Vučić nije drugačiji od svojih međunarodnih mentora

Srbijanski učenik Vučić ni za jotu nije drugačiji, gori ili po mir i stabilnost u regiji opasniji od svojih učitelja i mentora (EPA)

Da u globalnim međunarodnim odnosima ništa nije slučajno jedan je od temeljnih aksioma svijeta u kojem živimo.

Tako i „Sporazum o ekonomskim odnosima Srbije i Kosova“, sve izjave i pojašnjenja ključnjih  aktera, navodna slučajnost u zamjeni fascikli u ovalnoj sali Bijele kuće, zloslutno infiltriranje međudržavnih odnosa s Izraelom u navodno „čisti ekonomski sporazum“, pa sve do navodnog neznanja Evropske unije (EU) o američkim namjerama i sadržaju očigledno spornog sporazuma iz Washingtona – sve je to klasika u zastrašujuće egoističnom svijetu i partikularizmu savremenih međunarodnih odnosa. Ali i klasika u metodologiji manipuliranja javnim prostorom.

Jedna od najstarijih partkularističkih dogmi je upravo i ona koja se odnosi na, na Zapadnom Balkanu iznova aktualizirani, Izrael. Po tom partikuparističkom uvjerenju starom koliko i sama jevrejska država, Jevreji su „izabrani narod Gospodnji“, Bog daje prvenstvo njima nad svim ostalim narodima, te da će samo jevrejski narod imati punog udjela u vječnom blaženstvu.

Nije, dakle, teško razumjeti zašto aktuelni američki predsjednik Donald Trump kao lažno bogobojažljivi čovjek toliko vjeruje u takve jevrejske floskule i zašto je toliko uporan u pridobivanju izraelskih saveznika.

Ali jeste na prvi pogled teško shvatiti zašto neke zemlje poput Uedinjenih Arapskih Emirata i sada Srbije odveć olako prihvataju dogme u koje ni muslimani ni kršćani ne vjeruju. Na „drugi pogled“ je, međutim, sve jasno: ništa, nigdje i nikada nije slučajno.

Sve je plod nečijeg plana – za neke Stvoriteljevog, za druge čovjekovog.

Vučićevo hvalisanje ‘malim Schengenom’

Jedna od isplaniranih partikularističkih floskula s jedne, i šutnja Evropske unije s druge strane, je i obmanjujuća hvalisavost srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u vezi s autorstvom ideje o takozvanom „malom Schengenu“. Iako sam ovdje već iznosio argumentaciju u korist činjenice da srbijanski predsjednik nije arhitekta „malog Schengena“ isto onoliko koliko to nisu niti francuski predsjednik Emmanuel Macron, njemačka kancelarka Angela Merkel, albanski premijer Edi Rama, niti bilo koji zastupnik u Evropskom parlamentu ili američka administracija.

Ne ideja, nego plan o trgovinsko-ekonomskom uvezivanju zemalja naše regije star je dvije decenije. Za dva mjeseca će biti dvadeset godina od prvog evropsko-balkanskog samita održanog u novembru 2000. godine u Zagrebu na kojem su se sve zemlje EU-a i Zapadnog Balkana obavezale da će aktivno i trajno doprinosti stvaranju zapadno-balkanske carinske unije, unaprjeđenju susjedskih odnosa i rješavanju svih spornih pitanja dogovorom.

Uprkos činjenici da se svi ovi i brojni drugi detalji iz Završnog dokumenta Zagrebačkog samita bez teškoća mogu pronaći i na internetu (pisac ovog teksta je izvještavao s lica mjesta) nezajažljovost u manipuliranju javnim prostorom je postala toliko opšteprihvaćena da su čak i najugledniji balkanski mediji postali nemoćni u borbi protiv kakofonije naručenih obmanjivača.

Iako je i kritičko i kritizersko seciranje ljudskih i političkih ćelija srbijanskog predsjednika kako na Zapadnom Balkanu tako i u zapadnim mainstream medijima postalo veoma tiražno štivo, svaka realna, nepristrasna i nacionalno nezapaljiva analiza bi pokazala da srbijanski „učenik“ (Vučić) ni za jotu nije drugačiji, gori ili po mir i stabilnost u regiji opasniji od svojih političkih učitelja i međunarodnih mentora.

Vučić je, kao neosporno inteligentan politički pragmatičar, tek enta replika velikih majstora. Glumac je to mnogih značajnih predstava u kojima ne može igrati ni jedan drugi naturščik koji vlastitu rolu umije odglumiti samo u prvom činu. Osebujnost Vučiveog (geo)političkog talenta utemeljena je na njegovoj urođenoj žudnji za uspjehom u melodramskim ‘komadima’ sa dugim političkim ehom i još dužom i dubokom javnom memorijom.

Pa zar nije svojevremeno vlastitu ulogu u srpskoj stvarnosti srbijanski predsjednik uspoređivao čak i s osnivačem srpske pravoslavne crkve, Svetim Savom? To je tek samo još jedan dokaz da politika nije stvorila čovjeka već je čovjek izmislio politiku koja je srećom u nesreći, od kako postoji, bila i jeste najobjektivnija vaga ljudskog karaktera. Nije bez osnova nastala izreka „daj mu vlast da bi vidio kakav je čovjek!“.

Dvostruka igra EU-a odavno postala standard

Iako je glasnogovornik Evropske komisije Peter Stano nedavno javno tvrdio da je EU imala informacije samo o ekonomskim aspektima sastanka srpskih i kosovskih čelnika u Washingtonu, a ne i o preuzimanju bilo kakvih obaveza u vezi s izmeštanjem srbijanske ambasade iz Tel Aviva u Jerusalem i uspostavom diplomatskih odnosa između Izraela i Kosova, brojni dokazi potvrđuju da su ključni evropski zvaničnici (uz ostalo i preko svojih njemačkih i francuskih izvora) imali pravovremena saznanja o namjerama Trumpove administracije.

Glasnogovornik Stano je istom prilikom podsjetio da je EU „neutralna po pitanju Jerusalema“, da se zauzima za dogovor dviju država – Izraela i Palestine „koje mogu mirno zajednički koegzistirati, te da se EU zalaže da Jeruselem bude glavni grad obiju država“. Ukazao je i na činjenicu da nijedna članica EU-a nije izmjestila svoju ambasadu u Jerusalem, niti za sada ima takvih namjera.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Naglašavanjem ovih nekoliko činjenica o odnosima EU prema Izraelu, od kojih su neke vrlo diskutabilne) željelo se indirektno ukazati na težinu ‘prekršaja’ Beograda i Prištine, te na ozbiljnost odstupanja od evropske normativne šeme na koju se se dobrovoljno obavezala rukovodstva Srbije i Kosova. Srbija, kroz aktuelne pristupne pregovore, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i brojne konvencije, deklaracije i ugovore, a Kosovo kroz sve ovo isto osim pristupnih pregovora koji su za sada nezamislivi.

U zajedničkoj izjavi srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i kosovskog premijera Avdullaha Hotija datoj nakon potpsivanja „ekonomskog sporazuma“ u Bijeloj kući a uoči nastavka „dijaloga“ u sjedištu EU (koju je objavila upravo evropska diplomatska služba) kaže se ni manje ni više već da su „nedavno dogovoreni dokumenti u Washingtonu zaključeni na temelju ranije preuzetih obaveza u okviru dijaloga pod okriljem EU-a“. Ko koga i ovoga puta folira?

Predstava za naivne

Imajući u vidu da je i EU sukreator neoliberalne realpolitike (iako neusporedivo humanija u odnosu na američki tip globalizma) samo u naivnim glavama bi se, dakle, moglo zametnuti pitanje zašto je i zvanični Brisel toliko dvoličan.

Prividni antagonizam između EU i ostalih ‘velikih igrača’ je, kao što je već rečeno, predstava za naivne, a suštinski interesi su isti: dominacija i vlastiti partikularni interesi. A kada to nije sasvim izvodljivo, onda kooperacija i ispomoć do prve suparničke nesmotrenosti. Tako je i sa „dijalogom o normalizaciji odnosa pod okriljem EU između Srbije i Kosova“. Srbije kao suverene i međunarodno priznate zemlje i Kosova kao nepriznatog entiteta čak i od pet članica Evropske unije i NATO-a.

Čak i sama riječ „dijalog“ (koju je stvorila briselska edministracija) dovoljno govori o formalizmu na štetu suštine (imajući u vidu da istinski dijalog mogu voditi samo dvije dobrovoljno zainteresirane strane, bez posrednika i pritisaka). Ostalo su pregovori, milom ili silom.

Istina stiže uskoro

Da para vrti gdje ni burgija neće pokazat će se uskoro i na primjeru Srbije i Kosova. Višegodišnjim finansijskim okvirom EU za period 2021. – 2027. predviđeno je gotovo 15 milijardi eura za zemlje Zapadnog Balkana, za Srbiju najviše. Da bi toliki novac bio na raspolaganju uslov je prihvatanje svih evropskih politika (pa i još uvjek klimavo-varijabilne vanjske politike EU), provođenje striktnih reformi koje su usklađene između EU i svake od zemalja Zapadnog Balkana, te vladavina prava i pravna država.

Instrumentima pretpristupne pomoći se po novom evropskom pristupu obezbjeđuju novci evropskih poreskih obveznika samo za one koji „očigledno“ prihvataju zajedničke evropske vrijednosti i usaglašene normative u cilju postizanja evropskih standarda u onim zemljama koje su se dobrovoljno opredijelile za pridruživanje Uniji. Polazeći od načela da je proširenje EU „dvosmjerna ulica“ i win-win posao (Evropska unija osnažuje vlastitu stabilnost i ekonomsku snagu, a potencijalno nove članice ostvaruju dugogodišnji san o jednakopravnosti unutar evropske familije naroda), vrlo brzo će se (preko novčanika) saznati da li su Vučić i Hoti u Bijeloj kući išta skrivali od evropske administracije, te da li je, i šta, zvanični Brisel i ovoga puta svjesno prešutkivao.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera