Vukovar – zločin bez kazne za nalogodavce

Vukovar su JNA i paravojne srpske snage za tri mjeseca gotovo sravnile sa zemljom (EPA)

Ogorčenost činjenicom da vojni i politički vrh Srbije, koje smatra nalogodavcima razaranja Vukovara i ubijanja Vukovaraca u jesen 1991., nikad nije odgovarao niti će odgovarati, vukovarski branitelj i bivši zatočenik srbijanskih logora Danijel Rehak ne krije. Tako je cijelih četvrt stoljeća otkad je, samo zato što je branio svoj grad, završio u logoru i prošao najgore torture.

“Poslije svega, a prošlo je 26 godina, najveći krivci i najodgovornije osobe neće ni odgovarati. Dio njih je umro, dio je nestao i nema ih nigdje, a dio je u poznim godinama. Dogodit će se da nitko nije odgovoran i da smo sami sebe zapravo ubijali”, konstatira Rehak.

I drugi Vukovarci, dok se ovih dana sjećanju sloma obrane grada, nakon opsade koja je trajala 87 dana, dijele Rehakovo mišljenje. Vukovar su postrojbe Jugoslavenske narodne armije i paravojnih srpskih snaga za tri mjeseca gotovo sravnile sa zemljom.

“I za sve to nisu odgovarali najveći krivci. To je činjenica, a to potvrđuje i popis osoba koje su osuđene. Nema nigdje čelnika političkog vrha Srbije i vojnoga vrha JNA iz ‘90-ih godina prošloga stoljeća. Sve se svelo na tri imena koja su osuđena u Haagu, a to su Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin. Ispada po tome da su njih trojica smislila, organizirala i provela cijeli rat iako svi znamo da je to nemoguće”, kaže Rehak.

Krvava statistika ubijanja jednog grada

Službeni podaci govore da je tokom tri mjeseca opsade Vukovara ubijeno i ranjeno 2.299 branitelja grada, ubijeno je i nestalo 2.580 civila, a u masovnim grobnicama pronađeni su posmrtni ostaci 1.333 žrtve.

Na farmi Ovčara JNA i srpske paravojne postrojbe likvidirale su 260 hrvatskih branitelja i civila, većinom pacijenata vukovarske bolnice. Procjenjuje se da je i do 12.000 granata i raznih projektila dnevno padalo na grad, najmanje 7.000 Vukovaraca odvedeno je u logore, a njih 22.156 prognano je iz Vukovara.

Srušene su 8.272 obiteljske kuće, ukupno je oštećeno 5.580 stanova, a ratna šteta u gospodarstvu procijenjena je na milijardu eura.

Ukazuje da su za rat u Hrvatskoj i rušenje Vukovara odgovorni daleko moćniji ljudi nego sami izvršitelji zločina, koji su odlučivali o svemu i stajali iza svega što se događalo. I nije mu jasno kako za sve to nitko nije odgovarao. Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, kojemu je na čelu, proteklih godina podignulo je nekoliko kaznenih prijava s najmanje 1.000 imena koja su smatrali odgovornima za zločine počinjene u Vukovaru i okolici. Iako su očekivali konkretne rezultate i pokretanje procesa, tvrdi, Državno odvjetništvo nije ništa napravilo.

“Nisu ih pozvali ni na obavijesne razgovore kako bi dobili možda neke informacije ili barem skinuli krivicu sa sebe jer svi znamo kako nisu svi krivi. Kada ništa nismo uspjeli napraviti na hrvatskim sudovima, kako očekivati da nešto napravimo u Srbiji? U Beogradu smo podnijeli tužbu, ali se oni sprdaju s nama. Jednom smo nešto zakasnili, drugi put nešto nedostaje, treći put nađu neki treći izgovor i tako stalno”, kaže Rehak.

Prikrivanje i krivotvorenje istine o zločinima

Prozvano Državno odvjetništvo ovih je dana objavilo zbirni pregled postupaka zbog kaznenih djela ratnih zločina počinjenih na širem vukovarskom području, navodeći da su odgovorni izvedeni pred sudove u Vukovaru, Osijeku, Beogradu, Den Haagu. Taksativno se navode podaci o istragama, optužnicama, presudama, kao i inicijali onih koji su njima obuhvaćeni.

Kad su konkretna imena u pitanju, ukazuje se na haške procese – spomenutoj “vukovarskoj trojci”, Vojislavu Šešelju, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, Slavku Dokmanoviću, Goranu Hadžiću, Slobodanu Miloševiću. U jednoj od optužnica, koja nije završila na sudu, spominju se i inicijali pripadnika visokog vojnog zapovjedništva JNA, a zapravo je riječ o Veljku Kadijeviću, Zvonku Jurjeviću, Blagoju Adžiću, Životi Paniću…

Vukovarci su svjesni da mnogi nikad neće odgovarati za stradanje njihovoga grada

“Pogledamo li 26 godina unatrag, nažalost, sve smo uvjereniji da ideolozi velikosrpske politike i stvarni nalogodavatelji ratnih zločina nisu i najvjerojatnije neće odgovarati za svoja nedjela. Jedno od mogućih objašnjenja te činjenice leži u nastojanju nekih ‘domaćih’, a osobito međunarodnih aktera (pojedinaca i institucija) da se prikrije, krivotvori ili programira istina o počinjenim zločinima te da se relativizira odgovornost za politiku kojoj zločini nisu bili samo sredstvo za ostvarenje ciljeva nego i cilj sam po sebi”, kaže znanstveni savjetnik Dražen Živić, voditelj Područnoga centra Instituta Pilar u Vukovaru.

Institucija kojoj je na čelu godinama organizira znanstvene manifestacije (simpozije, kolokvije, okrugle stolove i tribine) te publiciranjem znanstvenih radova prezentira i objavljuje veliki broj znanstvenih analiza i rasprava o fenomenu Vukovara ‘91, kao i drugih aspekata Domovinskog rata. Među ostalim, posebno su posvećeni upravo dimenziji planiranja i provođenja ratnih zločina, ne samo u Vukovaru i njegovoj okolici nego i drugdje u Republici Hrvatskoj.

Ukazuje i da u nekažnjavanju zločina “ne treba zanemariti ni odgovornost međunarodne zajednice za politiku nečinjenja, koju su ustrajno provodili”, te navodi da je “pritom više nego zanimljivo da je izostanak optužnica, a time i presuda za najodgovornije, najvidljiviji upravo na primjeru Vukovara”.

Živić: Ovčara je bila uvod u Srebrenicu

Prema stajalištu Dražena Živića, “utvrđivanje što cjelovitije istine o onome što se u Vukovaru i njegovoj okolici događalo u kasno ljeto i jesen 1991. godine, pa i kasnije, što na osobit način uključuje otkrivanje, procesuiranje i kažnjavanje odgovornih za planiranje i provođenje ratnih zločina, preduvjet je za uspostavu pravednoga mira i izgradnje međuljudskog i međuetničkog povjerenja”.

“Da bi budućnost Vukovara i Vukovaraca bila vedrija i bolja, prošlost nam mora biti bistrija, tj. ne smije biti u magli neznanja i neistina. A ona će takva biti ne doznamo li sve okolnosti tolikih ljudskih stradanja i dramatičnih sudbina. I, konačno, dopustimo li da ideolozi i izvršitelji zločina ostanu neotkriveni i nekažnjeni, stvaramo jako dobre uvjete da se zločini negdje drugdje i u nekom drugom vremenu ponove”, smatra Živić.

Navodi i da je “jasan obrazac zločinačke politike i strategije koju je provodio velikosrpski agresor u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”, te konstatira da je “zločin genocida u Srebrenici svoju, ako se može tako kazati, generalnu probu imao na Ovčari”.

“Politički i vojni vrh tadašnjeg beogradskog režima i JNA ostao je u kontekstu zločina u Vukovaru 1991. godine gotovo neokrznut u pravnom smislu, a oni rijetki koji su procesuirani, a još rjeđe oni koji su osuđeni pripadali su, uz tek pokoji izuzetak, ipak donjem dijelu lanca najodgovornijih. No, ratni zločin ne zastarijeva, pa se treba i dalje nadati da će pred zemaljskim ili Božjim sudom svatko snositi odgovornost za ono što je učinio”, poručuje Živić.

Pomirenja nema bez istine i pravde

Među borcima za istinu i pravdu o Vukovaru i za Vukovar, osim Vukovaraca poput Rehaka i Živića, bili su i mnogi iz hrvatskog državnog vrha, a među njima i Vesna Škare Ožbolt. U procesu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja vodila je tim ljudi koji je imao zadatak uspostaviti povjerenje, ubrzati povratak i normalizirati život na područjima stradalim u ratu.

“Kroz taj proces naučila sam jednu činjenicu – da pomirenja među ljudima, normalizacije života, stabilizacije odnosa među generacijama neće biti ukoliko ne bude bilo istine i pravde – istine što se stvarno dogodilo i da se prihvate stvarne činjenice, a pravde da počinitelji najgorih zločina nakon Drugog svjetskog rata budu sankcionirani”, ukazuje Škare Ožbolt.

I ona podsjeća da su oni koji su izvedeni pred lice pravde kažnjeni ili preblagim kaznama ili oslobođeni, dok veći dio njih, pogotovo najodgovorniji, nije ni stigao pred sud.

“Ako je presuda pravična, odnosno stvara osjećaj pravde, onda je to dobar temelj za jedan mukotrpan proces koji se zove pomirba, jedan težak i zahtjevan proces koji zahtijeva puno strpljenja i puno snage. Jasno je da pravo i pravda često puta ne idu zajedno, no da biste napravili iskorak prema normalizaciji života, morate stajati na temelju na kojem su pravo i pravda čvrsto prožeti. To se u ovom slučaju nije dogodilo”, tvrdi Škare Ožbolt.

Rasvijetliti sve zločine

Da izostanak kaznene odgovornosti nalogodavaca nije dobra poruka žrtvama ni samim počiniteljima zločina svjesna je i Veselinka Kastratović, pravnica u Centru za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka. Ta je udruga pratila sudske procese za ratne zločine koji su se početkom ‘90-ih dogodili na vukovarskom području. I ne samo vukovarskom.

Sve se svelo na tri imena koja su osuđena u Haagu, upozorava bivši logoraš Danijel Rehak

“Ako želimo istinski graditi mir na ovim prostorima, tolerantno društvo, nadležni pravosudni i istražni organi u svim zemljama regije, gdje su se ratne traume događale, moraju uložiti dodatni napor i istražiti i procesuirati nalogodavce i počinitelje zločina”, govori Kastratović.

Prema njenim riječima, “izuzetno je važno procesuirati ratne zločine, dakle, sve za koje se zna, za koje postoje žrtve, podaci, dokazi, a da bi se moglo nastaviti živjeti, graditi suživot u punom značenju te riječi, prošlost treba dobro protresti i rasvijetliti što se dogodilo”.

“Svi zločini moraju biti rasvijetljeni, ne samo jedne strane. Žrtvama to znači priznanje patnje, satisfakciju (moralnu, materijalnu, pravnu), počinitelju način da shvati težinu i razornost svoga djela, zajednici u kojoj se zločin dogodio odmak od zločina i njegovih posljedica, a društvu u cjelini jasnu poruku da zločin nije dopušten, da ne smije ostati nekažnjen, da pravna država funkcionira kao jamac sigurnosti svim njezinim građanima”, zaključuje Kastratović.

Izvor: Al Jazeera