Oglasi

Za Dodika je ezan "arlaukanje", a za međunarodnu zajednicu?

Dodik je na srbijanskoj TV izjavio da ne želi da mu se pušta ozvučenje, da arlauče, misleći na učenje ezana.
Kada predsjednik jednog entiteta učenje ezana naziva „arlaukanjem“ kakvu poruku šalje građanima entiteta i Bosne i Hercegovine?Al Jazeera

Možda neko smatra da nije opasno kada Milorad Dodik, sasvim hladno, učenje ezana u Banja Luci nazove "arlaukanjem". 

Predsjednik RS-a, na nekakvoj srbijanskoj TV, bukvalno je izjavio: „Nemoj mi puštati ozvučenja tamo, da arlauče, jer ja naprosto nisam to. Zašto bi vi to činili i radili?“

A onda opet, u istoj emisiji: „I on u pet sati odvrne to, i pjeva tamo, i naravno svi istraumirani, svi ustaju u pet sati..“

Možda neko smatra i da je Aleksandar Vučić licemjer kada ignoriše najavu genocida Rajka Vasića na društvenim mrežama, a onda se, sasvim ozbiljno, izmijenivši uloge, sablažnjava odgovorima bivšeg komandanta iz Srebrenice, Nasera Orića.

Možda bismo ih mogli proglasiti običnim licemjerima, patološkom zaostavštinom proteklog rata, ili takav diskurs pripisati izbornoj godini, običnoj homogenizaciji naroda na kakve smo navikli prethodnih godina, da taj diskurs već prokleto ne podsjeća na devedesete godine.

Pretjerujem?

Bilo je i tih godina takvih „baja“ koje su javno govorile o miru a tajno opstruirale napredak i mirovna rješenja, označavale mete, dizale tenzije, destabilizirale državu i licemjerno stvarale i održavale političke napetosti, što je na koncu i dovelo do rata i genocida.

Naivci su previdjeli da su opasne poruke imale institucionalni karakter i snagu, očekivali su da rata neće biti i baš zato i jesu ostali naivci. Rata je bilo, krvavog rata koji je iza sebe ostavio pustoš, hiljade mrtvih, i stotine hiljada raseljenih.

Kada predsjednik jednog entiteta učenje ezana naziva „arlaukanjem“ kakvu poruku šalje građanima entiteta i Bosne i Hercegovine?   

Kakvu poruku, pogotovo, šalje junošama odgajanim na mržnji, slavljenju zločina i zločinaca, svima onima koji samo čekaju da im se ukaže na metu na koju trebaju udariti?

Pokušajte i zamisliti sebe u koži imama ili mujezina neke od banjalučkih džamija. Ko će biti kriv ako se njima šta desi?

Godinama već u Bosni i Hercegovini se sistemski, kroz nastavne programe, javne, vjerske, sportske susrete, preko medija i društvenih mreža, propagira mržnja, markiraju osobe, narodi i objekti, i iluzorno je očekivati da takav diskurs izađe na dobro.  

U kakvom to ambijentu živimo? Kako je sve to uopće moguće?

Izreka kaže: Snažni rade zato što mogu, slabi pate zato što moraju.

Treba jasno kazati, snaga Milorada Dodika i Aleksandra Vučića leži u podršci međunarodne zajednice. Ono što neko zove ignorancijom međunarodne zajednice nije ništa drugo do otvorena podrška. To smo već naučili u Srebrenici.

Koncept „odgovornosti lokalnih vlasti“, kakav je nametnuo i na koji se poziva OHR, ne pije vode. Kao ni besmisleni sastanci i saopćenja, kakva svako malo vremena odašilju sadašnje birokrate međunarodne zajednice. Prijetnje koje upućuje Milorad Dodik su konkretne, i zabrinjavajuće je što nema konkretnog odgovora od onih koji su, ovdje, prije svega uspostavili politički okvir, a onda i preuzeli mandat da prate njegovu „provedbu“ i usmjeravaju aktivnosti na „uspostavu vladavine prava.“

Kojeg prava?

Na negiranje jezika, genocida, države, naroda..?

Prisjetimo se štapa koji je, korak po korak, sređivao Tuđmanovu Hrvatsku i uvodio vladavinu prava dok je još stajala u čekaonici za EU.

Nije ovdje, dakle, ključno pitanje šta žele Milorad Dodik i Aleksandar Vučić. To nam je već jasno. Ključno pitanje je šta sa njima želi međunarodna zajednica?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera