Vučića uzdižu svi, pa i protivnici

Predsjednik Vučić, kako mu je potrebno, želje nekad ispuni, ali uvijek obeća ispunjenje (EPA)

Kad u srpskoj društvenoj i političkoj stvarnosti i bizarnosti ne bi imale sve važniju ulogu, ovo bi moralo da se shvati kao šala. Međutim, ne! Zato se mirne duše može reći da je ključna reč samog početka septembra, bila – istorija. I to bez obzira na relativizirajući faktor što se ogleda u činjenici da je ta tema nametnuta, budući da ju je na sto tresnuo niko drugi nego predsednik Srbije, a u ovom slučaju posebno apostrofiramo, i vladajuće Srpske napredne stranke (SNS), Aleksandar Vučić.

Nije bilo glavno ono što je iz njegovih usta učestalo da je neki podvig vlasti „prvi put u istoriji“, ili i najmanju ruku od vremena Josipa Broza. Ovoga puta rekao je veoma jasno, za razliku od učestalih prilika kad je na to otvorenije ili manje otvoreno aludirao, da veoma brine šta će „istorija za 50 godina reći o njemu“.

Prilika je bila zaista istorijska, 1. septembar, dan početka Drugog svetskog rata. Samo mesto nije bila Poljska gde Srbija uz Rusiju i nije bila pozvana, već Beograd. I sednica Glavnog odbora stranke. Tu je, pak, prilika za bar malo političke zabrinutosti zbog „odsustva prisustva“ u poljskom gradu Vjelunju ustuknula pred sindromom „kiselog grožđa“.

Naime, Vučić je borbeno ocenio da je bolje što nije bio tamo, pošto bi izazvao skandal: „svašta bi rekao“ hrvatskoj predsednici Kolindi Grabar-Kitarović, na ono čime se ona pred saveznicima pohvalila. Naime, da je Hrvatska, srazmerno veličini, dala najviše žrtava za pobedu u dotičnom ratu.

Izvan ovog prepucavačkog priloga političkom balkanluku, možda više pažnje zaslužuje što je toga istorijskog dana, Vučić „istorijski“ prekoračio još jednu važnu crtu i ušao u kategoriju – doživotnog. Dok sam ja živ, goropadio je, neće niko u (privremenu) vladu ako ga narod (kao njegove) ne izabere.

Doživotno ili doživotna?

U srpskom populizmu koji se sve više uteže kao diktatura, taj prelaz od takođe neukusno prepotentnog „dok sam ja na vlasti“ u zakletvu „dok sam živ“ zapravo ima kontinuitet. Ne samo u poslednji put viđenom kultu „Slobo – Slobodo!“, već i za Vučićevog vakta.

Pažljivi hroničar može da zabeleži i ulagivačke „doživotnaške“ bilborde po unutrašnjosti koji glase „Vučića za doživotnog predsednika“. Na gledanim „tabloidnim“ televizijama u opširnim prilozima česta su takođe opširna blagosiljanja predsednika zbog izgrađenih objekata. Tu opčinjene meštanke žele dobro zdravlje i da „živi sto godina“. Ali, istovremeno, poručuju da njegovi naslednici, ne politički, već deca njegova, nastave da vode zemlju. Slični se izlivi mogu često videti i na društvenim mrežama.

Uz sve rezerve da ovom „uzdizanju“ vođe doprinose pojedinačni slučajevi pijani od Vučićevog propagandnog rejting-opijuma čiji su ovisnici većina njegovih glasača, to ipak nije za olako odbacivanje. Jer nije reč samo o indikatorima plitičke klime, već o elementima koji „kap po kap“ grade tu klimu/plimu.

Neophodna šira društvena kritika izostaje, ili bar nije na nivou ozbiljnosti kakvu trend zaslužuje. A sve je i manje mesta (medija) gde bi mogla da se iskaže. Zato se (samo)zadovoljava dosetkama na društvenim mrežama tipa – nećeš vladati doživotno, čeka te doživotna (robija).

Za to vreme veličanje najboljeg nastavlja se formiranjem društvene svesti da sve druge institucije i valja zaobići, kad postoji samo jedna. Proizvođači malina, nezadovoljni cenama blokiraće puteve, prosipati maline i na kraju zakazati sastanak sa predsednikom. Isto to će, bez malina, sa svojim dugovanjima učiniti i „vlasnici“ kredita u švajcarskim francima.

Onomad su „stari studenti“, koji nisu završili fakultete pre uvođenja bolonjskog sistema odlučili da odu kod predsednika; najcitiraniji srpski matematičar Stojan Radenović koji je visoko „kotirao“ Beogradski univerzitet na Šangajskoj listi doći će na poklonjenje Vučiću i pristati da ponovo radi za beogradski, a ne saudijski univerzitet. Čistačica iz leskovačke Opšte bolnice sa operisanim kukom, traži da je predsednik premesti na – telefonsku centralu.

Predsednik, kako mu je potrebno, želje nekad ispuni, ali uvek obeća ispunjenje.

‘Izvolite, predsjedniče, vrijeđajte me’

Najsvežiji primer iz ovog korpusa „ispunjenih“ želja koji najviše ukazuje na ozbiljnost problema je slučaj Maje Pavlović. Ova vlasnica lokalne TV iz Novog Sada po drugi put je stupila u višednevni štrajk glađu zbog nepravdi i nepravičnosti koje trpi njen Kanal 9, ali i drugi mali emiteri. Jedan od zahteva štrajka je bila da je primi Vučić.

Ne ulazeći u pojedinosti njenog slučaja stvar se završila tako što ju je predsednik posle sedamnaestodnevnog gladovanja primio, a ona počela da jede uverena da je konstruktivan sastanak urodio plodom. Vučić je obećao da će kroz desetak dana probati da otkoči institucije u kojima su obaveze kanala i tužbe i žalbe zakočene ili naišle na nerazumevanje i odbijanje.

Tako je ovo postalo primer kako se problemi usložnjavaju i time što zapravo i kritičari i protivnici derogiranja sistema i institucija i svesno i nesvesno uzdižu Vučića. Naime, veoma razumni prigovori (do poslednje mere – štrajka) na nemar, nerad i ćutanje institucija završavaju u paradoksu – da se „podmazuju“ vaninstitucionalno, ugledom i moći predsednika.

Slično je, recimo, kad jedan „okoreli demokrata“ javno, traži od Vučića da „dovede u Leskovac onih osam obećanih fabrika, a ne da najavljuje stadion od 20 miliona evra“. (Leskovac sad nema ni prvoligaša!)

Ugledni, pak, i visokoproduktivni ekonomski analitičar, nipošto sklon vlastima, iako zna da je ekonomska politika odgovornost vlade dozvoliće sebi ocenu da „predsednik treba da se otarasi iluzije i preispita dosadašnji model finansiranja direktnih stranih investicija.“ Što nehotice, što namerno, predsedniku se priznaju i uvećavaju prerogativi koje po Ustavu nema.

Partije vlasti, ministre i funkcionere partijske, državne i paradržavne – toga sve više ima – ovde ne vredi ni pominjati. Oni su skloni – idolatriji do poniženja. Poslednji i možda najdrastičniji primer je bio kad je Vučić neukusnom i šovinističkom šalom doterao ministra sporta Vanju Udovičića do sramne poniznosti i odgovara: „Tako je, predsedniče, vređajte me još više“.

Primat električnog zeca

Tek je otvorena politička opozicija u ovome interesantna za opričavanje. Ona s pravom kritikuje predsednika da je sve poluge vlasti i moći skoncentrisao u svojim rukama. Otuda je proistekao zanimljiv, no istovremeno, iako oštar, prilično sužen politički program – antivučićevstva.

Koja god se politička tema ispovrti, protivnički i opozicioni odgovori češće nego što treba – svode se na odijum protiv potiranje institucija i odgovor da stvari nisu jasne jer je –sve u rukama jednog čoveka. Sledstveno tome – „ne pitajte mene, pitajte Vučića“. Kad će biti izbori, kakva vlada, šta je s pravosuđem… sve dobija sličan odgovor.

A „Vučićev glasač“ koji je pritom s najvišeg vrha i sistematski propagandno instruisan i upućivan da bude tako, većinom odgovara – „da, tako i treba da bude, jedan je Vučić“.

Ukratko, opozicionim snagama još uvek nedostaje razrađen odgovor na pitanje i poruka biračima – posebno ako većinski poziva na bojkot izbora, recimo – kako (politikološko) „derogiranje institucija“ utiče na njihove konkretne, male praktične živote.

Povlačenje poslanika i odbornika iz svih skupština delimično je ukazalo da je ovakav odgovor moguć, ali se i ta „mera“ vrti više oko načelnih pitanja demokratije, a manje onih najživotnijih.

Čini se, zato, i simbolično i stvarno da Vučić preuzima na sebe ulogu „električnog zeca“ u najrazličitijim stvarnim i izmišljenim trkama, navlačeći i publiku i protivnike da se u njih uključe. A protivnici nasedaju na prvenstvo i primat tog zeca, ne razlučujući uvek dobro koja je trka zafrkancija, a koja prava. Ili, možda sudbonosna. Ili do provalije…

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera