Vučić i Dodik – vlast prije svega

Piše: Mladen Mirosavljević

Samo neobaviješteni, a u ovom slučaju takvih je veoma malo, mogu pomisliti da se predstojeći izbori u Srbiji pomno ne prate i u bh. entitetu Republika Srpska, pa i u Bosni i Hercegovini. Teško je reći navijački, pošto neizvjesnosti oko pobjede na njima praktično i nema. Klađenje se kreće u rasponu od toga da li će Srpska napredna stranka aktuelnog premijera Aleksandra Vučića preći 50 odsto glasova (pošto je Vučić ipak popularniji od stranke); da li će Socijalistička partija Srbije Ivice Dačića preći 11 odsto; da li će se ubjedljivo iznad cenzusa, a to znači iznad sedam odsto, plasirati Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja i koalicija Demokratske stranke Srbije – Dveri, Sande Rašković-Ivić i Boška Obradovića, do šest odsto.

Ostale stranke nisu toliko zanimljive, izuzev toga koliko će još potonuti Demokratska stranka, naročito u Vojvodini, zbog čega su jednim dijelom i raspisani vanredni izbori, i kako će proći koalicija koju predvodi bivši predsjednik Srbije i Demokratske stranke Boris Tadić. Te činjenice i rezultati izbora biće zanimljivi ne samo zbog slaganja budućeg političkog spektra u Srbiji, već i zbog svog uticaja na zbivanja u regionu, prije svega u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.

Vučić se u Republici Srpskoj doživljava kao neko čiji će uticaj i pozicija nakon izbora postati još neprikosnoveniji.

Čvrsta pretpostavka je da će se u Srbiji politička scena formirati tako da će isplivati, i postati veoma vidljive, stranke koje pripadaju desnoj opciji, da će, u odnosu na njih, Vučićev SNS izgledati kao pravi centar, a socijalisti kao stranka lijeve orijentacije, za koju još glasa ono što je ostalo od stare radničke klase, dio penzionera i drugih nezadovoljnika. Što se tiče samog Vučića, u Republici Srpskoj on se doživljava kao neko čiji će uticaj i pozicija nakon izbora postati još neprikosnoveniji i od izuzetnog značaja na buduća zbivanja u ovom bosanskohercegovačkom entitetu.

To je već odavno shvatio, i kao veoma bitnu činjenicu, prihvatio i u svom političkom djelovanju primijenio, koristeći svaku priliku, entitetski predsjednik i najmoćniji političar u Republici Srpskoj Milorad Dodik. Od veoma čestog druženja, i direktnog međusobnog podržavanja u kampanjama, a neki kažu i ne samo u kampanjama, skoro prijateljevanja, sa Tadićem, dok je bio na čelu DS-a i Srbije, Dodik se, istina ispočetka nevoljko i morajući, okrenuo Vučiću. Doduše, i Vučić na isti način njemu, da bi vremenom Dodik tu vezu, koristeći, prije svega poziciju entitetskog predsjednika i najmoćnijeg političara, sve više učvršćivao, bez obzira šta o Vučiću i dalje stvarno misli, istisnuvši iz tih odnosa entitetsku opoziciju, kao Vučićeve prirodne saveznike, koja ga je na početku tako i shvatala i prihvatala.

Poeni sa obje strane Drine

To Dodiku nije bilo teško postići, pošto je u svom političkom djelovanju i profilisanju u posljednjih desetak godina na vlasti evoluirao radikalnije i od samog Vučića. Odnosno, potpuno suprotno jedan od drugoga. Vučić od radikala-desničara do umjerenog centra i gorljivog zagovornika članstva u Evropskoj uniji, saradnje sa NATO-om, rješavanja odnosa sa Kosovom i saradnje sa Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i svima u regionu, a Dodik od ljevičara, na čelu stranke socijaldemokratske orijentacije, do desničara sa suprotnim odnosom od Vučića i prema saradnji sa Bošnjacima, EU-om, NATO-u, statusu Republike Srpske u Bosni i Hercegovini i nekoga ko je od zagovornika njihovog hapšenja dočekao i Biljanu Plavšić (potom, zbog njenog javno iznesenog mišljenja o njemu, napravivši od nje otklon) i Momčila Krajišnika kao heroje, a pred izricanje presude otvorivši studentski dom na Palama pod nazivom “Dr. Radovan Karadžić”.

Time je, čega je itekako svjestan, postao veoma prihvatljiv srbijanskoj desnici, ali i brojnom članstvu Vučićeve stranke, pa i zbog toga, ali i svoje formalne pozicije, neizbježan i samom Vučiću, koji je to takođe koristio za jačanje svoje pozicije i među Srbima, i na međunarodnom planu. Pri tome Dodik nije izbjegavao da, po potrebi i dobro procjenjujući, povremeno Vučiću „pokaže i zube“, time stičući poene sa obje strane Drine, ali dajući Vučiću i alibi pred inostranim moćnicima da Dodika nije baš tako lako disciplinovati kako to oni misle.

Dakle, poruka je itekako jasna: ko ode na proteste opozicije, taj podržava izdajnike, što znači…

Upinjući se svim silama da opoziciju u Republici Srpskoj, koja opet koalira u vlasti na nivou Bosne i Hercegovine, zbog toga, a bez ikakvih argumenata, proglasi izdajničkom, Dodik je veoma vješto uspio da na taj način neutrališe njihov uticaj na Vučića i stvaranje savezništva sa ostalim bitnim strankama u Srbiji, nametnuvši sebe kao najuvjerljivijeg čuvara opstanka Republike Srpske. Dodiku je to veoma bitno, prije svega zbog predstojećih lokalnih, a potom opštih izbora u Bosni i Hercegovini, koji su njegovo “biti ili ne biti” ostanka na vlasti. Zato je sve podredio daljem i potpunom anatemisanju opozicije kao izdajničke, koristeći u tome sva moguća sredstva, a naruku mu ide i samo nesnalaženje opozicije u igrama koje im Dodik nameće.

Najavljene majske proteste opozicionog Saveza za promjene Dodik naziva opozicionom ujdurmom, s ciljem da se stvori predstava o tome kako u Republici Srpskoj nešto ne funkcioniše. Tvrdi da u Republici Srpskoj sve funkcioniše – sistem, budžet, Vlada… – i da problema nema. Dodik je najavio da će na proteste opozicije odgovoriti kontraprotestima, sa porukom na njima da “izdajnici nisu dobrodošli u Republiku Srpsku”. Dakle, poruka je itekako jasna: ko ode na proteste opozicije, taj podržava izdajnike, što znači… A, po toj analogiji ko na budućim izborima bude glasao za opozicione stranke, taj, takođe, opet glasa za izdajnike, pa je, dakle, i on upitan. Da li to znači da na budućim izborima ne smijemo glasati za opozicione stranke da ne bismo bili izdajnici, ili da onaj ko ne misli glasati za vladajuću koaliciju uopšte ne izlazi na izbore? Tako ćemo imati Vučića u Srbiji, a Dodika u Republici Srpskoj, koji su se, evoluirajući suprotno jedan od drugog, našli na istom mjestu.

SNSD – ‘biro za zapošljavanje’

Svima je u Bosni i Hercegovini jasno da je Dodik u posljednje vrijeme u panici da ne bude sudski procesuiran i da je sve podredio sopstvenoj zaštiti, koju najefikasnije može ostvariti opstankom na vlasti. Čak i po cijenu stvaranja nimalo bezazlenog raskola među Srbima u Republici Srpskoj. Jasno je svima i da njegov Savez nezavisnih socijaldemokrata, koji je u međuvremenu izgubio svoj identitet i postao “biro za zapošljavanje”, nije više najmoćnija entitetska stranka, nego da je to Demokratski narodni savez, na koji niko ni u Bosni i Hercegovini, pa ni u Srbiji, apsolutno ne obraća pažnju, a pogotovo ne na njegovog lidera Marka Pavića.

Nadam se da je građanima Republike Srpske jasno da moraju izaći na buduće izbore ako žele promjene, koje svakodnevno priželjkuju, i bez kojih neće moći normalno živjeti. Koga god da izaberemo, teško može biti nesposobniji od sadašnje vladajuće strukture, čija je kompetentnost veoma upitna. Ironija je da više ne razlikujemo stranke ljevice, desnice i centra i da razlikujemo samo vlast i opoziciju, koja se anatemiše kao izdajnička.

Koga god da izaberemo, teško može biti nesposobniji od sadašnje vladajuće strukture, čija je kompetentnost veoma upitna.

Prepucavanja o patriotima i izdajnicima, koja je Dodik nametnuo kao zamjenu za bilo kakvu raspravu o temama koje bi izborima dale opštedruštveni interes, i činjenica da je opozicija strateški nemoćna da nametne te teme usmjeravaju birače da se opredjeljuju personalno. U tom budućem opredjeljivanju važnu ulogu igraće i ponašanje pobjednika srbijanskih izbora, a naročito Vučićevo. Zato to više nije glasanje za poziciju ili opoziciju – to mora jednostavno biti glasanje za promjene i stvaranje novog vrijednosnog sistema, bez izdajnika i čuvara entiteta i za stranke isprofilisane orijentacije, pa ma kakva ona bila.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su auturovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera