Oglasi

Vratite nam selendru Banju Luku

Voljeli bismo da Banja Luka opet bude selo i da majka dočeka Davida ili Bojana kad dođu kući, da im šarafcigeri, toljage i pištolji ne presuđuju i da ih ne uvode u vječni san.
Od selendre Banje Luke, Dodik je napravio grad, rekao je Kusturica i sve nas prosvijetlioEPA

Dodik je od selendre napravio grad. Čuli ste tu umotvorinu nekadašnjeg reditelja, a današnjeg samostalnog i manje samostalnog privrednika Emira Kusturice.

Naravno, selendra je Banja Luka. Preciznije, bila je selendra, kako veli neimar i filmski stvaralac-hobista Kusturica.

I ostala bi tako Banja Luka selendrača da se nije pojavio Milorad Dodik.

"Od selendre Banje Luke, Dodik je napravio grad, gdje se mogu pobrojati svi simptomi evropskog centra, uključujući i predgrađe", rekao je Kusturica i sve nas prosvijetlio.

Olimpijsko 'selo'

Podsjećanja radi, selendra Banja Luka imala je industrijske gigante, kao što su Incel, Jelšingrad, Vrbas, Unis, Univerzal, Čajevec, Kosmos...

Za one sklone brojevima, statistici i ekonomiji, selendrača banjalučka, imala je nacionalni dohodak po glavi stanovnika od 2.850 dolara. Naime, sa početka '92 godine u selendrači Banjoj Luci od 143.000 stanovnika bilo je 63.000 radnika, od čega skoro 55 posto zaposlenih u industriji.

Selo, nema šta. Pogotovo, ako uporedite podatke sa ovom današnjom hiperurbanom Banjom Lukom u kojoj manje od 10.000 ljudi radi u realnom sektoru.

I selo Banja Luka je iznjedrilo sportski klub "Borac", još tamo 1926. I onda je selo Banjaluka dočekalo zlatnog olimpijca Tomu Kneza 1960. godine, koji je donio zlato iz Rima. Zatim je, sjetiće se stariji seljaci banjalučog sela, 1972. godine selo dočekalo i zlatne jugoslovenske rukometaše. U selo na Vrbasu zlato su dobavili Abas Arslanagić, Nebojša Popović, Dobrivoje Selec i Milorad Karalić.

I onda je, a čudno je to za jedno selo, selendraču čak, klub seoski Borac postao prvak Evrope u rukometu. Šampionski seoski tim su činili: Arslanagić Abas, Ravlić Zoran – Golić Boro, Popović Nebojša, Bjelić Miro, Rađenović Zdravko, Karalić Milorad, Selec Dobrivoje, Golić Momo, Unčanin Rade, Vujinović Nedeljko, Vukša Slobodan, a sve ih je predvodio seljak trener Pero Janjić.

Seljak Beneš i njemu slični

A onda dolazi 1979. godina. Marijan Beneš postaje profesionalni prvak Evrope u boksu. Seljak, dabome! Sve ostalo je jedna ogromna seoska priča između Marjana i Banje Luke.

I nije dosta. Te bokserske seljake banjalučke baš je krenulo.

Tako u selo na Vrbasu izvjesni seljanin Ante Josipović donosi olimpijsko zlato 1984. iz Los Anđelesa. Seljak Ante trebao se boriti u finalu protiv Evandera Holyfielda, ali ovaj je bio isključen, pa ga Ante, iako nije morao, poziva na podijum. Kako seoski!? O ovim i sličnim stvarima možete više saznati na seoskoj Wikipediji.

E, da, došla 1987. godina, a onda se pjevalo u banjalučkom selu "procvjetala bijela lala, uzeli smo Kup Maršala". Za one sklone etnologiji, FK Borac pobijedio je Crvenu zvezdu u finalu kupa u nogometu. U Zvezdi je bila većina onih koji će za pet godina uzeti titulu prvaka Evrope. Kako seoski od igrača Borca.

I na kraju sportskog seoskog pregleda, 1991. godine RK Borac osvojio je IHF Kup.

Ali, pustimo sad to!

Notorne seljačine

Ova selendrača izrodila je notorne seljačine i iz oblasti ojkanja i tzv. narodnog naricanja. Tu su Petar Kočić, Ivan Franjo Jukić, Vlado Milošević, gole seljačine, pisci, kompozitori i prosvjetitelji. I gdje je Nasiha Kapidžić-Hadžić, seljančura pjesnička, gdje su svi ini i slini, koji stovriše Safikadu.

A, gdje je ona od Rima seljačkog stvorena fortifikacija, koju danas Kastelom zovemo?

I gdje se sakri Ferhat-paša Sokolović, neimar što sagradi Ferhadiju, sirotu seljančicu za koju bi Tagore rekao da je suza na licu svijeta?

A gdje su seljačine franjevačke što sireve i pivo donesoše?

I na koncu, ne treba smetnuti, kako su nas unazadili Mujo, Insanić, Šukrija, Maho i ostali seoski gastronomi. Oni nam napraviše seoske ćevape banjalučke i đevreke. Kako sramotno!

A onda je urbano iseljeno, pobijeno, protjerano, zatomljeno

A onda je došla 1992. Na krilima Karadžića, Mladića i njihovih poslušnika na terenu poput Stojana Župljanina, posve "urbano" je iseljeno, pobijeno, protjerano i zatomljeno nesrpsko stanovništvo iz selendrače Banje Luke i nastao je Grad - velik, lep, srpski. Grad u kome su nicale, zajedno sa pumpama, kladionicama, privatnim zatvorima, i agencije za humano preseljenje nesrba (vidjeti naslovnice tadašnjeg Glasa Krajine).

Nastalo je jedno posve urbano okruženje u kojem su ljudi u periodu od 1992. do 1995. iseljavani, jako brzo i urbano, sve dok su im istovremeno vjerski objekti poput seoske Ferhadije letjeli u vazduh. Toliko su letjeli, da je jedan seljak iz Beograda, Milan Mladenović, frontmen seoske grupe EKV rekao da neće nikada svirati u toj Banjoj Luci. Nije se mogao privići na toliku urbanost novopečenog grada.

Isto mišljenje glede nove metropole imao je i izvjesni seljak Đorđe Balašević, koji je služio vojsku za vrijeme SFRJ, dok je Banja Luka bila još selendra, da citiram uvaženog profesora Kusturicu.

I onda je, po nalogu prvog urbaniste Republike Srpske, Radovana Karadžića, izvršeno urbano street-art doseljavanje puka iz visoke Krajine uz želju da zadrže svoje običaje i načine bivstovanja. I zadržaše!

I dođe Dodik čudotvorac. Čovjek iz metropole Lakataša, koji je odlučio jednom za svagda da napravi Banju Luku metropolom koja će zaista biti blizu Laktaša i koja će opravdati onu registracionu skraćenicu - BL.

Doba svjetlosti Dodikove

I došlo je doba svjetlosti. Doba urbanih uhljeba po institucijama koje krčme narodne novce, doba lezilebovića koji ne rade ništa. Doba, o sretno doba urbanosti, gdje sa naših prozora promatramo seljake kako čekaju vize za Sloveniju, Slovačku, Austriju ili Njemačku.

Zlatno je to doba našeg grada u kojem nam sultan Dodik, arhitekta života naših, od zgrade Vlade, do kompleksa kontejnera i vrana određuje našu sreću. Danas se od sreće ne može gledati u oči realnosti. Barem ne mogu oni koji ginu na nepostojećim naplatnim rampama ili oni koji skokom sa desetog sprata okončavaju svoj život jer im ne odgovara ovolika količina sreće.

I zato, dragi Emire Kusturico, kad kažeš da je prije Dodika ovo bila selendrača, u pravu si. Mi ti se duboko izvinjavamo, ali bi voljeli da opet bude selo. Eto da majka dočeka Davida ili Bojana da dođu kući. Da im šarafcigeri, toljage i pištolji ne presuđuju i da ih ne uvode u san. Da se gradom može proći, k’o nekad selom, a da nas ne ubije neki od zlatnih dječaka na kokainu u bijesnom automobilu. Izbuladismo od ovog grada i ove urbanosti.

Dragi Kusta, jest lijepa Banja Luka ovako urbana, kad dođeš jednom u pet godina u nju da se pogađaš oko "Lotike" i novih para za Andrićgrad, te savjetničkog mjesta, no nas nesrećne baš jede nostalgija. Takvi smo neki naopaki, oprosti nam Kusta. Mi bi šetali alejama, išli na Šehove, tražili dobre kafane po Budžaku.. Ali ni Šehova, ni aleja, ni Budžaka...

I nije ovo nostalgija, jer potpisnik ovih redova, baš u redovima redovno gleda Banju Luku. A ona, najnovija, ovako urbana, prazna je.

A ti Kusta dragi, ako ikada dođeš, a đavo će znati, znaš li gdje je Mejdan i Borik, gdje je Lauš i gdje su Histe, pa ti nama seljacima halali što nikako ne možemo prihvatiti ovoliku količinu urbanosti.

P. S.

Potpisnik ovih redova nije stavio Zrinka Tutića, Mustafu Nadarevića, Sašu Lošića, Bekira Misirlića, Ivana Ljubičića, nije stavio dajak, nije pominjao prve televizore, nije nikom rekao ništa o najboljim radarima, o najnaprednijm slušnim aparatima, jer...

Sramota ga ovih seljaka i seoskih proizvoda u ime svih čitatelja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.