Vučiću je Srebrenica tek u julu

Ne ode li Vučić ove godine u Srebrenicu, načiniće veliki korak unazad u odnosu na nasljeđe koje je njemu i Nikoliću ostavila vlast Borisa Tadića

Piše: Andrej Nikolaidis

Upitali prije neki dan premijera Srbije Aleksandra Vučića namjerava li ove godine u Srebrenicu, gdje će biti obilježeno 20 godina od genocida koje su nad Bošnjacima, uz svesrdnu pomoć takozvane Međunarodne zajednice, počinile srpske trupe. “To je u julu mesecu, nisam o tome još razmišljao”, rekao je Vučić.

Dobro… Vučić je zauzet čovjek. On je izgleda naumio Srbima nametnuti njemačku radnu etiku, nije to mali posao… U rijetkim slobodnim trenucima on spašava građane od poplava. Osim toga, on je, čini se, čovjek zagledan u budućnost. To je razumljivo. I ja bih bio, kad bih imao prošlost kakva je njegova.

Stvar je, međutim, u tome što Vučić nije premijer Tajlanda ili Australije. On je premijer zemlje koju je sud u Hagu oglasio odgovornom za nesprječavanje i nekažnjavanje genocida u Srebrenici. Stoga on u julu ne može imati preča posla od odlaska u taj mali bosanski grad.

Gdje je bio Vučić 2008.

Ne ode li Vučić ove godine u Srebrenicu, načiniće veliki korak unazad u odnosu na nasljeđe koje je njemu i Nikoliću ostavila vlast Borisa Tadića. Koji je posjetio Srebrenicu na petnaestogodišnjicu genocida. I za čijeg mandata su u Hag izručeni Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

Vučić i njegova partija bili su protiv Deklaracije o Srebrenici koju je tijesnom većinom usvojio srpski Parlament. Tadašnji lider te stranke Tomislav Nikolić tada je, obraćajući se vladajućim partijama, govorio ovako: “Ali vi ste hteli svoj tekst. Želeli biste da sami sebe proglasimo isključivim krivcima za sve što se desilo i da svoj narod osudimo kao jedini narod koji je počinio zločin”.

Jasno je da Vučić danas ne misli kako je Karadžić najveći živi Srbin – kako bi i mogao biti, pored njega? Moguće da to nije mislio ni 2008, ali je smatrao da je pragmatično braniti zlo, kao što danas smatra da je pragmatično biti evropejac.

Ima li Vučić doista dvojbi gdje bi trebao biti u julu ove godine, može se prisjetiti gdje je bio u julu 2008. Bio je na takozvanom “Mitingu podrške Radovanu Karadžiću”, koji je, pod firmom “Svesrpski sabor”, u Beogradu organizovala upravo njegova partija. Pošto se ovdje sporo pamti a brzo zaboravlja, da se podsjetimo zašto je Vučić tada podržavao Karadžića? To je najbolje sažeo Luka Karadžić, koji je na “saboru” rekao: „Odustajanje od izručenja Radovana Karadžića bio bi častan izlaz iz situacije i za Vlasti u Srbiji i međunarodnu zajednicu i Hag“. Trebalo je, dakle, spriječiti izručenje Karadžića Hagu. Na “saboru” se još moglo čuti kako je “svaki Srbin Radovan” a “Karadžić najveći živi Srbin”.

Jasno je da Vučić danas ne misli kako je Karadžić najveći živi Srbin – kako bi i mogao biti, pored njega? Moguće da to nije mislio ni 2008, ali je smatrao da je pragmatično braniti zlo, kao što danas smatra da je pragmatično biti evropejac. Napokon, to kad i šta Vučić misli i kada je iskren – kada je radikalno nazadan ili kada je napredan – nije pitanje na koje vrijedi trošiti vrijeme.

Ali baš zato što je organizovao miting podrške Karadžiću, Vučiću je, više no drugima, u julu ove godine mjesto u Srebrenici. Kao što mu je na dvanaestogodišnjicu ubistva Zorana Đinđića bilo mjesto pred spomen-pločom ubijenom Premijeru u dvorištu Vlade Srbije. Tada je bio gdje treba biti, baš zato što je onomad bestijalno napadao Đinđića čiji je politički program docnije prihvatio.  

Dodik genocid u Srebrenici pokušava prikazati kao zločin protiv srpstva, što je lijep primjer lukavstva mizernog uma. 

Vučić će, držim, na kraju ipak doći u Srebrenicu. Ko zna, možda će se tamo ukazati i Milorad Dodik. U intervjuu “Politici” Dodik je izjavio da zločin u Srebrenici nije bio borba za srpstvo, nego kukavičluk i najveći udarac srpstvu. Dodik genocid u Srebrenici pokušava prikazati kao zločin protiv srpstva, što je lijep primjer lukavstva mizernog uma. Toga smo se naslušali, znate te finte: te “Hitler je najveći zločin počinio prema samim Njemacima”, te “Milošević je bio najgori za Srbe”… Dodik uz to traži i “novi pristup” Srebrenici i “novo ispitivanje realnosti, koju bi svi prihvatili”. Dodik veli: “Mi želimo istinu o tome, moglo bi se to postići kroz novu međunarodnu komisiju koja, kakve god podatke da da – mi smo spremni da ih prihvatimo”. A ko da bude predsjednik “međunarodne komisije za realnost”? Čomski, možda?

Republičkosrpski Hegel, Kant i Karl Šmit

Dodik se izgleda probudio iz zimskog sna i nije čuo novosti: realnost je ispitana. Srpske snage su u Srebrenici, u realnoj realnosti, počinile genocid. To više ne može biti osporeno, ni pravno ni istorijski. To je opšteprihvaćena realnost, koja ne čeka Dodika i nalaze njegovih nadrealnih komisija.

Ali čak i takva Dodikova izjava ilustruje kako se odbrana genocida u Srebrenici neprekidno povlačila sa jednog na drugi rezervni položaj. Od agresivnog apsolutnog negiranja, preko bijednih relativizacija i mitinga podrške zločincima, do bizarnih mi-ćemo-prihvatiti-realnost-samo-da-nam-komisija-kaže-šta-je-realno dosjetki na tragu “filozofskih” radova Emira Kusturice i Nenada Jankovića koji su, uz Nenada Kecmanovića, najveći politički mislioci Republike Srpske –  takoreći republičkosrpski Hegel, Kant i Karl Šmit.

Vučićevo “to je tek u julu, ne znam još” ne može promijeniti ništa. Sve je u vezi Srebrenice jasno i ništa više ne može biti prikriveno, relativizovano i izokrenuto. Jedino što nedostaje je politički epilog pravne i istorijske borbe za Srebrenicu. A ni on, na ovaj ili onaj način, na koncu neće izostati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera