Vrijeme je promijenilo stranu

Piše: Florence Hartmann

Sedamnaest godina nakon što je Ratko Mladić optužen za genocid i druge ratne zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini, nakon dva odlaganja i gotovo dva mjeseca od uvodne riječi tužioca, u ponedeljak su izvedeni prvi dokazi protiv bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Konačan početak suđenja Mladiću, u sedmici kada se obilježava 17. godišnjica genocida u Srebrenici, nije slučajan.

Vremenski faktor je postao preovladavajući element u sudskim procesima pred Haškim tribunalom. Potraga za istinom, makar “sudskom istinom”, kao suštinskim ciljem sudskih procesa, zahtijeva vrijeme. U nedostatku vremena, ona je često ograničena i nezadovoljavajuća za žrtve. A suđenja Mladiću, kao i bivšem predsjedniku RS-a Radovanu Karadžiću, svakako je od onih koja su sama po sebi svrha postojanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u skladu s obećanjem koje je davne 1993. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda dalo žrtvama: “Vaša agonija, žrtovanje i nada u pravdu neće biti zaboravljeni.”

Potraga za istinom, makar ‘sudskom istinom’, kao suštinskim ciljem sudskih procesa, zahtijeva vrijeme.

Ipak, za ove ključne sudske procese vrijeme je od samog početka toliko usko ograničeno da je dovedeno u pitanje ostvarenje pravde. Kada je Mladić 2011. godine konačno predat Haškom tribunalu, bilo je jasno naznačeno da njegovo suđenje neće trajati više od dvije godine. Kraj 2014. godine je krajnji datum završetka suđenja, koji je postavio međunarodni politički vrh, odnosno Vijeće sigurnosti UN-a. Kao posljedica, sudije Haškog tribunala naložile su Tužilaštvu da skrati optužnicu, umanji izvođenje dokaza i broj svjedoka.

‘Tehnička greška’

Vremenski diktat prevladao je nad potragom za istinom – i time nad pravom žrtava za ostvarenje pravde – bez obzira što je takvo preokretanje hijerarhije faktora u sudskim procesima prezentirano javnosti kao garancija za efikasnost. A kada je Tužilaštvo, sa 17 godina iskustva u radu, “tehničkom greškom” zaboravilo predati odbrani hiljade stranica dokaznog materijala, došlo je do višemjesečnog prekida u ovom sudskom procesu.

Da ne bi bio kritiziran za neefikasnost u vrijeme komemoracije genocida u Srebrenici u slučaju da je novi početak suđenja bio zakazan poslije ljetnje pauze, Haški tribunal je odlučio saslušati sedam svjedoka Tužilaštva u julu, iako je time fragmentirao uvodni dio suđenja, prvobitno planiran u trajanju od sedam sedmica u kontinuitetu, tokom kojih bi se saslušala 24 svjedoka.

Ovog 11. jula 520 žrtava genocida u Srebrenici bit će sahranjene, među njima 48 maloljetnika. Mladić im nije dao vrijeme da odrastu.

Upravo je vrijeme taj bolni faktor koji iznova povređuje žrtve, do te mjere da su ponekad, kao ovih dana, sklone reći da je kasno za ovaj proces. Vrijeme ne smije onemogućiti pravdu. Ovog 11. jula 520 žrtava genocida u Srebrenici bit će sahranjene, među njima 48 maloljetnika. Mladić im nije dao vrijeme da odrastu. Njihove živote ništa ne može vratiti. Ipak, vrijeme je omogućilo upornim ekipama koje rade na potrazi za nestalima da nađu njihove posmrtne ostatke, identificiraju ih, vrate porodicama i da se sazna istina o njihovoj sudbini i onima koji su nad njima počinili ili naredili zločin.

Genocidne namjere

Vrijeme je saveznik istine i pravde. Trebalo bi biti. Ali, kakva će biti istina u procesima – Karadžićevom ili Mladićevom suđenju – kojima nije dato potrebno vrijeme? O genocidu u Srebrenici i Mladićevoj ulozi već je dosta toga činjenično utvrđeno u drugim predmetima pred Haškim tribunalom, kao i o kampanji terora nad Sarajevom i o njegovoj ulozi u sistematskim zločinima počinjenim od proljeća 1992. godine do kraja rata.

O mogućnosti eventualnog pokajanja Mladić se već izjasnio: svojim gestama u sudnici žrtvama je dao do znanja da bi ponovio zločine zbog kojih danas krivično odgovara. Pred sami drugi početak suđenja Mladiću, jedno od vijeća Haškog tribunala već je ocijenilo u međupresudi protiv Karadžića da ne samo da ne postoji dovoljno dokaza da je ratni predsjednik separatističkih bosanskih Srba osobno imao genocidnu namjeru od 1992. godine u dijelu teritorije koju su srpske snage osvojile u Bosni, nego da zločini u tim općinama nisu počinjeni sa bilo kakvom namjerom da se djelimično ili u cjelini unište bosanski Muslimani kao grupa, izuzev u Srebrenici u julu 1995. godine.

O mogućnosti eventualnog pokajanja Mladić se već izjasnio: svojim gestama u sudnici žrtvama je dao do znanja da bi ponovio zločine zbog kojih danas krivično odgovara.

Sudije koje su sada počele slušati dokaze protiv Mladića mogu imati drugo mišljenje, iako je za očekivati da će Tužilaštvo uglavnom iznijeti iste dokaze o tim događajima kao i na Karadžićevom suđenju. Njihove kolege iz Žalbenog vijeća su 2006. godine već presudili u predmetu protiv Milomira Stakića, predsjednika srpskog kriznog štaba Prijedora, da, na osnovu predočenih dokaza, genocid nije počinjen u toj općini. Osim kompletnog preokreta stava Tribunala, na suđenju koje je tek počelo, po svemu sudeći, za očekivati je da će na kraju sudije ocjenjivati Mladićevu individualnu odgovornost za zločine protiv čovječnosti, a ne za genocid, osim u slučaju Srebrenice.

Potraga za istinom

Čini se da vrijeme neće pomoći u potrazi za istinom. Ni konačna presuda Stakiću za Prijedor, ni sadašnja međupresuda za Karadžića, ni, uostalom, međupresuda u predmetu protiv Slobodana Miloševića, koja je 2004. godine izrekla suprotno, odnosno da ima dovoljno elemenata da se ocijeni da je u više općina “postojao udruženi zločinački poduhvat s ciljem da se počini genocid od 1992. godine nad bosanskim Muslimanima”, ne daju uvjerljiv odgovor, niti popunjavaju kriterije kompletnog ispitivanja ključnog pitanja: kada je formirana genocidna namjera, koja se najjasnije ispoljila u julu 1995. godine u Srebrenici?

Da li su pozivi Karadžića i Mladića od 1991. godine na uništavanje ili nestanak bosanskih Muslimana bili čista retorika, kao što pojedine haške sudije misle ili su izraz genocidne namjere koja se primjenivala s različitim intenzitetom zavisno od ukupnih prilika, unutrašnjih i vanjskih? Ako ne Haški tribunal, historija će vremenom morati odgovoriti na to pitanje. A dok čekamo te odgovore, dok žrtve čekaju pravdu, vrijeme je promijenilo stranu, prešlo je u druge ruke, u ruke neprijatelja istine. Haški tribunal produžio je svoj mandat da bi utvrdio pojedinačnu krivnju za počinjene zločine u bivšoj Jugoslaviji, ali uskraćuje pravo na istinu umanjujući otpužnice i broj dokaza. U ime nezavisnosti i neparcijalnosti, Tribunal dozvoljava da društvene i političke elite u regionu gdje su planirani i počinjeni zločini glasno negiraju činjenice koje su haške sudije utvrdile u toku njegovog skoro 20-godišnjeg rada.

Pravda je kraj straha i ciklusa nasilja, a oni su, nažalost, iz godine u godinu sve izraženiji u Srebrenici i prema živima i prema mrtvima.

Smišljena politika poricanja koja se razvijala zadnjih 10 godina sada je postala sistematska i sveobuhvatna. Posjete jednog predsjednika i njegov govor na komemoraciji žrtavama ili jedna deklaracija o Srebrenici, prisiljena od strane međunarodne zajednice, ne mogu zaustaviti ni uništiti korijene te politike poricanja. Tolerencija prema negiranju ima dugoročne posljedice. Postojanje presuda i Tribunala ne može biti izgovor da je pravda zadovoljena. Pravda je, također, kraj straha i ciklusa nasilja, a oni su, nažalost, iz godine u godinu sve izraženiji u Srebrenici i prema živima i prema mrtvima. Trkom za vremenom, Tribunal je izgubio smisao za svoju primarnu funkciju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera