Vukovar: Nacionalnost nebitna na nogometnom terenu

Kada se govori o sportu, uvijek se govori o aktivnosti koja na najbolji mogući način zbližava ljude. Pokazalo se to i u povijesti nebrojeno puta kada su radi sportskih događanja zaustavljani i krvavi ratovi.

Vrlo često, upravo je sport bio poveznica među državama koje su do jučer ratovale i čije su se vojske gledale preko nišana. Kroz sportske arene krenulo se u neko novo vrijeme i budućnost.  

Kolika je moć i snaga sporta pokazalo se i na primjeru istočne Slavonije, koja je 90-ih godina prošlog stoljeća bila područje zahvaćeno krvavim ratom. Najbolji primjer svega pozitivnoga što donosi sport jest upravo grad Vukovar, gdje su se odvijali najteži ratni sukobi i gdje se i danas na popisu nestalih nalazi više od 300 Vukovaraca.

Sport je doprinio da se o Vukovaru ne govori samo kada se spominje rat, razaranje, nestali, ratni zločini… Sport je omogućio i mnogo ljepše i pozitivnije priče iz grada na Dunavu.

Sportski djelatnici podsjećaju kako je sve krenulo odmah nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, kada su sjeli i postavili čvrste temelje, koji danas donose rezultate. Krenulo se od nogometa kao najmasovnijeg i najpopularnijeg sporta u ovom dijelu Hrvatske, a onda i svih ostalih sportova. 

“Osobno sam bio sudionik mirne reintegracije kada su sportski djelatnici koji su bili prognani 1991. godine, najvećim dijelom Hrvati, i sportski djelatnici koji su ostali živjeti ovdje, a radi se mahom o Srbima, sjeli i dogovorili što i kako dalje. To se sve događalo u vrijeme kada je bilo još mnogo usijanih glava i kada to nije bilo niti malo lako. Tada smo postavili zdrave temelje”, kaže predsjednik Nogometnog središta Vukovar Zlatko Vrančić. 

Ti dogovori rezultirali su time da su “hrvatski” i “srpski” klubovi u zajedničkoj ligi počeli igrati već od sezone 1998/1999. I suci su bili različitih nacionalnosti. Najbolji primjer toga o kakvom se vremenu govori jest da su međusobne utakmice do jučer zaraćenih strana osiguravali vrlo često policija, interventna policija, pa i pripadnici vojne policije. O gostujućim navijačima nije se ni razmišljalo. Odmah po završetku utakmice odlazilo se kući.  

Utakmica za Vasu

Međutim, iz mjeseca u mjesec policijsko osiguranje bilo je sve manje da bi ubrzo došli do toga da na utakmicama nije bilo policije jer nije bilo ni potrebe. Sve se održavalo u najboljem redu i bez problema. 

“Danas s ponosom možemo reći da smo uspjeli i da je sport još jednom pokazao svoje pravo lice. Više nitko niti ne govori o tim danima, a postalo je uobičajeno da uz klubove uvijek na gostovanja idu i navijači. Sjedi se zajedno i redovito poslije popije i neko piće i popriča. Već godinama normalno je da za ‘hrvatski’ klub igra igrač srpske nacionalnosti, a za ‘srpski’ igrač Hrvat. Ista je stvar i s trenerima. Igraju se i prijateljske utakmice. Danas je sucima lakše suditi utakmice kada igraju međusobno ‘hrvatski’ i ‘srpski’ klub nego kada igraju među sobom ‘hrvatski’ ili, pak, ‘srpski’ klubovi. Sve ovo što smo napravili trebamo nadograđivati i dalje razvijati”, ističe Vrančić.

Snaga sporta u Vukovaru demonstrirana je i prije nekoliko dana kada su prijateljsku humanitarnu utakmicu odigrali HNK Vukovar 1991., koji slovi za “hrvatski” klub, i NK Vuteks-Sloga, koji, pak, nosi prefiks “srpski”. Dva gradska kluba, inače i dva velika rivala, odigrali su humanitarnu utakmicu, s koje je sav prihod bio namijenjen mladom Vasiliju Sentivancu (17). Riječ je o mladiću srpske nacionalnosti koji je teško obolio, a igrao je za oba kluba. Na utakmici se okupilo nekoliko stotina građana, najvećim dijelom mladih osoba, koji su došli podržati akciju. Interesantno je i kako je humanitarnu akciju, koja je imala naziv “Za Vasu”, inicirao umirovljeni hrvatski branitelj Davor Tomić.

“Mislim kako nije uopće bitno tko je koje nacionalnosti nego da je prije svega čovjek. Drago mi je da je akcija uspješna i da se o Vukovaru ne govori samo o gradu slučaju kao do sada. Sport je najzaslužniji za to i stoga sam veoma ponosan”, rekao je Tomić, koji je s ocem Vasilija Sentivanca nekoliko godina radio u istoj tvrtci. 

Niz pozitivnih primjera 

Slično razmišljaju i igrači koji su se spremno odazvali ovoj akciji. Podsjećaju i kako do današnjih rezultata nije bilo tako lako doći nego da je trebalo puno rada i vremena. I danas se mnogi sjećaju slučaja kada prije 15-ak godina na Memorijalnom turniru hrvatskih branitelja za uzrast U-14 jednome dječaku nije bilo dozvoljeno igrati zato što je srpske nacionalnosti. Nekoliko godina kasnije taj isti dječak postao je prvotimac HNK Vukovara 1991., za koji i danas nastupa.

Jedan od onih koji je nastupao u oba tima jest Danijel Spasić. Danas kapetan NK Vuteks Sloge, prije nekoliko godina bio je kapetan i HNK Vukovara 1991.  

   

“Sport je dokaz da je on iznad svega. I ova utakmica je to pokazala. Vukovarci se trebaju ujediniti. Nije važno tko je što. Prošlost je nešto što je bilo, a mi treba da se držimo zajedno da bi ovaj grad opstao i da bi nam svima, bez obzira radi li se o Hrvatima ili Srbima ili nekome trećem, bilo bolje”, rekao je Spasić.

I Aleksandar Glamočak jedan je od igrača koji je igrao u oba kluba. I on je, kao vukovarski Srbin, nosio kapetansku traku HNK Vukovara 1991. 

“Igrao sam dugo godina u oba kluba i nikad nisam imao nikakvih problema. Nije u Vukovaru sve tako crno kako se predstavlja, a sport je možda jedan od najboljih dokaza tome. Niz je ovakvih primjera u svim sportovima, a ne samo u nogometu”, rekao je Glamočak. 

Sport ispunio misiju 

Poslije Cibalije, Genta, Hrvatskog dragovoljca, Širokog Brijega, Mladen Križanović zaigrao je za oba kluba, u kojima je jedno vrijeme bio i kapetan. Križanović je danas jedan od Hrvata koji igra u NK Vuteks Slogi. 

“Mislim kako to tko je koje nacionalnosti nema veze u sportu. To je sport i to ne bi smjelo utjecati. Rat je završio davnih dana i trebamo se okrenuti budućnosti. Igrao sam i na ‘jednoj’ i na ‘drugoj’ strani, ali i u BiH gdje ima i ‘treća’ strana. To poglavlje jednom treba zatvoriti”, kaže Križanović. 

Jedna od vukovarskih nogometnih legendi, Slavko Baketa, koji je danas voditelj nogometne škole Mali Vukovarac, koja djeluje pri HNK Vukovaru 1991., kaže kako se u tom klubu ne gleda tko je koje nacionalnosti. 

“Svi igrači, bez obzira tko je koje nacionalnosti, su prije svega igrači HNK Vukovara 1991. I danas u našem klubu imamo igrača raznih nacionalnosti i nitko na to više ne gleda na taj način. Život se mora nastaviti živjeti, a ne dijeliti”, rekao je Baketa.

Iskustva iz ova dva kluba nisu jedina. Tako u HNK Radničkom, koji vode predstavnici Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, već godinama igraju mladići srpske nacionalnosti. Slična je situacija i u okolnim selima, pa je tako u Negoslavcima, gotovo etnički čistom srpskom selu, već nekoliko godina trener Vjekoslav Karaula, inače Hrvat po nacionalnosti. 

Slično je i u okolnim selima, koja vrlo često pojačanja pronalaze i preko granice. Naime, u zavisnosti od mogućnosti, oni dovode igrače iz Srbije. Ista je situacija i u drugim sportovima. Sport je tako još jednom na istoku Hrvatske pokazao da je jači od svih podjela i da on na najbolji mogući način zbližava ljude.

Izvor: Al Jazeera