Vrijeme je da se u britanskim školama uči kolonijalna historija

Članovi Mezopotamijske komisije na konferenciji u Kairu 1921. godine, među kojima su Gertrude Bell, T E Lawrence i Winston Churchill (Getty Images)

Ako ste odrasli u Velikoj Britaniji, poput mene, vjerovatno se ne možete sjetiti da ste išta značajno učili u školama o britanskoj kolonijalnoj historiji.

Britanski plan i program posvećuje mnogo pažnje nasilju drugih – Nacističkoj Njemačkoj ili Američkom Građanskom ratu – i veoma detaljno opisuje nekoliko događaja u srednjovjekovnoj i predviktorijskoj engleskoj historiji, poput Gube, Velikog požara u Londonu i vladavini Henryja VIII. No, u britanskoj školi neće vas ništa naučiti o brutalnosti britanskog kolonijalizma.

Ništa nam nije govoreno o koncentracijskim logorima koje je britanska vojska vodila tokom Burskih ratova, Bengalske gladi 1943. ili o masakrima nad Kenijcima 1950-ih.

U školi nisam ništa čula o mnogim zločinima koje su Britanci počinili nad mojim iračkim precima. Ni u jednom udžbeniku se nije čak ni spomenulo kako je Winston Churchill, toliko slavljen kao heroj i briljantan državnih, otvoreno podržavao hemijski napad na iračke civile kada su oni tražili nezavisnost od Velike Britanije.

Britanski plan i program me nije učio kako je Velika Britanija pozvala iračke lidere na pregovore samo da bi ih kidnapirala i zatvorila, da je poslala avione da bombardiraju civile kada su odbili platiti poreze ili da je spaljivala i uništavala sela i gradove kako bi ugušila pobune.

Otkako sam napustila školu prije 13 godina, situacija se malo promijenila. Kada je britanska Vlada 2010. odlučila promijeniti plan i programa, tadašnji ministar obrazovanja Michael Gove je odlučio pozvati branitelja carstva, historičara Nialla Fergusona u pomoć. Kao rezultat toga, britanski udžbenici i dalje pravdaju britansko Carstvo i ne govore o počecima nadmoći bijelaca na kojima je kolonijalizam napravljen, kao ni o trajnom utjecaju imperijalnih politika na kolonizirane narode.

Tek sam kroz djedove priče – a on je gledao britanski marš kroz Bagdad kroz prozor doma – naučila više o britanskom carstvu od onog što su nam govorili u školama.

Osjećaj neznanja

Neugodni osjećaj neznanja me ponukao da marljivo istražujem zajedničku historiju Velike Britanije i Iraka koja me inspirirala da napišem roman postavljen u vrijeme koloniziranja Mezopotamije.

Imala sam neki osnažujući osjećaj jer sam konačno bila u mogućnosti izjednačiti odnose kada je riječ o jednostranim narativima o britanskom carstvu tako što sam mogla iznijeti priču koloniziranih, a ne kolonizatora.

No, dominantni narativ zataškavanja u britanskoj kolonijalnoj historiji izgleda duboko ukorijenjen u britanskoj psihi. Danas 49 posto Britanaca i dalje smatra kako je britansko carstvo bilo sila dobra koja je unaprijedila živote koloniziranih naroda, a samo 15 posto njih smatra kako ih je ostavilo u još gorem stanju, navodi anketa kompanije YouGov.

Također je prisutna i stalna nostalgija za tom kolonijalnom prošlošću. Istina je da je kolonijalizam na cijeni u današnjoj Velikoj Britaniji.

Britanci još rado kupuju proizvode koji igraju ulogu u njihovom romantičnom pogledu na kolonijalizam, bilo da su do jastuci iz linije „Kolonijalni šik“ (Colonial Chic) britanskog proizvođača Dunelm Mill ili Stari kolonijalni (Old Colonial) burger iz lanca restorana Old Colonial burger from chain restaurant Gourmet Burger Kitchen.

I dalje rado gledaju TV emisije o životu i ljubavi bogatih bijelaca iz kolonijalnog doba, kao što su „Downton Abbey“ i „Indian Summers“ u kojima se ni ne spominje način na koji su se oni obogatili.

I dalje idu u kina da vide kako Victoria i Abdul prikazuju Kraljicu Viktoriju kao vladara veoma otvorenih pogleda i gracioznog prijatelja indijskog sluge, kao da nije profitirala iz pokoravanja i ugnjetavanja Indijaca; ili gledaju Kraljicu Pustinje koja priča o britanskoj diplomati i orijentalistici Gertrudi Bell, pogodno zaboravivši dio o njenom omogućavanju britanskoj koloniziranja Bliskog istoka i crtanju proizvoljnih granica države Iraka.

Reakcija bogatih donatora

Komodifikacija kolonijalizma je ušla i u institucije višeg obrazovanja. Sindikat Oxford je 2015. odlučio kako je dobra ideja poslužiti piće zvano „kolonijalni povratak“ tokom debate o kolonijalnoj zaostavštini i repatrijaciji.

Zapravo, Univerzitet Oxford, institucija koja je obrazovala polovinu britanske političke elite (druga polovina otpada na njegovog rivala Cambridgea) je svjedočio udarima na svoju vlastitu kolonijalnu prošlost.

Studenti su tražili dekolonijalizaciju plana i programa za koji kažu kako je eurocentričan i isključuje dostignuća žena, kao i ljudi obojene kože.

Oni su također donijeli kampanju „Rhodes Mora Pasti“ u kampus, u kojoj se traži uklanjanje statue Cecila Rhodesa, britanskog kolonijalnog oficira koga mnogi smatraju kreatorom aparthejda u Južnoj Africi. Njihovu borbu su ugušili bogati donatori koji su prijetili prekidom finansiranja institucije.

Još postoji raširena podrška revizionizmu i pravdanju historije konzervativnih institucija kao što je Oxford i drugi. Ne iznenađuje kako je upravo učenjak sa Oxforda bio osoba koja je prošle godine napisala autorski tekst za The Times u kojem brani britansku kolonijalnu zaostavštinu i poručuje Britancima: „Ne osjećajte se krivim zbog naše kolonijalne historije“.

Ovakav stav dijeli i dobar dio britanske političke elite. Kada je zatraženo izvinjenje 2013. godine od tadašnjeg britanskog premijera Davida Camerona za masakr u Amritsaru 1919. kada su britanske trupe ubile stotine Indijaca, on je odgovorio: „Ne mislim da je ispravno vraćati se u historiju i tražiti stvari za koje se treba izviniti“.

Problem Cameronove izjave je činjenica da se kolonijalizam ne može samo pospremiti u historiju, kao oprošten i zaboravljen.

Uništavanje Iraka

Njegova zaostavština i dalje slabi bivše kolonije gdje vještačke granice, nejednaka raspodjela resursa ili njihov nestanak dovode do sukoba, siromaštva i zaostajanja u razvoju.

Njegova logika nastavlja utjecati na domaću i vanjsku politiku Velike Britanije i drugdje. Kolonijalno razmišljanje je dovelo tadašnjeg premijera Tonyja Blaira 2003. godine da uvuče državu u novu okupaciju Iraka, uništivši njegovu ekonomiju i sigurnost i ubivši stotine hiljada Iračana.

Treba nam školski plan i program zasnovan na iskrenom i kontekstualiziranom čitanju britanske historije koja bi učila o brutalnosti kolonijalizma. On treba obrazovati djecu o ekonomskim, političkim i socijalnim prednostima koje imaju danas, a rezultat su korištenja i pljačkanja kolonija njihove države tokom kolonijalnog doba.

Nećemo ništa izgubiti ako priznamo nedjela iz prošlosti. Jedini način da izbjegnemo njihovo ponavljanje je ako naučimo iz naših grešaka.

Kako je istakao indijski političar i pisac dr. Shashi Tharoor, „malo je ponižavajuće da položiš osnove historije u ovoj državi, a da ne znaš ništa o njenoj kolonijalnoj historiji.“

Vrijeme je da se to promijeni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera