Vrijeme je za osvetu naših snova

Već u prvim danima nova grčka Vlada zaustavila je privatizaciju pirejske luke (EPA)

Piše: Filip Balunović

Jedan od najcitiranijih liberalnih autora sveta, a koga se zapravo slabo temeljnije čita, jeste Fransis Fukujama. Poznat je to fenomen – među liberalnim autorima u ovu kategoriju može spasti još i Samjuel Hantngton. Međutim, dok čitate Fukujamine The Origins of Political Order možete bez puno poteškoća pronaći nešto neočekivano. Naime, možete pronaći savršene definicije kojima bi se mogla opisati današnja Sirizina Vlada u Grčkoj.

Drugim rečima, jedino gde je Fukujama pogrešio jesu političke manifestacije njegovih definicija. On je otelotvorenje svog razumevanja demokratije pronašao u liberalnim demokratijama kapitalističkog sveta, dok one – gle čuda – zapravo savršeno odgovaraju novoj Vladi autentnično leve partije u Grčkoj.

Jedino gde je Fukujama pogrešio jesu političke manifestacije njegovih definicija.

Ključni termin kojim se pravi razlika između apsolutističke, neograničene vladavine i vlasti koja potiče od naroda i vlada u ime i zarad interesa naroda jeste ona koju Fukujama naziva “vladom na koju može da se računa” (accountable government). Sa dolaskom moderne i uspostavom univerzalnog razumevanja prava čoveka, novouspostavljena tendencija vladavine napravila je, prema Fukujami, diskontinuitet sa dotadašnjom praksom prema kojoj je politička revolucija zapravo značila “puku zamenu jedne uskointeresne elite drugom”.

Za razliku od takvog, uskogrudnog načina vladavine, ovaj autor smatra da je sa modernom započet put ka punoj uspostavi poretka u kom vladari veruju da su “odgovorni narodu kojim vladaju i koji stavljaju interes naroda iznad sopstvenog interesa.”

Negacija definicija

Na ovaj proces razvoja vlade “na koju može da se računa”, koji traje od Francuske i Američke revloucija naovamo, Fukujama je stavio tačku kada je proglasio “kraj istorije”. Te 1989. godine je liberalni kapitalizam – ili, kako ga on zove, liberalna demokratija – “u svaki kutak sveta raširila ideju da je demokratija najlegitimnija, ili zaista jedina legitimna forma vladavine”.

Ipak, to što Fukujama naziva demokratijom, a pogotovo od onda kada je proglasio pobedu (liberalnog) tumačenja demokratije, ispostavilo se kao suprotno onome što on daje kao definiciju “vlade na koju može da se računa”. Naime, takva vlada, prema Fukujami, nastupa onda kada su interesi države i grupa koje se opiru moći države bolje uravnoteženi.

Ni jedna dosadašnja grčka vlada nije bila ona ‘na koju može da se računa’.

Drugim rečima, uslovi za demokratiju ispunjeni su onda kada su interesi svih socijalnih grupa (ili klasa) podjednako zastupljeni i uzeti u obzir pri donošenju odluka. Imajući u vidu globalizujuću političku praksu u poslednje tri decenije, čini se da su Fukujamine definicije dobre, ali da politička stvarnost koju je on ukalupio u te definicije zapravo predstavlja njihovu negaciju. Uzmimo u razmatranje Grčku. Od završetka vojne diktature naovamo, u onome što bi Fukujama nazvao “demokratskom erom”, na vlasti su se gotovo 40 godina smenjivale dve partije centralne levice i desnice, tako da se, zapravo, u vreme nakon diktature, odnosno  u vreme liberalne demokratije, u Grčkoj dogodilo ono što je Fukujama pripisivao predmodernom apsolutističkom dobu: političke (kvazi) revolucije označavale su zamenu jedne uskogrudne elite drugom i ništa više od toga.

Takva vrsta vladavine dovela je do toga da se pri odlučivanju u obzir ne uzima interes šire zajednice, već uski interes političke i ekonomske elite na vlasti. Time je u demokratskoj eri intenzivirana negacija Fukujaminog principa “balansa različitih interesnih grupa”, čime je favorizovan interes samo jedne od njih – one na vrhu. U vreme vladavine PASOK-a (centralno leve stranke) i Nove demokratije (grčkih konzervativaca) ni jedna grčka vlada nije bila ona “na koju može da se računa”, jer je stavljala svoj interes iznad interesa naroda”. Zapravo, ona je bila vlada na koju može da se računa – u Briselu.

U interesu naroda

Ovakva praksa još je dodatno intenzivirana u momentu kada je Fukujama stavio tačku na evolutivni proces demokratizacije nakon kraha socijalizma. Ono što Hantington naziva “trećim talasom demokratizacije”, koji je nasupio u devedesetim godinama, pre je otelotvorenje finalnog talasa poraza demokratije u liberalnom kapitalizmu, i to ne (samo) iz ugla marksističke ili postmarksističke pozicije, već i iz ugla Fukujame samog, dakle iz doslednog praćenja liberalnih definicija demokratije. Sve što je, dakle, potrebno jeste da Fukujama počne ozbiljnije čitati samog sebe ne bi li uvideo da je jedino autentična levica danas ona koja može da odsanja liberalne snove o demokratiji.

Koji je onda značaj pobede Sirize na nedavnim grčim izborima? Ako je Druga internacionala osnovana 1889. godine sa ciljem da “ispuni ideale Francuske revolucije”, onda Sirizina pobeda u sebi sadrži ogroman potencijal za ispunjenje Fukujamine “vlade na koju može da se računa” – ali ne u Briselu, već u narodu koji je tu vladu izabrao. Već u prvim danima nova grčka Vlada zaustavila je privatizaciju pirejske luke, memorandumima otpušteni radnici javnog sektora vraćeni su na posao (čuveni slučaj čistačica u ministarstvu finansija), studenti koji su izgubili pravo na studije, jer zbog posla nisu mogli da ispunjavaju obaveze, vraćeni su na fakultete.

Posle Grčke usledio je zarez, a dokle će nabrajanje da ide zavisi od naroda Evrope.

Program nove Vlade za izlazak iz stanja dužničkog ropstva u prvi plan stavlja interese onih koji su ih na državne funkcije izabrali, a ne njih samih, ili interese najbogatijih u grčkom društvu, ili onih spolja koji bi preko Grčke da uvećaju svoja bogatstva. I, konačno, ono što je možda najveći značaj pobede Sirize u Grčkoj, jeste to što se ideja (autentične) demokratije nakon grčkih izbora, širi “u svaki kutak sveta”.

Jedino, čini se da demokratski talas ovde neće staviti tačku, kao što je to Fukujama učinio kada je proglasio “kraj istorije”. Naprotiv, sva je prilika da je posle Grčke usledio jedan zarez, a dokle će nabrajanje da ide zavisi od naroda Evrope. Za sada je izvesno da je  prva sledeća u redu za demokratizaciju Španija, ako je suditi prema političkoj podršci koju uživa Podemos – španska verzija Sirize. Nakon “kraja istorije”, istorija je ponovo rođena. Kao što reče jedna devojka na proslavi pobede Sirize u Atini: “Vreme je za osvetu naših snova.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeere