Vrli novi srbski svet

Legenda kaže – kada započnete skupštinsku sjednicu minutom šutnje za ratnog zločinca, onda je morate završiti priznavanjem Trebinja kao drevnog grada u Srbiji.

Legenda isto tako kaže – ako vam je premijer optužen za, blago rečeno, trgovinu kostima u genocidu, onda će jedan od snažnijih političara u entitetu, naslonjen na tog primjera, praviti nacističke spotove.

Legenda na koncu kaže – ako vam je svejedno na zadate okolnosti, ako im ne pridajete na značaju, vi ste, htjeli-ne htjeli saučesnik. I u zločinu i u nacizmu i u razvoju tako nakaradno postavljenog entiteta i svijeta.

A eto, toliko se zala naguralo u par dana u entitetu Republika Srpska, dok većina njegovih stanovnika mrino preživa u hladu straha i nakaradnog koformizma što im stvara takav entitet.

I istina, skupštinska sjednica u Banjaluci koja počinje minutom šutnje za presuđenog ratnog zločinca, znači za zločinca kome je dokazana krivica i koji je sam za sebe rekao da je ratni zločinac, dakle za Momčila Krajišnika, govori ponajmanje nešto o tom zločincu, a kaže gotovo sve o tom entitetu. Jer taj entitet koji se odaziva na ime Republika Srpska, ne samo da je svoje korjene ukopao u slanom tlu genocida, taj enitet sa svojim čelnim ljudima 25 godina nakon narečenog genocida, živo i nekažnjivo podsjeća i sebe i planetu da slavi i da će slaviti arhitekte zločina i genocida.

Ratni zločinci, izvozni proizvod no. 1

A zašto i ne bi?

Prvo, nema koga drugog slaviti, ono nešto što je valjalo a služilo je nauci, umjetnosti, sportu i društvu, odavno je otišlo ili protjerano, a tek nekoliko ljudi poput Srđana Aleksića i Miodraga Šušnice, koji su pokušali u vremenu zla nekako saprati obraz Srbima u njihovom slijepom idolopoklonstvu, ubijeni su.

Dakle slavite ono što imate i što vam je izvozni proizvod boj jedan. Odajete počast onome što vas je vazdiglo. A vazdigli su vas Karadžić, Mladić , Plavšićka i na koncu Krajišnik. Svako se diči onim što ima, a Republika Srpska ima zločinaca na izvoz i još da pretekne za dva totalitarna sistema najmanje.

Ima da se slavi genocid, da se nagovještava drugi i da se uzdižu arhitekte zločina i genocida! To što je Momčilo Krajišnik, onako usput u svom ludilu protjerao i 150 hiljada Srba iz Sarajeva i načinio najveće kolektivno etntičko čišćenje u zadnjem ratu u BiH- hajde boga ti, zločincu se u obrve ne gleda.

To je prvo.

A drugo, možda bitnije, strašnije svakako, e to je modus operandi po kojem funkcioniše Republika Srpska, čudni entitet na kraju svijeta – dakle, što je luđe, nakaradnije, gore, tim bolje za političku vrhušku entiteta hudog. Držeći se devize osnivača RS-a Radovana Karadžića, koji je na pitanje ‘šta ćemo sa narodom?’, rekao ‘ko je*e narod’, nastavljači sudbine pečaćenja civilizovanosti od zločinke Biljane Plavšić do Milorada Dodika, pod maksimom “ko je*e narod“ i dalje se za uncu svoje političke moći sprdaju sa tim narodom praveći od pola Bosne i Hercegovine Južnu Osetiju ili kakvu drugu prorusku separatističku oblast. Ta maksima performerstva, što lošije – nama je bolje, proslavila je srBsku politiku i na mapu svijeta sa one strane povijesti stavila cjelokupni srpski narod. Ali kao što reče Karadžić, a Dodik potvrdi – ko je*e narod.

Da se vratimo na legende, istinite legende.

Vidite kad vam je trenutni premijer tog entiteta Radovan Višković, optužen da se družio i da je sarađivao sa nakupcima ljudskih kostiju u zoni genocida i kad Tužilaštvo radi jedno veliko ništa, sasvim sigurno je da će Nenad Stevandić, čovjek koji se dovodi u vezu sa protjerivanjem nesrba iz Banjaluke i Kotor Varoši napraviti spot u kome protjeruje, pogodili ste, nesrbe iz Banjaluke i Kotror Varoši. Ovaj put, sve je mnogo transparentnije nego te 1992. godine, nema drhtave i mutne VHS kamere, sve se radi u visokoj digitalnoj rezoluciji, a protjeruju se Bošnjaci, Hrvati i Albanci.

Trebinje je selo u Srbiji

Kažem, ako vam tako počne sjednica Skupštine, sa takvim premijerom, logično je da na takvoj Skupštini imate jednog lokalnog rasistu, hobistu eugeničara, što se odaziva na prezime Mazalica, a koji izjavi kako je Trebinje u Srbiji. Baš, baš u Srbiji, ne u nekoj srBskoj ekstenziji, nego u Srbiji “celoj“. Potpisnik ovih redova baš se ovih dana vratio iz Srbije, obišao je njen dobar dio i nije našao Trebinje. Onda je potpisnik ovih redova guglao i našao selo Trebinje kod Kuršumlije, ali gabaritima, ljepotom i poviješću ne može da se mjeri sa divnim bosanskohercegovačkim, preciznije hercegovačkim gradom Trebinjem. Biće da je Srđan Mazalica, poslanik eugeničar mislio ipak na ovo Trebinje pod platanima sa Arslanagića mostom nad Trebišnjicom.

Prva zilotska kontrarevolucija

I biće da je mislio na projekat koji pali i žari, a najviše žari u Crnog Gori trenutno i ima naziv – SrBski svet. U tom projektu, na nekin način bukvaru zilotskih kontrarevolcija, pojavljuje se taj čudesni srBski svet u trouglu Beograd-Banjaluka-Podgorica, izranja on po uzoru na rusku gubernizaciju i plaza se Lovćenom, drma temelje Njegoševog mauzoleja, hoće popaliti Cetinje, a cilj mu je preko hude Republike Srpske, pa preko Crne Gore, napraviti most i sliti se u ‘Veliku Srbiju’. Uvijek je bilo tako. Srbija, velika ili mala, priprema je za ‘Srpski svet’ u kojem će biti jedna zemlja, jedna krv, jedan glavni grad, jedan narod i sve, sve će biti Srbija.

Sada konačno znamo, vidimo i osjećamo da je prva pravoslavna zilotska kontrarevolucija sprovedena u Crnoj Gori, vidimo kako ajatolah Amfilohije Radović pravi sjednice u manastirima i kako oblikuje vladu, jednako kao što vidimo pored njega statiste kako čekaju da četničanje zapali cijelu zemlju. Mada, budimo do kraja realni, posve je logično formirati vladu u manastiru, ako vam je prvo politčko selektorsko ime pravoslavni pop.

Kad smo kod Albanaca, koji po Nenadu Stevandiću, dobijaju nogu u stražnjicu iz RS-a, treba primijetiti kako je baš Stevandićeva “Ujedinjena srpska“ sestrinska stranaka sa crnogorskim DF-om. O divne li koincidencije, za one sklone koncidencijama. Dabome, nema tu ništa slučajno u tom vrlom novom srBskom svetu. O tom vrlom novom srBskom svetu, svako ima mjesta i za Zdravka Krivokapića, koji se dokazao vjernošću i odanošću onomad kad je sa osmijehom na licu uslikan ispod slike ratnog zločinca Radovana Karadžića odgovornog za genocid Bošnjaka u Srebrenici u društvu bradatih ravnogoraca i u Americi osuđenog teroriste koji drži šovinistički govor protiv Crnogoraca i Albanaca!

Svakom svoje!

Svijet kukavica

Na koncu, hajde da se vratimo posljednjem postulatu, koji nalaže neku vrstu katatonije, obamrlosti građanske na opetovano buđenje i pobjednički pir nacista – onih u Reublici Srspkoj i njihov eho u Crnoj Gori. Po tom kanonu, treba samo šutjeti, ne pridavati značaj, kako kukavice formulišu svoju doktrinu, jer pridavanjem značaja ovakvim likovima, po kukavicama dižemo im tiraž i reklamiramo ih.

Nije nego!

Pa kukavice, Bog vas u šumu okrenuo, to bi bilo kao da ste nakon Kristalne noći rekli, što divno miriše ovaj plamen sinagoga, baš je dobar za roštilja. I da, neki i jesu to rekli, zato je Hitler, ponajprije zato-zbog “nedizanja prašine“, nedugo zatim postao najveća pošast u istoriji čovječanstva. Ovi što “nisu dizali prašinu“ nakon rata su ili uhljebljeni ili su na zapdnonjemačkim univerzitetima pokajnički mantrali kako su ipak pogriješili.

U nas?

U nas su karte postavljene na stol, neka nova ‘Srboslavija’ u ruhu ‘SrBskog sveta’ kuca na vrata, nemojte da budete za koji mjesec “hronično neobaviješteni“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera