni pregovori.

Govori se o dramatičnim svađama iza čvrsto zatvorenih vrata briselskih kabineta, ali se daleko realnijom čini ona manje romansirana priča. Naime, neposredno prije ostavke Sanader je evidentno izgubio potporu njemačke kancelarke Angele Merkel, koju je uživao još dvije godine prije kad ga je “Mutti” poduprla čak i na hrvatskim parlamentarnim izborima.

Daleko bliži od Merkel Sanaderu je u Njemačkoj bio bavarski čelnik, predsjednik CDU-a i ministar-predsjednik Bavarske Edmund Stoiber (bavarski čelnik od 1993. do 2007.), koji je i nakon završetka svog mandata u bavarskoj zemaljskoj vladi imao otvorena Sanaderova vrata.

Ključno je bilo Stoiberovo lobiranje u korist Bayerische Landesbanka, državne banke u vlasništvu Slobodne države Bavarske, koja je trebala preuzeti propalu korušku Hypo banku, pa i njenu zagrebačku podružnicu.

Međutim, autonomni i odgovorni guverner Hrvatske narodne banke, pokojni Željko Rohatinski, tome se žestoko suprotstavio, a Sanader je u ime bavarskog prijatelja lomio guvernerov otpor, ali ga nije slomio.

Rohatinski je, doduše, dopustio da BLB ponovno uđe u Hrvatsku nakon što je prije toga pobjegla, ostavivši svoju Riječku banku u bankrotu, ali su uvjeti ulaska bili vrlo nepovoljni za BLB i guverner je osigurao izdašan garantni fond za slučaj ponovnog pokušaja bijega bavarskih bankara.

Nategnuti dokazi

Tu, izgleda, počinju problemi. Merkel je pratila što se događa s BLB-om, jer je ona, zaljuljana propalom koruškom investicijom, ali i domaćom korupcijom, završila u stečaju i pala na pleća njemačkih poreznih obveznika.

Sudjelovanje Sanadera u korupcijskoj aferi, koja je izravno pogodila njemačke porezne obveznike, i to u vremenu koje je prethodilo saveznim izborima, nešto je što se ne prašta i Sanader je zbog toga postao persona non grata ne samo kod “Mutti” nego općenito u njemačkim institucijama, a do nemilosti u Bruxellesu otud nije bio potreban ni cijeli korak.

Sanader je dobro izračunao kako je vrijeme da ode, ali se prevario kad je nakon pobjede Ive Josipovića, kandidata socijaldemokrata, a poraza HDZ-ova kandidata Andrije Hebranga, koji nije ni ušao u drugi krug izbora, pomislio da je vrijeme da se može vratiti, doduše, ne kao nositelj izvršne vlasti nego kao netko tko će iz sjene diktirati politiku.

Simbolično, 3. siječnja 2010, deset godina nakon izbora koji su doveli do druge velike smjene vlasti u Hrvatskoj, Sanader je krenuo u političku ofenzivu, iskorištavajući svoju formalnu poziciju počasnog predsjednika stranke, sazvavši tiskovnu konferenciju u stranačkoj središnjici, a da o tome nitko od aktualnog vodstva nije znao ništa.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Njemu su se za leđima našli neki koji su otvoreno napadali novu stranačku predsjednicu i njenu politiku, koja je već tada dovela do deblokade pregovora, a neki koji su na Sanaderov poziv došli u stranačku središnjicu pobjegli su s te nesretne presice preko balkona, ne želeći se naći u opasnom kontekstu.

Premijerkin je odgovor bio strelovit: iste večeri u Banskim se dvorima sastala s državnim tužiteljem Mladenom Bajićem i ministrom unutarnjih poslova Tomislavom Karamarkom, naravno, zbog druge stvari, onih zagonetnih topničkih dnevnika, koji su bili posljednja zapreka ICTY-a u hrvatskim pregovorima, ali su od te večeri počeli postupci protiv bivšeg premijera.

Hrvatska je tada morala dokazati spremnost za suprotstavljanje korupciji na najvišim razinama kako bi otvorila pregovore o poglavlju o pravosuđu i temeljnim pravima i Sanader je bio kao naručen da se to dokaže upravo na njemu.

Potkopana vjera u pravosudni sistem

Ipak, hrvatsko tužiteljstvo i policija zapravo su pali na ispitu. Iako je Sanader bio pun mekih trbuha korupcije, oni su se odlučili procese početi slučajevima u kojima ništa nisu mogli dokazati: slučajevima navodnog podmićivanja Sanadera od Hypo banke, koji je odavno otišao u zastaru, i navodnog primanja mita pri predaji upravljačkih prava nad INA-om novom vlasniku, mađarskom MOL-u.

Nategnuti dokazi i oslanjanje na nevjerodostojne svjedoke doveli su do poništavanja već pravomoćnih presuda, a, oslanjajući se na tu presudu, Hrvatska je ušla u rat protiv MOL-a za INA-u, tvrdeći da je MOL-ov predsjednik Zsolt Hernadi podmitio Sanadera.

Pod međunarodnom arbitražom taj je spor izgubljen i Hrvatska je pretrpjela i reputacijsku i materijalnu štetu zbog toga, a “rat” između Hrvatske i Mađarske u vezi s INA-om još nije posve dovršen.

Sanader je osuđen u slučaju trgovanja utjecajem, koji je bio posve jasan, a vjerojatne su još neke osude. Budući da je u jednom od slučajeva osuđen na više od pet godina zatvora, on je na izdržavanju kazne, a i dalje pohodi sudove.

Međutim, slučaj “Sanader” nije učvrstio vjeru u vladavinu prava i kapacitete hrvatskog sudstva. Upravo suprotno – dodatno ih je potkopao.

Jedan od onih koji su se našli u pritvoru za vrijeme mandata u Hrvatskoj bio je Milan Bandić, ali spornom odlukom Ustavnog suda, unatoč kršenju uvjeta pod kojima je izašao na privremenu slobodu i unatoč zapravo dokazanom pokušaju prikrivanja dokaza, i dalje je na slobodi, obnaša gradonačelničku dužnost bez ograničenja i čak je bio ponovno izabran za gradonačelnika.

U vrlo je sličnoj situaciji i kontroverzni ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković, koji je, također, predmetom brojnih kaznenih optužbi. Ništa od toga nije dovedeno do kraja, a unatoč kaznenim prijavama koje vise, Janković je 2018. izabran za gradonačelnika u prvom krugu, uvjerljivo pobijedivši sadašnjega slovenskog ministra vanjskih poslova Anžeta Logara.

Velike nade Europske unije svojevremeno je pobudila Monica Macovei, rumunjska državna tužiteljica, prije rumunjskog pristupanja Europskoj uniji 2007., koja je vodila kampanju protiv korupcije na najvišoj razini.

Nažalost, iako se tada iza rešetaka našao i bivši rumunjski socijalistički premijer, nakon pristupanja EU-u proces se zavrtio unatrag, Rumunjska je doživjela regresiju i danas se ponovno govori o velikoj političkoj borbi protiv korupcije.

Politička kultura u korupciji

Razlika u političkoj kulturi, vezano uz korupciju, najbolje se vidjela u slučaju potkupljivanja europarlamentaraca, koji je izveo i razotkrio tabloid Sunday Times, u čiju su se mrežu upleli austrijski europarlamentarac Ernest Strasser, slovenski Zoran Thaler i rumunjski Adrian Severin, sva trojica akteri s relevantnim nacionalnim karijerama koje su prethodile članstvu u Europskom parlamentu.

Kad je Sunday Times objavio da je upecao tu trojicu ponudama za ilegalno lobiranje, Strasser je odmah podnio ostavku, a na domaćem je sudu osuđen na četiri godine zatvora, Thaler je nastojao izbjeći ostavku, ali je na kraju ipak odstupio, a u Sloveniji je osuđen na zatvorsku kaznu, koju je odslužio kroz tjedan na slobodi, a preko vikenda odlazeći u zatvor. Severin je izbjegao i ostavku i suđenje.

U demokratskim državama temeljna je vrijednost jednakost svih pred zakonom. Bosanskohercegovačko tužiteljstvo zasad se pokazalo posvećenim toj vrednoti.

Iz iskustva novih europskih demokracija možemo reći da to što je jedna državna agencija posvećena temeljnom načelu jednakosti pred zakonom ni izdaleka nije dovoljno za jačanje povjerenja u vladavinu prava.

Tom načelu moraju biti posvećeni svi u pravosuđu: i policija i tužiteljstvo i prvostupanjski i drugostupanjski sudovi, pa i ustavnosudska kontrola sudbene vlasti.

Pukne li samo jedna od karika u tom lancu, puca i cijeli sustav i povjerenje građana u to da se javne vlasti odnose jednako prema svim građanima, i to bez obzira na njihovo imovno stanje, obrazovanje, status u društvu, te politički položaj.

Ponekad pokrenuti, a nedovršeni kazneni postupci mogu više kompromitirati pravdu nego ako slučajevi ni ne budu otvoreni. A najveća se šteta stvara kad se otvaraju “nategnuti” slučajevi, kao što je to bilo u slučaju s bivšim hrvatskim premijerom Sanaderom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. 

Izvor: Al Jazeera