Vrtić, priprema malih Roma za bolji život

Prema posljednjem istraživanju, u Hrvatskoj premalo djece pohađa predškolske ustanove, posebno djeca iz ruralnih dijelova, djeca lošijeg imovinskog stanja, ali i romska djeca. Paradoks, jer je baš takvim mališanima predškolsko obrazovanje najvažnije.

Romi u jednom romskom vrtiću najviše uče hrvatski jezik, kako već od prvog razreda ne bi zaostajali za drugima, kojima je on maternji jezik.

Kada ih neko upita da otpjevaju pjesmu koju znaju, vesele mališane iz romskog vrtića u Zagrebu teško će zaustaviti. Poput druge djece, u vrtiću su kako bi se što bolje spremili za školu.

“Bojimo, crtamo, igramo se, crtamo nešto… Teta da zadaću da napišemo, igramo se, imamo neke pjesme, priču, čitamo…”, govori Ljora, a Ismail dodaje kako “crtamo mamu i tatu i dete, crtamo, igramo se…”

Hrvatski jezik obavezan

Hrvatski jezik za ovu je djecu najvažnija priprema. Vježbaju slova, ali i jezik u razgovoru, jer većina njih kod kuće priča albanski ili romski.

Program predškole za romsku je djecu u Hrvatskoj obavezan po presudi Suda za ljudska prava od 2010. godine.

“Sve što se radi u vrtićima grada Zagreba, radimo i mi. Kontinuitet djece je jako bitan, kao i rad s roditeljima. Nastojimo imati i radionice s roditeljima i, naravno, pozivati ih malo češće na roditeljske sastanke, tako da se možemo zbližiti, da možemo komunicirati, a i da oni vide što se s djecom radi”, kazala je direktorica vrtića Senija Seferović.

Romano Seferović, otac trogodišnje Mije, najmlađe u grupi, nije dvojio treba li joj vrtić – ići će i u školu kao i troje braće i sestara.

“Završio sam osam razreda, htio sam upisat’ srednju, ali došla je ipak žena, romski običaji”, kaže Seferović te dodaje kako smatra da je školovanje bitno za njegovu djecu.

Posljednje istraživanje, provedeno na uzorku od 135 porodica, govori da tek svako peto romsko dijete ide u vrtić.

“To je izuzetno mali postotak, zbog toga što je rano djetinjstvo, predškola, trenutak kada se s djecom može puno toga učiniti ili, na žalost, propustiti. Ako propustimo priliku za izjednačavanje šansi djece u predškolskom razdoblju, tada je vrlo često da te razlike nisu na žalost nadoknadive”, smatra Valentina Otmačić (UNICEF Hrvatska).

Više od socijalne pomoći

Popunjenost i udaljenost vrtića i škola od mjesta stanovanja i teški materijalni uslovi u kojima žive Romi uzroci su loše statistike.

Porodica Murava živi od samo 400 eura socijalne pomoći. Malo se toga može priušiti Ismailu i još šestero djece koja jutro provode u vrtiću ili školi, a poslijepodne u igri kod kuće.

“Mi bismo željeli da uspješno krenu u školu, da završe nešto da bi se zaposlili, da bi radili, da imaju lijepi život, a ne, k'o mi, kako živimo od socijalne… Problem smo mi i bolje bi bilo njima da ne bi bili kao mi što smo, nama bi bilo drago da oni to završe”, kaže majka Sabina Murava.

Otac Ćamil ističe kako je “škola najvažnija stvar, bez škole se ne može ništa. “Ideš negdje nepismen, ti ne znaš da se snađeš.”

Za mališane sa početka priče brige nema, jer boravak u vrtiću im je, kažu, omiljeni dio dana.

Izvor: Al Jazeera