Oglasi

Wagner: Primjeri Handkea i Stern pokazuju da je negiranje genocida postalo ‘mainstream’

Sarah Wagner, američka profesorica i autorica dvije knjige o Srebrenici, za AJB govori o traženju nestalih i njenoj današnjoj perspektivi o gradu.
Sarah Wagner radila je zajedno sa Međunarodnom komisijom za nestale osobe u BiH.Ustupljeno Al Jazeeri

Sarah Wagner, socijalna antropologinja i profesorica na George Washington Univerzitetu, prvi put je posjetila Srebrenicu 2003. kada je došla na ukop i komemoraciju žrtvama genocida i od tada se stalno vraća u ovaj grad.

Doktorat na Harvardu posvetila je upravo Srebrenici i traženju nestalih, gdje je provela neko vrijeme radeći na terenu zajedno sa Međunarodnom komisijom za nestale osobe. Njeno istraživanje i rad detaljno su predstavljeni u knjizi Znati gdje on leži: DNK tehnologija i potraga za nestalim iz Srebrenice, objavljenoj 2008. godine. 

U njoj navodi da je moderna tehnologija mogla spriječiti genocid u Srebrenici, jer su postojale satelitske slike onoga što se dešavalo tih julskih dana 1995. godine, ali oni u čijim rukama je bila moć da iskoriste te informacija nisu uradili ništa. S druge strane, nakon počinjenog genocida, tehnologija, ovaj put za identifikaciju nestalih, ubijenih stanovnika, pomogla je da porodice pronađu svoje najmilije. 

U drugoj knjizi Srebrenica nakon genocida, koju je napisala zajedno sa Larom Nettelfield i objavila 2014, bavi se intervencijama u poslijeratnom društvu kojima se ustvari pokušava obnoviti zajednica.

Međutim, sada ima manje nade u budućnost i normalan život, nego što je imala kada je prvi put došla, kaže Wagner koja također istražuje i procese traženja nestalih američkih vojnika u ratu u Vijetnamu. 

Zajedničku crtu između srebreničkih i američkih porodica u tom smislu pronalazi u dugotrajnoj tuzi i strahu da će umrijeti a neće ukopati svoje očeve, sinove i članove porodica. 

Povodom 25. godišnjice genocida, sa ovom naučnicom između ostalog smo razgovorali o njenom radu u Srebrenici, koliko je pored tehnologije bitno sjećanje u traženju i identifikaciji nestalih te kakva je njena današnja perspektiva o gradu. 

  • Doktorirali ste na Hardvardu na temu identifikacije putem DNK analize žrtava genocida u Srebrenici, tako da ste početkom 2000-tih proveli puno vremena u Srebrenici i BiH istraživajući i radeći na terenu zajedno sa predstavnicima Međunarodne komisije za traženje nestalih. Rane su tada bile poprilično ‘svježe’, nije prošlo ni deset godina od počinjenog genocida. Kako ste uopšte odlučili da doktorat posvetite Srebrenici i kakvi su bili vaši utisci i iskustva kada ste prvi put otišli tamo?

Prvi put sam stigla u Srebrenicu 11. jula 2003. na komemoraciju povodom godišnjice. To je bio jedan nesvakadišnji, u nekom smislu izuzetan, prvi susret sa gradom, Potočarima i memorijalnim centrom, i jasnom vezom između živih i mrtvih koja je bila vidiljiva na ceremoniji. Ipak, u sljedećih nekoliko dana Srebrenica se ispraznila od svojih privremenih posjetitelja i počela sam zapažati to mjesto u njegovom svakodnevnom izdanju. Rane su bile poprilično svježe, iako je prošlo osam godina, ali me dotakla odlučnost ljudi da se vrate i ponovo izgrade svoje živote, domove i zajednicu.  

  • Nakon toga napisali ste knjigu Znati gdje on leži: DNK tehnologija i potraga za nestalim iz Srebrenice, gdje između ostalog istražujete ulogu tehnologija u onome što se dešavalo u Srebrenici. Navodite da su Sjedinjenje Američke Države imale pet satelita iznad tog područja u julu 1995, koji su zabilježili velike grupe ljudi na otvorenom, kao i velike iskopane rupe u zemlji. Da li je tehnologija u ovom slučaju mogla spasiti živote ljudi i zašto nije?

To je ta strana tehnologije koja može prevariti. Želimo da mislim da to što vidimo i, u ovom slučaju, znamo znači i djelovanje. Da, satelitske slike zabilježile su zarobljavanje ljudi, kao što je bilo sa muškarcima i dječacima koji su držani na fudbalskom terenu u Novoj Kasabi, ali te slike nisu spriječile njihova pogubljenja zato što državni zvaničnici koji su gledali snimke nisu djelovali nakon otkrivanja ovih informacija. Tehnologija je moćna koliko je moćna politička volja koja je koristi. 

  • S druge strane, najmodernija DNK tehnologija korištena je za identifikaciju posmrtnih ostataka žrtava, i taj proces je podržala većina domaćih, regionalnih i međunarodnih aktera. Međutim, u knjizi se ne zadržavate samo na tehničkim aspektima nego i sociološki to povezujete sa preživjelima koji pokušavaju ‘vratiti’ individualne identitete brutalno ubijenim članovima porodice, kako oni ne bi bili prepoznati kao kolektivna grupa, nego kao pojedinci koji su patili i koji su ubijeni kolektivno. 

Budući da nauka i tehnologija - u ovom slučaju biotehnologija forenzičke genetike - imaju politički kontekst i posljedice, tako su one suštinski društvene. Naučnici ponekad ne prihvataju ovu ideju, kao da će prepoznavanje društvenih uvjeta u kojem se nauka "dešava" dovesti u pitanje njenu objektivnost. Naprotiv, tehnologija predstavlja ključni kanal za predstavljanje istine, ali ona ne djeluje sama. 

Forenzički procesi identificiranja ostataka nestalih zavise od doprinosa samih porodica, od uzoraka krvi do antemortem podataka u DNK izvještaju i njihovog prihvatanja tih rezultata. DNK ne ukopava mrtve, to čine porodice. Što sam više vremena provodila sa porodicama nestalih Srebreničana, to sam bolje ovo razmjela. Ove majke, sestre, žene i kćerke, sa drugim članovima porodica, reanimirali su živote nestalih kroz svoja sjećanja i ritualne činove brige. To sam vidjela na svakoj komemoraciji 11. jula na kojoj sam bila, ali također i u tišini njihovih domova i u njihovim dnevnim praksama.   

  • Koju ulogu u traženju nestalih ima sjećanje preživjelih? 

Kada sam prvi put istraživala temu identifikacije, mislila sam o sjećanju više u instrumentalnom smislu, odnosno sposobnost porodica da usaglase svoja sjećanja sa forenzičkim dokazima koji im se predstavljaju, ili kada njihovo sjećanje na odjeću ili lične predmete ili fizičke tragove, kao što je izvađen zub ili slomljena kost, proširuju naučne podatke i pomažu da se izvrši identifikacija. 

Na više apstraktnom nivou, sjećanje također potiče kolektivni odgovor. Sjećanje na zvjerstva u julu 1995. i sjećanje na žrtve potaknule su DNK identifikacijski proces. Predsjednik Clitnon je ustanovio Međunarodnu komisiju za nestale osobe kao odgovor na neotkrivene i neimenovane žrtve, uključujući žrtve Srebrenice. 

Također, postoji i ta ključna uloga memorije u traženju nestalih - a to je kroz saznanja gdje su se grobnice iskopavale i gdje su tijela odložena. Tokom posljednjih 25 godina, pojedinci su istupali kao svjedoci i njihova sjećanja su omogućila otkrivanje ostataka tijela. To što su neki nastavili da zadržavaju informacije i odbijaju da kažu šta znaju je još jedan primjer trajnosti genocida.

  • Identifikacija žrtava genocida je jedna od intervencija koju spominjete u svojoj drugoj knjizi Srebrenica nakon genocida, koju ste napisali zajedno sa Larom Nettelfield. U njoj se bavite intervencijama u poslijeratnom društvu kojima se ustvari pokušava obnoviti zajednica. Možete li objasniti šta su ove intervencije i koje smatrate posebno bitnima za borbu s posljedicama genocida? 

U knjizi smo željele da gledamo na ‘intervenciju’ u širem smislu, izvan tipičnog okvira tranzicijske pravde u kojem politike interveniraju da se popravi ili rehabilituje postkonfliktno društvo. Tako da smo podredile konvencionalnije načine intervencije, kao što je povratak izbjeglica, organizacijama, komemoracijama i formama produkcije znanja.

Tu smo uključile i strategije poricanja, za koje tvrdimo da predstavlja opstrukcijsku intervenciju. Lara je istraživala i napisala poglavlje o negiranju u kojem je dokumentovano kako su razni akteri iskoristili institucionalne kanale, sudske slučajeve, medije, takozvane istraživačke centre, da prošire narative o poricanju. Primjeri koje je ona uključila nagovijestili su da će negiranje postati mainstream, što vidimo u slučaju dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu i portretu Radovana Karadžića kojeg je napravila Jessica Stern.

  • Mislite li da je nepostojanje zakona o negiranju genocida u BiH i regiji ili neusvajanje prijedloga rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a predstavljaju neuspjele intervencije? 

O njima mislim kao svojevoljnom odbijanju da se djeluje više nego o propalim pokušajima intervencije. Da li me iznenađuje da ista organizacija koja je odbacila svoju odgovornost da zaštiti izbjeglice u svojim takozvanim sigurnim zonama nije mogla okupiti političku podršku za rezoluciju zločina koji su se desili zbog toga? Da li me iznenađuje što politička elita koja studentske domove naziva po ratnim zločincima i plaća revizionističke izvještaje nije voljna da usvoji zakon kojim se zabranjuje negiranje genocida? Odgovor je ne, i u jednom i u drugom slučaju.  

  • Također ste istraživali procese vezane za traženje nestalih američkih vojnika u Vijetnamu. Da li postoji neka zajednička crta, nešto univerzalno u traženju nestalih u različitim ratovima, koji su se desili u različitim periodima i na različitim dijelovima planete?

Ako bi morala da izaberem neku zajedničku crtu to bi bila trajna tuga koja prati neriješene sudbine. Kada sam prisustvovala okupljanju porodica ‘Nestalih u akciji’ u ratu u Vijetnamu stalno sam mislila o tome šta imaju zajedničko sa porodicama Srebrenice, pogotovo sa preživjelim srodnicima koji još čekaju vijesti - zajednički je taj strah da će oni sami umrijeti a da neće imati šansu da ukopaju svoje najmilije.  

  • Kao što smo naveli na početku razgovora, već dugo posjećujete Srebrenicu. Koja je vaša današnja perspektiva života u Srebrenici u odnosu na vaš prvi dolazak? 

Kada se ovih dana vraćam u Srebrenicu, to je da posjetim prijatelje. Oni su sada mnogo stariji, naravno, i ja sam isto. Neki su od tada umrli. Kada prolazim pored njihovih kuća to budi mnogo sjećanja, na vremena kada sam ja lično imala više nade u mogućnosti za miran, zajednički život u Srebrenici. Bilo je očiglednih materijalnih napredaka i ljudi koji su tokom cijele godine živjeli u gradu su radili veoma naporno da ponovo izgrade svoje domove i živote. 

Ali postoji ogromni teret koji se nadvija nad ovim mjestom. Ljutila sam se kada su tokom 2000-ih ljudi Srebrenicu nazivali "mrtvim gradom" zbog toga kako ta fraza poništava napore, postojanje, onih koji su se vratili i oni koji pokušavaju da nađu zajedničku osnovu za život jedni sa drugima.

Međutim, sada sam manje sigurna u budućnost grada. Kada to priznam čini se kao izdaja mojih prijatelja koji su živjeli tamo i koji su se svaki dan borili protiv ovih upornih pokušaja negiranja. Iako ja vidim samo mali dio toga, čini se da je iznemoglost u toj borbi iscrpila ovaj grad. Nadam se da je to samo nepotpun pogled stranca koji to izvana posmatra. 

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.