Vučićevo nadmetanje sa Titom, izgubljena bitka

Vučić je zajedno sa svojom najužom ekipom i pred probranim medijima proslavio ostvarenje svog “istorijskog sna”: useljenje u luksuznu privatnu višespratnicu (na gradilištu Beograd na vodi). (Tanjug)

Teško da su ikada do sada dva dogadjaja ovoga jula – jedan na gradilištu “Beograda na vodi”, i drugi na Menhetnu u svetski poznatom Muzeju moderne umetnosti (MoMa Museum of Modern arts)- tako rečito ukazali na kontrast izmedju ovog vremena i onog jugoslovenskog, u kome su stasavale posleratne  generacije rodjene pedesetihi šezdesetih godina prošlog veka.

U razmaku od jednog dana Aleksandar Vučić (14.jula) je zajedno sa svojom najužom ekipom i pred probranim medijima pompezno proslavio ostvarenje svog “istorijskog sna”: useljenje u jednu luksuznu privatnu stambenu višespratnicu (na gradilištu Beograd na vodi). Vrpcu su presekli njegovi najverniji saradnici, premijerka Ana Brnabić, bivši gradonačelnik kome je, posle uspešnog rušenja privatnih objekata u Hercegovačkoj, za nagradu dodeljena fotelja ministra finansija (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kako-je-srbija-gladnom-vuku-dala-jagnje-na-cuvanje) , predsednik kompanije “Eagle Hills” Muhamed Alabar…

Već sutradan (15. jula) u Njujorškom muzeju, otvorena je velika izložba “Betonska utopija: Arhitektura u Jugoslaviji 1948-1980” bez prisustva ijednog ministra ili gradonačelnika  iz Srbije. Ruku na srce, nikom od Vučićevih “naprednjaka” , ili koalicionih partnera koji sebi paradoksalno pripisuju odanost levici,  ne bi moglo da bude ugodno na toj izložbi . Ona, po oceni kritičara iz najuglednijih arhitektonskih časopisa,  prikazuje  razmere graditeljstva u Titovoj Jugoslaviji, idejnu koherentnost antifašističkih i memorijalnih spomenika, originalnu raznovrsnost , otvorenost prema različitim kulturama i nacijama, privrženost socijalnoj pravdi i radnom čoveku, nesvrstanost na globalnom planu. 

Gdje je opšta dobrobit?

Nije sve bilo ružičasto u Titovoj autoritarnoj Jugoslaviji, mnogo je bilo kratkotrajnih utopijskih pokušaja, ali verovanje da arhitektura dobija svoj suštinski smisao ako oblikuje i učestvuje u širem socijalnom projektu je trajna ideja koju je vlast u Srbiji bahato i beskrupulozno odbacila.

“Jugoslavija je inspiracija za dizajn koji unapredjuje opštu dobrobit i podstiče nadu” kažu autori  ovog obimnog projekta Martino Stierli, kustos za arhitekturu i dizajn muzeja MoMa, i Vladimir Kulić, beogradski profesor arhitekture na Florida Atlantik Univerzitetu.

Predstava sa presecanjem vrpce na gradilištu u Savskom amfiteatru budi upravo suprotna osećanja, od onih koje podstiče prikaz graditeljske kreativnosti  u Titovo vreme. Gde se na gradilištu u Savskom amfiteatru, može naći opšta dobrobit?

 “Presrećni predsednik” šalje šampanjac vlasnicima koji su za jedan ili dva miliona evra (sitnica) kupili stan. Beograđanima se nudi da šetaju popločanim putem pored vode i da u beznadju posmatraju kule u čiju unutrašnjost nikad neće moći ni da privire. Uska staza uz Savu je sve što je preostalo (za javnu upotrebu) od 120 hektara centralnog gradskog zemljišta koje je dato u privatno vlasništvo Muhamedu Alabaru, investitoru iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. To parče Beograda , prema procenama nezavisnih stručnjaka, vredi milijardu i po evra, a privatniku iz Emirata je dato takoreći u bescenje i pod nejasnim uslovima. 

A kako se gradio Novi Beograd? Na izložbi u Njujorku početak dizanja grada može se videti kroz arhivske instalacije  rediteljke Mile Turajlić čiji dokumentarac (“Sa druge strane svega”) je nedavno osvojio glavnu nagradu na svetskom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu.  U temelje novog grada ugrađen je rad pedeset hiljada omladinaca iz cele Jugoslavije, a najviše brigadira sa udarničkom značkom (preko tri hiljade) bilo je iz NR Hrvatske. Tada, u godinama kada je došlo do raskida sa staljinizmom, graditelji su podsticani da uporedo grade prijateljstvo uprkos različitostima.

U Njujorku huči Sutjeska…

U osvrtu na njujoršku izložbu o jugoslovenskoj arhitekturi, Džonotan Glansi, britanski kritičar, primećuje da je tadašnje graditeljstvo na smeli način izrazažavalo različitost kultura unutar sopstvenih granica i da je ta različitost prikazivana sa “puno elana mašte i energije”.

Sa kakvim se to elanom u svoju zemlju vratilo osamdeset neisplaćenih turskih radnika koji su dva meseca radili na gradilištu “Beograda na vodi”. Kako su izvestili pojedini mediji, podizvodjačka turska kompanija Gidenler Yapi Insaat nije im isplatila plate. Ambasada Turske potvrdila je da im je platila avionske karte jer nisu imali pare da se vrate u zemlju.

Još sijaset eksponata krasi njujoršku izložbu koju će posetioci moći da vide u narednih šest  meseci, umesto tri meseca koliko u Momi uobičajeno traju specijalne postavke.

I Sutjeska huči kroz prostrane holove Muzeja, preko fotografije spomenika “Bitka na Sutjesci”. Oko ovih grandioznih krila rada beogradskog vajara Miodraga Živkovića , skupljali su se nekada mladi iz cele zemlje. Pogledajte svoje stare albume: nije bilo škole u eks Jugoslaviji koja bar jednom nije odvela svoje djake na Tjentište. Tamo se učilo o borbi i pobedi, na drugačiji način nego što o tome uče današnji đaci.

Možete to zvati jugonostalgijom i prezirati one koji pate za tim vremenima , ali “Njujork tajms” u pohvalnom tekstu pod naslovom “Mešalica za beton kao muza” ističe kako je mnoštvo spomenika imalo za cilj da preko “futurističke apstrakcije ujedini multietničku državu”… Ističe se da Tito, iako autokrata,  nije sputavao slobodu umetničkog izražavanja.

U Beogradu se veličaju Car Nikolaj i Putin

Pogledajte danas spomenike u Beogradu. Eto ga car Nikolaj u punoj veličini, poklon Ruske Federacije Srbiji. Visok je sedam i po metara, težak 50 tona, nalazi se u centru grada, preko puta predsedništva Srbije. Ispred njega (Cara Nikolaja) nam je nedavno poručeno “Nas (Srba) ne bi  danas ni bilo da Nikolaj nije primorao saveznike da evakuišu srpsku vojsku iz Albanije”, i da treba isto tako, danas da se “držimo ruskog predsednika Vladimira Putina…” .

Kad to kaže ministar za nauku i tehnologiju u Vladi Srbije (Nenad Popović), u svakoj normalnoj zemlji, moralo bi mu se poverovati da je ovakvu besedu izgovorio na osnovu prethodno usaglašenih stavova sa vladom i na osnovu proverenih istorijskih podataka. Kod nas pak spomenici izrastaju iz nebuha. Ovaj je prenešen iz Kremlja. Za dotičnog ministra mediji pišu da je najbogatiji član Vlade Srbije, navode da je imetak stekao “radeći sa Rusijom”, i da ima pet stanova, tri automobila, dva broda… Ne verujem da nas Srba ne bi bilo bez Cara Nikolaja, niti da je baš on u takvoj veličini i težini morao da nam otežava panoramu Beograda.

Predsednik Srbije sve se češće verbalno nadmeće sa Titom, graditeljske podvige pokojnika omalovažava a svoja dela preuveličava. Pre neki dan poručio je da će se ponositi činjenicom da će u „njegovo vreme“ biti sagrađeno više kilometara autoputa nego u vreme Josipa Broza Tita „i svih njegovih naslednika“. Dok je bio premijer Vučić je za RTS rekao da će za “mandata ove vlade biti napravljeno više puteva nego u vreme Josipa Broza Tita za 35 godina”.

Predsednik Srbije i članovi vlade Srbije na čelu sa premijerkom po prirodi svoje funkcije imaju više prilika da odu na Menheten, od običnog gradjanina. Možda ipak ne treba da zaobilaze Muzej moderne umetnosti. Ako bi kao anonimni posetioci otišli da vide “Betonsku utopiju: Arhitektura Jugoslavije 1948-1980” možda bi počeli da se ponose i nekim svojim prethodnicima. Bar kada je reč razmerama graditeljstva i porukama koje iz srušene zemlje danas odzvanjaju u svetu. Nije baš sve u negdašnjoj Jugoslaviji bila utopija.

Izvor: Al Jazeera